DOK SMO SAHRANJIVALI MAJKU, BRAT MI JE GURNUO PAPIR U RUKE.
Još nisam ni skinula crninu s očiju.
Ljudi su stajali oko groba.
Sveštenik govorio.
Zemlja padala po sanduku.
A brat me povukao za rukav.
— “Potpiši ovo sad.”
Mislila sam da je nešto za sahranu.
Ruke su mi se tresle dok sam držala papir.
— “Šta je ovo?”
Hladno je rekao:
— “Odricanje od kuće. Da poslije nemamo problema.”
Gledala sam ga kao stranca.
Rekla sam:
“Majka još nije ni spuštena u zemlju…”
On samo slegne ramenima:
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
“Bolje riješiti odmah.”
Advokat je stajao iza njega.
Hemijska već spremna.
U tom trenutku nisam imala snage za raspravu.
Potpisala sam.
Samo da sve završi.
Samo da idem kući i zatvorim vrata.
Tek navečer, kad sam ostala sama u majčinoj kuhinji, počela sam razmišljati.
To je bila kuća koju je gradila čisteći tuđe stanove.
Kuća u kojoj smo odrasli.
Kuća u kojoj sam se vratila kad sam ostala bez posla i bez muža.
I sad — više nije moja.
Tri dana kasnije brat je došao.
Bez pozdrava.
Rekao je:
“Imaš sedam dana da izađeš.”
Pitala sam:
“Gdje da idem?”
Odgovorio je:
“To nije moj problem.”
Te noći nisam spavala.
Samo sam sjedila za stolom gdje je majka svako jutro pila kafu.
Ujutro zazvoni telefon.
Majčina starija prijateljica iz banke.
Rekla je:
“Dođi odmah. I ponesi ličnu.”
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Kad sam stigla, odvela me u mali ured.
Izvadila je metalnu kutiju iz sefa.
Unutra — koverta s majčinim rukopisom.
Ruke su mi počele drhtati.
Otvorila sam.
Pisalo je:
“Ako moj sin ikad pokuša izbaciti tvoju sestru iz kuće, otvorite ovaj testament.”
U koverti — novi testament.
Ovjeren.
Potpisan.
Sve legalno.
Kuća ide meni.
Bratu ostavlja samo staru garažu na selu.
Na dnu jedna majčina rečenica:
“Ko sestru tjera na ulicu dok majka još nije ni ohladila, taj ne treba ni kuću ni blagoslov.”
Plakala sam prvi put od sahrane.
Ne zbog kuće.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Zbog toga što je majka znala.
Tri sedmice kasnije brat je došao opet.
Ali ovaj put bez advokata.
Samo je šutio na vratima.
Rekla sam:
“Papiri su sad kod mene.”
Okrenuo se i otišao.
Nikad više nije pokucao.
A ja svako jutro i dalje pijem kafu za istim stolom.
I uvijek prvo kažem:
“Hvala, mama.”
Primjedbe