Zanimljivosti

Roditelji su me ostavili u djedovoj kući kad sam imao pet godina i nikad se nisam vratio. Sedamnaest godina on je bio jedina obitelj koju sam imao. Ali jutro nakon njegova sprovoda, roditelji su se pojavili s kamionom za selidbe. Moja sestra se popela stepenicama i objavila: “Uzimam glavnu spavaću sobu.” Tada mi je mama gurnula dvije crne vreće za smeće u ruke. “Spakiraj svoje stvari. Djeda više nema, a ova kuća je sada naša.” Tata je već naredio selidbenoj službi da isprazne djedov namještaj. Nisam se prepirao. Tri dana prije nego što je umro, djed mi je dao čudnu uputu: “Kad se vrate, neka pričaju. Zatim otvori moju radnu sobu.” Nikad nisam razumio zašto, sve dok nisam okrenuo kvaku, otvorio ta vrata i vidio tko čeka unutra…

Muž mi je poslao poruku iz Cancúna: „Pobjegao sam s tvojom najboljom prijateljicom. Nikad se nećemo vratiti.“ Odgovorila sam: „Sretno.“ Otkazala sam sve kreditne kartice i promijenila sve brave. Sljedećeg jutra… policija je pokucala na moja vrata.

Moja šogorica ošamarila je moju petogodišnju kćer usred božićne večere na Badnjak. Moj muž pogledao me i tiho zamolio da „ne pokvarim večer”. Zato sam Renati uzvratila s dva šamara, upravo ondje, između pečene purice, bakalara i uglađenih osmijeha cijele njezine obitelji iz visokog društva.

Za moj 80. rođendan snaha mi je poslala otipkani popis „prihvatljivih darova” za unuke, a svaki je koštao više od 300 eura. Na dnu je dodala poruku: „Budući da ionako ne činite gotovo ništa za njih.” Nisam kupila nijedan dar s njezina popisa.