Zanimljivosti

Ovo će zvučati čudno, ali mi s suprugom mrzimo naše unuke. Prije nego što nas počnete osuđivati, pročitajte našu priču i zamislite se na našem mjestu. Trudnoća naše kćeri prolazila je s komplikacijama. Ubrzo smo saznali da će imati blizance. Našoj sreći nije bilo kraja, jer o blizancima nismo ni mogli sanjati. Kada su unuci rođeni, našu kćer čekao je dug put rehabilitacije. Dok je kćer ležala u bolnici, mi s suprugom smo se brinuli o dječacima, a nakon što je kćer otpuštena iz bolnice, također smo joj pomagali, jer joj je bilo potrebno vrijeme da se vrati normalnom životu. S vremenom se kćer navikla na našu pomoć i počela je bez razloga dovoditi unuke k nama, kako bi imala više slobodnog vremena. Isprva je s dječacima bilo lako, ali su ubrzo postali nepodnošljivi. Kćer nije govorila svojoj djeci riječ “Ne”, pa su oni doslovno za nekoliko minuta nakon dolaska prevrnuli cijelu našu kuću naglavačke. Dječaci nisu razumjeli riječi, a jednom sam jednog od njih udario po stražnjic...

“Sestra mi se bogato udala, iz ljubavi,kako ona kaže”

“Sestra mi se bogato udala, iz ljubavi,kako ona kaže. Ja sam 4. srednje i živim jos s roditeljima, trenutno smo u fazi da štedimo novac kako bih mogla na fakultet.Stoga smo odlučili da ne kupujemo odjeću i ostale stvari pretjerano, tek koliko nam treba. Moja sestra je svaki dan u novim dizajnerskim krpicama. Nedavno nas je zvala da si dođemo izabrati odjeću iz njenog ormara, jer mijenja svu garderobu. Čekali smo tatu da dođe s posla da možemo ici autom, a kada smo došli zatekao nas je prizor ormara punog odjećom kako gori na sred dvorišta. Bili smo izvan sebe. Princeza je mislila da nećemo doći, jer nam je trebalo 3 sata, a ona nema toliko vremena.Ne mogu vjerovati u što mi se sestra pretvorila.” Dotakla je dno dna, a misli da je na vrhu.

"Kada je muž umro, djeca su me pitala samo jedno: ‘Gdje su papiri od kuće?’"

Nisam plakala kad je otišao. Možda sam već bila isplakala sve dok je bolovao. Četrdeset godina braka. Dvoje djece. Sve smo u njih uložili — i zdravlje, i pare, i snove koje nismo stigli imati za sebe. Nekad su me zvali svakog dana. A onda su pozivi postali tihi. Pa kratki. Pa rijetki. Kad je muž umro, došli su oboje. Nisam još ni suđe oprala od posljednje posjete sahrani, a sin me pitao: - Mama, jesi li pronašla papire od kuće? A kćerka, tiho, kao da mi pravi uslugu: - Samo da znamo… čisto da se zna šta je čije. Pogledala sam ih. Oboje. Moju djecu. One koje sam držala kad su imali temperaturu. Koje sam hranila iz svog tanjira kad nije bilo dovoljno. One zbog kojih sam nosila iste cipele sedam zima. Rekla sam samo: - Papiri su kod notara. I okrenula se. Tri dana kasnije, dobili su poziv. U testamentu je pisalo: - “Kuću ostavljam onome ko me ne pita šta je njegovo, nego kako sam.” Ništa više. A znaš šta je najtužnije? To nije bila ni kćerka, ni sin. Bio je to komšijin unuk. ...

"Kad su mi brat i snaha nastradali u saobraćajnoj nesreći, njihov sin je imao tri godine.."

"Kad su mi brat i snaha nastradali u saobraćajnoj nesreći, njihov sin je imao tri godine, a kćerkica nepunih godinu dana. Ja sam imao kćerkicu od 8. mjeseci, i žena mi je bila trudna sa našim sinom. Snahini braća i sestre i naš brat i naša sestra se nisu ponudili da ih uzmu (njih šestoro), čak je jedna snahina sestra, rekla da bi im bilo najbolje u dom da idu, a ostali su se složili. Ja sam ćutao skoro cijelo vrijeme, a onda sam ustao i uzeo bratanca za ruku i rekao: "Dođi, ja ću brinuti o tebi. Kako bude mojoj djeci, biće i vama." A ženi sam rekao: "Uzmi tu malu i idi kući". Većina njih mi nikad ništa nije dala za djecu, ali su se ljutili kad su djeca uzela nasljedstvo njihove majke (tad su već odrasli i ja se nisam miješao u njihovu odluku). Uzeo bih ja njih da izdržavam, i da je još neko htio da ih uzme, ali sam ogorčen jer su svi oni htjeli radije da ih daju u dom, nego da ih uzmu. Hvala Bogu, djeca su u životu uspjela i bez njih, a ja sam ponosan i ...

"Godinama sam šutjela. A onda sam otišla – bez poruke, bez pozdrava. I tad su me prvi put tražili."

Bila sam žena kakvu ne primjećuju. Uvijek prva ustajala, zadnja legala. Djeca su imala sve — od užine do peglanih majica. Muž je imao mir, večeru, urednu kuću. Imala sam i posao, ali su svi govorili da ne "moram", jer muž "zarađuje dovoljno". Nisam se bunila. Šutjela sam kad bi me prekidao. Kad bi me prekoravao pred djecom. Kad bi mi za rođendan kupio set noževa. - “Šta ćeš ti sama?” — često je govorio. - “Gdje bi ti, takva, mogla?” S vremenom sam prestala govoriti. Počela sam nestajati iznutra. A onda je došao dan kad sam otišla. U torbi: par stvari, dokumenti, i tišina. Nisam ostavila poruku. Nisam zvala. Samo sam otišla. Tri dana su šutjeli. Četvrtog dana, muž je nazvao moju sestru: - “Jesi li čula nešto?” Djeca su pisala poruke: “Mama, gdje si?” “Mama, hoćeš li se vratiti?” Odjednom sam postojala. Tri mjeseca kasnije, sjedim u podstanarskom stanu. Mali, ali miran. Učim ponovo disati. Ponekad plačem, ali više ne šutim. Jednog dana poštar mi donese pis...

Disclaimer / Terms and Conditions / Privacy Policy

Ovo je fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji ili su plod autorove mašte ili se koriste fiktivno. Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili lokalitetima ili osobama, živim ili mrtvim, potpuno je slučajna.

Pokreće Blogger