Preskoči na glavni sadržaj

Zanimljivosti

Pretraži ovaj blog

Home
MAČKE
PSI
KONJI
ZANIMLJIVOSTI
Poučne Priče
Kontakt

Postovi

Mislio je da se može razvesti od tebe bez novca. Onda si pronašla predbračni ugovor s njegovom bivšom ženom i cijelu njegovu strategiju pretvorila u zamku.

dana svibnja 01, 2026

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Rezervirala sam privatni otok kako bih spasila brak, ali on je stigao s majkom i bivšom: „Ti ćeš kuhati dok mi uživamo“… pa sam sve otkazala pred njima.

dana svibnja 01, 2026

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

—Prije tri dana, kad me banka obavijestila, mogla sam napraviti scenu.

dana svibnja 01, 2026

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

Tri kucanja

dana svibnja 01, 2026

Dohvati vezu
Facebook
X
Pinterest
e-pošta
Druge aplikacije

FB Stranica

Popularno

Moj je suprug nestao nakon rođenja naše dugo očekivane kćeri. Šest godina kasnije, moja kći vidovnjakinja pokazala je na beton u vrtu i rekla: „Tata želi da ga što prije pronađeš.“ Čim sam čula te riječi, problijedila sam i odmah nazvala policiju.

Moj je suprug nestao nakon rođenja naše dugo očekivane kćeri. Šest godina kasnije, moja kći vidovnjakinja pokazala je na beton u vrtu i rekla: „Tata želi da ga što prije pronađeš.“ Čim sam čula te riječi, problijedila sam i odmah nazvala policiju. Na dan kada je moj muž nestao, naša kćer je imala samo devet dana. Četiri godine Mark i ja smo pokušavali dobiti dijete. Bilo je operacija, hormonskih injekcija, dva neuspješna kruga IVF-a, jednog spontanog pobačaja za koji sam mislila da će me slomiti, a onda – kada sam gotovo prestala vjerovati u milosrđe – naša kći Ruby stigla je ružičasta, bijesna i savršena u bolnicu St. Anne’s u Savannahi u Georgiji. Svi su rekli da izgledamo kao sretnici i umorni parovi. Ona vrsta koju nose parovi nakon što zajedno nešto prežive. I ja sam to vjerovao/vjerovala. Mark je stajao pokraj mog kreveta držeći Ruby kao da je od svjetlosti. Zaplakao je kad ju je vidio. Poljubio me u čelo i šapnuo: „Konačno smo dobili našu djevojčicu.“ Tri dana kasnije, doveli s...

Moja kći se udala za Korejca kad je imala 21 godinu. Nije bila kod kuće dvanaest godina, ali svake godine šalje 8 milijuna pesosa. Ovog Božića odlučio sam je tiho posjetiti. Kad sam otvorio vrata njezine kuće

Moja kći se udala za Korejca kad je imala 21 godinu. Nije bio kod kuće 12 godina, ali šalje 8 milijuna pesosa godišnje. Ovog Božića odlučila sam ga sama posjetiti. Kad sam otvorila vrata… bila sam zapanjena. Još uvijek ne mogu jasno zaboraviti to jutro kada sam držala avionsku kartu u ruci, srce mi je lupalo. Dvanaest godina. Prošlo je točno dvanaest godina. Otkad se udala za Korejca, María Luisa se nijednom nije vratila kući. Ali svake godine pošalje točno 8 milijuna pesosa, a da nije propustila ni jedan. Ljudi su zadivljeni. Imaš toliko sreće, tvoj sin je dobar, čak si se i udala za bogataša . Ali ja sam jedina majka koja zna bol primanja novca, a ne viđanja djeteta. Ti imaš novca, ali tvoj sin nema, to jako boli. Zovem se Teresa i imam 63 godine. Mlada sam ostala udovica i sama sam odgajala svoju jedinu kćer Mariju Luisu kako bi mogla ići u školu. Bila je inteligentna, ljubazna i lijepa. Svi su govorili da će imati dobar život. I ispostavilo se da je bio baš onakav kakav su neki mo...

Generacijama se svaka kći iz obitelji Rutledge morala udati za vlastitog rođaka — sve dok jedna nije pobjegla da spasi živu glavu

Kuća koja je držala svoje kćeri 1. dio Imanje Rutledgeovih stajalo je ondje gdje se nizine Sjeverne Karoline pretvaraju u močvare i sjenu. Crvene cigle potamnile su od starosti, vlage i povijesti koju nikakvo poliranje više nije moglo ispraviti. Izdaleka je kuća još uvijek djelovala veličanstveno. I baš u tome je bila njezina moć. Visoki bijeli stupovi, dugački prilaz ispod živih hrastova ovješenih sivom mahovinom, živice podrezane u poslušne linije, široki prozori koji su odbijali sunce tako da je cijelo mjesto izgledalo gotovo uzvišeno. Ali izbliza je sve bilo pogrešno. Onako pogrešno kako bude kad se stara okrutnost pravi uglađena. Žbuka između cigli bila je na nekim mjestima omekšala. Fontana na kružnom prilazu odavno više nije radila, a njezin bazen bio je pun zelene vode i napadanog lišća. Željezna ulazna vrata škripala su pri otvaranju kao da se i sama bune protiv onoga čemu služe. Ta je kuća nosila eleganciju kao leš parfem. Na trećem katu Eleanor Rutledge stajala je kraj proz...

Moj otac, sjedeći u naslonjaču kao da će uskoro sklopiti razuman posao i

Apokraj olovke bila je plava mapa s logotipom konzultantske tvrtke. Moj otac, sjedeći u naslonjaču kao da će sklopiti razuman posao, a ne dokrajčiti mir moje kuće, dvaput je prstima kucnuo po prozirnoj plastici. „To je formalnost“, rekao je. „Trebamo samo vaš potpis kako bismo jamčili za premosni kredit. Vaš brat se bavi ozbiljnim poslom i ako sve uspije, svi ćemo imati koristi.“ Nisam sjeo/la. Nisam dirao fasciklu. Nisam pogledao/la olovku. Stajao sam ondje, kava mi se hladila u ruci, a snimka od prethodne noći još mi je odjekivala u mislima. Moja majka je bila kraj kredenca, pretvarajući se da organizira neke časopise. Moj brat, Sergio, naslonio se na dovratak, prekriženih ruku, s onim bahatim polusmijehom koji se uvijek pojavljivao kad bi pomislio da je nekoga stjerao u kut. Samo Ane nije bilo tamo. Hvala Bogu. Još je uvijek bila u sobi s bebom. Spavali su. Ili se barem tako nadala. Nije htjela da beba čuje ni riječ više od tih ljudi, ne tog jutra. „Kakav kredit?“ upitao sam. Moj j...

Ali nije bila sama.

Ali nije bila sama. Trebala mi je jedva sekunda da to shvatim, a ipak mi je ta sekunda promijenila život. Mariana je bila živa, da. Živa, blijeda, drhtava, kosa joj je bila slijepljena za čelo od znoja, haljina joj je bila otvorena preko zavijenog trbuha. Ali pokraj nje, klečeći pred njom, bila je žena koju nisam prepoznala. Nije bila medicinska sestra. Nije nosila uniformu. Bila je odjevena u uličnu odjeću: svijetle hlače, bež bluzu i diskretne naušnice koje su se sukobljavale s mirisom krvi i kaosom sobe. U ruci je držala praznu špricu, a na podu, pokraj cipela, ležala je tamnoplava torba za pelene. Kad me je vidio kako ulazim, naglo je ustao. A Mariana, prepoznavši me, podigla je lice s naporom koji me rastrgao. „Mama…“ ponovila je, ali ovaj put joj je glas bio jasniji, iako isprekidan. „Nemoj dopustiti da ga odvedu.“ Osjećao sam kao da se nešto u meni lomi. Nisam pitao tko. Nisam trebao/trebala. Beba. Moj unuk. Liječnik je ušao iza mene. Medicinska sestra također. Ivan je pokuša...

Disclaimer / Terms and Conditions / Privacy Policy

Ovo je fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji ili su plod autorove mašte ili se koriste fiktivno. Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili lokalitetima ili osobama, živim ili mrtvim, potpuno je slučajna.

Pokreće Blogger

Copyright © 2024