“Ne gledaj me tako! Ovo dijete mi ne treba. Uzmi ga!” – nepoznata žena jednostavno mi je gurnula nosiljku u ruke. Nisam shvaćala što se događa.

Sa svojim mužem uvijek sam živjela u skladu. Gotovo se nikad nismo svađali. Pokušavala sam biti pristojna žena i domaćica. Vjenčali smo se dok smo još bili na fakultetu. Nakon toga sam zatrudnjela i rodile su nam se blizanke. Kada su djeca malo narasla, započeli smo vlastiti mali biznis. Djelomično sam pomagala mužu jer sam morala brinuti o djeci i biti domaćica. Najviše sam voljela kuhati. Muž je uvijek čekao vikende da ga iznenadim nečim ukusnim. Pokušavala sam svaki put smisliti novo jelo, a muž je bio glavni degustator. I djeca su uvijek bila znatiželjna što će mama ovaj put skuhati.

Uz sve te brige, djecu, kućanstvo i posao, nikad nisam obraćala pažnju na to što radi moj muž. Nikad nisam mogla pomisliti da bi me ta osoba mogla prevariti. Stvar je u tome da je prošla godina bila vrlo teška za nas. Posao nije išao najbolje, i mi smo s mužem činili sve da ga spasimo. Muž je morao putovati u druge regije i sklapati nove ugovore. Djeca su krenula u prvi razred, pa sam bila s njima.

Jednog dana, vraćajući se kući s mužem s posla, dočekalo nas je iznenađenje u obliku nepoznate lijepe žene. Izašli smo iz auta, a nepoznata žena je nasrnula na mene i jednostavno mi gurnula nosiljku u ruke: “Ne gledaj me tako! Ovo dijete mi ne treba, ako on ne želi biti sa mnom. Uzmi ga!” – vikala je, pokazujući prstom na mog muža. Stajala sam kao ukopana, ne shvaćajući što se događa. “Obećao si da ćeš je ostaviti i biti sa mnom! Ako nećeš, ovo dijete mi ne treba!” – žena je pljunula pred moje noge, okrenula se i otišla.

Moj šok je trajao nekoliko minuta dok nisam shvatila da u rukama držim nosiljku s bebom. Nisam ništa pitala muža, po njegovim očima sam shvatila tko je ta žena bila, i da bi najradije propao u zemlju. U tišini smo se popeli u stan. U nosiljci je ležao dječak, star možda dva tjedna. “Pokupi djecu iz škole i kupi sve što ti napišem za dijete!” – muž je šutke kimnuo.

Od tada je prošlo osamnaest godina. Mnogi poznanici su me osuđivali, nisu shvaćali zašto sam zadržala tuđe dijete kad već imam dvije kćeri. Ali ja nisam bila od onih koje vjeruju da su djeca samo ona rođena iz krvi: tuđa djeca ne postoje.

Nisam pitala muža o toj ženi. Dječaka sam odgajala kao vlastitog sina. Kćeri su bile sretne što sada imaju mlađeg brata. Nismo skrivali istinu od sina, kad je porastao, sve smo mu objasnili.

Na moje iznenađenje, prihvatio je sve mirno, čak nije ni postavljao pitanja o svojoj pravoj majci. A ja sam bila sretna. Imala sam troje divne djece koja su nas voljela. Odnosi s mužem su se pogoršali od tada, ali on pokušava sve popraviti koliko može.

Na sinov rođendan, na njegovo punoljetstvo, odlučili smo proslaviti u obiteljskom krugu. Topla obiteljska večera. Kćeri su trebale doći, sada su udate, imaju muževe i žive odvojeno. Upravo smo htjeli sjesti za stol, kad je netko pozvonio na vrata. Nismo više očekivali goste, pa me to uznemirilo. Nešto me cijeli dan tištalo, i nisam se prevarila. Kada sam ušla u hodnik, ugledala sam izmorenu ženu koja je podsjećala na onu damu koja mi je predala sina u ruke. “Želim razgovarati sa sinom!” – promuklo je rekla ta žena. “Ovdje nemaš sina!” – odgovorili smo uglas moj sin i ja. Sin je zatvorio vrata pred tom ženom i pozvao sve za stol. A meni su samo suze klizile niz lice. Bila sam sretna što imam tako divnog sina, iako nije bio moj biološki.”