Olya je sve svoje vrijeme posvećivala djeci i mužu. No nakon razgovora sa svekrvom, shvatila je: u životu nešto treba mijenjati.

Olya nije željela ići kući. Opet vidjeti nezadovoljno lice svog muža, slušati njegove prigovore da ništa nije kako treba… Kakva je ona žena, domaćica i majka. Iako se on zapravo brinuo za djecu samo jedan dan, čak bi se moglo reći pola dana u tjednu. I taj dan bio je ispit za Olyu. Tako je bilo svakog petka. Svakog četvrtka, do ponoći, pripremala je sve za sljedeće jutro. Od odjeće, od čarapa do kape i šala. Sve je bilo savršeno raspoređeno za mlađeg i starijeg sina. Svaki ruksak bio je odvojen, da bi bilo jasno koji je čiji. Ručak za sva tri sina i muža. Njemu je samo trebalo probuditi dječake ujutro, dati im doručak, obući ih i odvesti ih u školu. No Hnat je uvijek gunđao.

Nijedan petak nije prošao bez da bi nazvao Olyu i prigovorio joj kakva je loša majka, kako ne odgaja djecu i kako mu je teško pripremiti ih ujutro. Kako je sve nespretno pripremila. Bit je u tome da je Olya svaki dan sve radila sama. A svakog petka njezin radni dan počinjao je u 6 ujutro. Bio je to jedini dan kada je njezin muž morao pripremiti i odvesti djecu. Danas je bilo isto. Olya je vozila i osjećala kako joj je teško. Zar je doista tako loša? To je samo jedan dan. I ona uvijek sve priprema da bi Hnatu bilo lakše… Zar mu je toliko teško cijeniti njezin trud? Osim toga, ona radi svaki dan. Vraća se s posla s teškim vrećicama iz trgovine i dječjim ruksacima iz škole. Od prve minute započinje utrka između kuhinje, dnevnog boravka, dječje sobe i kupaonice. Zadaće, večera, tuširanje za djecu, stavljanje djece u krevet, pospremanje, pripreme za sutra. Oko ponoći, Olya bi se prihvatila nezavršenog posla. A ipak sve treba biti gotovo do jutra. Cijelo to vrijeme Hnat bi mirno odmarao na kauču, s vremena na vrijeme izdavajući naredbe: da mu napravi desert, da mu donese vodu ili nešto drugo… Potom bi mirno ugasio televizor, zijevnuo i rekao:

– Kako sam danas umoran! – I otišao spavati. Nakon što bi završila sve kućanske poslove i radne obaveze, Olya bi ostala sama. Voljela je slikati. Ali nitko iz njezine obitelji to nije znao. Nikada se ne bi usudila priznati to mužu.

Jer Hnat bi sigurno rekao da je to gubljenje vremena i trošenje novca na materijale. A i Hnatova majka mislila bi isto, čak bi Olyi rekla da uzalud troši vrijeme i ne posvećuje se djeci. Stoga je Olya slikala potajno, da nitko ne vidi. Ali vrijeme kada je slikala pretvaralo ju je kao u neki drugi svijet, gdje se Olya osjećala dobro i mirno. Gdje je nisu krivili, već su je voljeli samo zato što postoji. Njezina prijateljica znala je za to i često joj je pokušavala objasniti da nije normalno skrivati ono što voliš od ljudi koji su ti bliski. Naprotiv, trebali bi te u svemu podržavati. Često bi od prijateljice čula rečenicu:

– Ja bih odavno otišla. S djecom. Ne bih mogla živjeti kao ti!

– Ali to je moja obitelj. Volim njega i djecu…

– To nije ljubav! – Uvijek bi odgovorila prijateljica, odmahujući glavom. Olya se vozila i prisjećala njihove prve godine braka, kada je sve bilo dobro i mirno. Kada je njezin Hnat bio ljubazan i brižan. Vozila je i plakala…

Vratila se kući i tiho skinula gornju odjeću i cipele. No, odjednom je shvatila da je još netko kod kuće. Otvorivši vrata kuhinje, ugledala je muža i njegove roditelje. Odmah je bilo jasno da njihov posjet donosi nešto što nije posve jasno. Obično bi uvijek unaprijed rekli da dolaze.

– Olya, sjedni. Moramo ozbiljno razgovarati, – rekla je svekrva.

– Možda da prvo skuham čaj, i da zagrlim djecu?!

– Čekat će tvoj čaj i djeca, – ton svekrve nije obećavao ništa dobro.

– Je li se nešto dogodilo?! – Nesigurno je upitala Olya.

– To te mi želimo pitati, što se dogodilo?! Zašto ne možeš organizirati svoje vrijeme tako da se normalno brineš o djeci i ne opterećuješ muža?! Tako, kako bi to trebala raditi svaka majka!

– Vi ozbiljno?! A što nije u redu? Dajem im svo svoje vrijeme, kući i djeci. Hnatu ostaje samo petak. To je smiješno. On je otac, kao što sam ja majka.

– Ne usuđuj se tako govoriti. Hnat je glava obitelji. A zbog toga što ti ne možeš ispunjavati svoje dužnosti kao supruga i majka, on nema vremena graditi svoju karijeru. Da vas može uzdržavati!

– Ali i ja radim, – pokušala je prigovoriti Olya, ali je odmah stala. Konačno je shvatila da je ljudi oko nje vide samo kao osobu koja sve mora raditi u njihovoj obitelji. Nisu imali osnovnog razumijevanja o raspodjeli roditeljskih obveza? Osjetila je gorčinu.

Olya je ustala.

– Kamo ideš?! Nismo završili razgovor.

– Nemamo više o čemu razgovarati.

– Kako razgovaraš s mojom mamom?! – Napokon je progovorio “muž”.

– Nikako! Od danas ćemo razgovarati što rjeđe i manje. Olya je pokupila djecu. I otišla u selo svojoj majci.

– Mama, ovo je privremeno. Iznajmit ćemo stan i preseliti se.

– Ostani, kćeri, koliko god želiš. Pomoći ću ti s dječacima.

Prvo razdoblje bilo je jako teško, ispunjeno suzama i razmišljanjima o prošlosti. Ali vrijeme liječi. Jednog jutra, dok su svi još spavali, Olya je izašla na verandu i ostala zapanjena ljepotom oko sebe. Jesen je bila u punom sjaju, s jarkim bojama, i mlada žena poželjela je zabilježiti taj trenutak. Izvadila je štafelaj i boje. Pronašla udobno mjesto i započela novu stranicu svog života. Gdje je slobodna i jaka…