Sin je doveo mami pokazati zaručnicu: naime, živjet će zajedno s njom. Mudri odgovor majke iznenadio je sve…

„Prije mjesec dana sin je doveo kući djevojku.

- Mama, ovo je moja Zoja. Volimo se i živjet ćemo zajedno.

Kao i svaka majka, želim sreću svom djetetu. Ako žele živjeti zajedno – neka žive, naravno da nisam protiv.

- Dobro, sine. Za sada idite u kuhinju, popijte čaj. A ja ću ti spakirati stvari.

- U kojem smislu ćeš spakirati stvari? – iznenadio se sin.

Gledam sina i vidim njegovo iskreno zbunjenje. Očito nije razumio, pa sam morala objasniti:

– Doslovno. Sad ću ti spakirati stvari i otići ćete zajedno živjeti. Pa to i želite, zar ne?

- Nuu, mama, razumiješ, stanarinu je skupo plaćati, a nemamo čime – mi smo studenti, znaš to. Mislili smo da bismo ovdje živjeli. Nećemo ti smetati.

Zvuči dobro, ali sama sam živjela sa svekrvom deset godina dok nismo dobili svoj stan. Naravno, odnosi su nam se pogoršali. Sada im ne smetam. Ali za mjesec-dva će letjeti papuče na mene: krivo gledam, prigovaram, izbacuju me iz kuće. Ne treba mi takva sreća.

Eh, Zoja, ni ne znaš od kakvog pakla te spašavam.

- Ne, sine. Ako se smatraš dovoljno odraslim da živiš s voljenom djevojkom, potrudi se osigurati vam uvjete za zajednički život. A što znači biti odrasla osoba: prebaci se na izvanredni studij, nađi posao i unajmite stan. Ali soba je jeftinija! Tada možete živjeti zajedno koliko god želite.

- Mama, ma jesi li ti normalna?! Živjeti u zajedničkom stanu s nepoznatim ljudima? Mi ne želimo to.

Tako dakle. Znači, moj stan pretvoriti u zajednički i useliti nepoznatu osobu – to želimo. A sami s nepoznatim ljudima – to ne želimo. Zanimljivo.

- Zoja, voliš li mog sina? Iako ga sigurno voliš, kad želiš živjeti zajedno.

- Da. Volim vašeg sina. Jako – tiho je rekla krhka djevojka.

- Volite se, a s voljenim ti je svugdje raj. Jesam li u pravu, Zoja?

- Tako je. Pristajem i na zajednički stan, samo da smo zajedno.

- Eto, sine, tako će i biti. Vjeruj mi, Zoja će ti biti zahvalna što me nema. Sredite si život bez mog nadzora i sudjelovanja. Ali nemojte brinuti o zajedničkom stanu: dodat ću vam, da imate dovoljno za stan.

Nakon pola sata, zatvorivši vrata za djecom, rasplakala sam se. Iskušenje da zadržim mlade kod sebe bilo je preveliko: i sin bi bio tu, a snaha pod nadzorom. Ali ne može – odrasla djeca moraju živjeti odvojeno od roditelja. Svoje sam učinila – odgojila ga. Došlo je vrijeme da pustim sina da plovi slobodno.“