"Cijelo selo se kunulo u njegovu 'čistu šljivovicu'. Dok jednog dana nisam vidio što stavlja u kazan..."
Moj susjed Stipe bio je legenda u našem kraju. Svi su govorili da pravi najbolju rakiju u tri županije. Ljudi su dolazili iz drugih sela samo da bi kupili njegovu "čistu domaću šljivovicu". Imao je čak i diplomu nekog seoskog natjecanja iz 1998. godine.
Oduvijek sam sumnjao da nešto nije u redu.
Prvo, rakija je uvijek bila savršeno bistra – bez onog mutnog taloga koje ima prava domaća. Drugo, nikad nisam vidio da bere šljive. A treće, čuo sam ga kako jednom govori nekom kupcu: "Ne treba vam voće kad imate znanje."
Dan kada sam sve shvatio
Jednog jutra, dok sam išao na rani posao, vidio sam Stipu kako iznosi iz podruma plastične kanistere. Na njima je pisalo: "96% etanol – samo za industrijske svrhe".
Ispod šaltera u njegovoj radionici našao sam:
- Bočice s arome (šljiva, kruška, med)
- Kesice sa šećerom
- Upaljač za rakiju (da "isprži" alkohol i sakrije kemijski miris)
Kad sam ga suočio, samo se nasmijao: "Pa šta? Ljudi vole moju rakiju. Dajem im što žele."
Kraj priče
Nisam ga prijavio. Umjesto toga, postao sam njegov partner.
Danas imamo firmu – "Stipe & Sin" – i prodajemo autentičnu domaću rakiju po cijeloj Hrvatskoj.
Samo što sada koristimo pravu šljivu.
Iznimno.
Pouka priče:
"Kod nas ljudi ne plaćaju proizvod – plaćaju priču."
Primjedbe