Bila je to obična večer. Imao sam 22 godine, završavao faks u Zagrebu, spremao se za prvi ozbiljan posao. Iz dosade sam guglao svoje ime – Filip Kovačević – i naišao na članak iz 2002. godine: «Nestao dječak Filip Kovačević, rođen 2001., Sarajevo.» Slika djeteta s velikim smeđim očima i osmijehom koji mi je bio poznat kao vlastiti odraz. Srce mi je preskočilo. Nisam mogao disati.
«Mama, molim te, reci mi istinu. Tko sam ja?»
Pogledala me, oči joj pune suza. «Filip… mi smo te voljeli od prvog dana. Nismo ti mogli reći… Bojali smo se da ćeš nas mrziti.»
Otac je konačno progovorio: «Nismo te ukrali, Filipe. Tvoja prava majka… umrla je u ratu. Tvoj otac… nitko ne zna gdje je. Pronašli smo te u izbjegličkom kampu kod Zenice. Bio si beba, sam, plakao si danima. Nitko te nije tražio. Socijalna radnica nam te je povjerila kad smo odlazili za Hrvatsku.»
Sjedio sam na podu, glava među rukama. Sve slike iz djetinjstva – more u Makarskoj, snijeg na Plitvicama, miris mamine pite od jabuka – odjednom su postale tuđe. Tko sam ja ako nisam njihov sin?
Sljedećih dana nisam mogao spavati. U glavi mi je odzvanjalo: «Nestalo dijete iz Sarajeva.» Počeo sam kopati po starim kutijama, tražiti papire, slike, bilo kakav trag prošlosti. Pronašao sam požutjelu fotografiju: žena s maramom na glavi drži bebu – mene? – ispred ruševne zgrade. Iza slike rukom napisano: «Za Filipa, da nikad ne zaboraviš tko si.» Rukopis nije bio mamin.
Otišao sam do socijalne službe u Zagrebu. Teta Ljiljana me gledala sažaljivo dok sam joj objašnjavao zašto tražim podatke o svom podrijetlu.
«Znaš, Filipe, puno je djece tada ostalo bez roditelja… Ali imaš pravo znati istinu,» rekla je tiho i pružila mi fascikl s mojim imenom.
Listao sam papire: izvještaji Crvenog križa, popisi izbjeglica, zapisnici s granice. I onda – pismo upućeno meni od žene po imenu Azra Hadžić. «Dragi Filipe, ako ikad pronađeš ovo pismo, znaj da te tvoja mama voljela najviše na svijetu…» Suze su mi zamutile slova.
Vratio sam se kući s pismom u džepu. Mama me čekala na vratima.
«Znaš li sada sve?» pitala je tiho.
«Znam dovoljno,» odgovorio sam. «Ali ne znam tko sam bez vas.» Zagrlila me tako snažno da sam osjetio kako joj srce lupa uz moje.
Tjednima nisam mogao pričati ni s kim osim s najboljim prijateljem Edinom. On je jedini znao kako je to biti između dva svijeta – i on je došao iz Bosne kao dijete.
«Brate, krv nije uvijek ono što te čini porodicom,» rekao mi je dok smo sjedili na klupi kraj Save. «Ti si Filip kojeg ja znam cijeli život. Nisi manje moj prijatelj jer si rođen negdje drugo.»
Ali nisam mogao pobjeći od osjećaja praznine. Počeo sam sanjati Sarajevo – grad koji nikad nisam vidio, ali ga je moja duša prepoznavala u snovima: Baščaršija pod snijegom, miris ćevapa, zvuk ezana u sumrak.
Jednog jutra odlučio sam otići tamo. Mama i tata su me ispratili do autobusa.
«Vrati se kad god poželiš,» rekla je mama kroz suze.
Sarajevo me dočekalo hladno i maglovito. Lutao sam ulicama tražeći nešto poznato u licima prolaznika. Na groblju Lav pronašao sam grob Azre Hadžić – moje majke? Na nadgrobnoj ploči stajalo je: «Majka koja nikad nije prestala tražiti svog sina.» Kleknuo sam i plakao kao dijete.
Vratio sam se u Zagreb s osjećajem da su svi dijelovi mog života sada tu – i bol i ljubav i gubitak.
Danas znam da identitet nije samo ono što piše u papirima ili što drugi očekuju od nas. Ja sam Filip Kovačević Hadžić – sin dvije majke i dva grada.
Ponekad se pitam: Koliko nas zapravo zna tko smo? I koliko ljubavi treba da oprostimo prošlosti i prigrlimo ono što jesmo?
Primjedbe