Ono što je počelo kao obična poseta prodavnici, pretvorilo se u pravi šok i novi preokret u mom životu.
Šetala sam između polica, žureći da završim kupovinu pre nego što naiđe gužva, kada je moj pogled slučajno pao na srebrnu narukvicu na ruci male devojčice. To je bila potpuno ista narukvica kakvu sam nekada poklonila svojoj ćerki Klari — ćerki koju sam izgubila pre pet godina.
Taj prizor je u meni probudio snažne emocije koje sam dugo pokušavala da sakrijem duboko u sebi.
Tog jutra sam izašla ranije kako bih stigla da kupim sve što je potrebno. Frižider je bio prazan i želela sam to da završim što pre.
Kod police sa žitaricama primetila sam umornog muškarca koji je bezuspešno pokušavao da smiri svoju uznemirenu ćerku. Moj majčinski instinkt je odmah proradio — prišla sam i ponudila pomoć.
Zahvalio mi je i ispričao da je pre nekog vremena ostao sam sa detetom i da sada sam odgaja svoju trogodišnju ćerku. Njegova priča me duboko dirnula. Čučnula sam ispred devojčice i pružila joj kutiju sa žitaricama — odmah se smirila.
I tada sam primetila — na njenom zapešću bila je upravo ta tanka srebrna narukvica sa malim krstićem. Narukvica koja je nekada pripadala Klari.
Ostala sam bez reči. Grlo mi se osušilo, nisam mogla da izgovorim ni reč. Jednostavno sam izašla iz prodavnice. Ali kasnije sam otkrila nešto što me je do srži potreslo.
Nekoliko dana nisam mogla da izbacim tu sliku iz glave. Kako je predmet za koji sam verovala da je zauvek izgubljen mogao da završi na ruci nepoznatog deteta?
Počela sam da tražim odgovore i saznala da je pogrebna firma, koja je organizovala Klarinu sahranu, napravila ozbiljne greške. Odgovorni radnik je pozvan na odgovornost zbog nepoštenog postupanja sa ličnim stvarima.
Uz pomoć prijatelja uspela sam da pronađem tog muškarca — zvao se Tomas Evans. Napisala sam mu pismo u kojem sam ispričala celu priču o narukvici i šta je ona značila za mene.
Nakon nekoliko dana, Tomas me je pozvao. Bio je iskreno dirnut. Rekao je da je tu narukvicu kupio na buvljaku jer mu se učinila lepom i želeo je da je pokloni svojoj ćerki.
Dirnut mojom pričom, ponudio je pomoć u ostvarivanju mojih prava.
Počeli smo da radimo zajedno — i među nama se rodilo pravo razumevanje.
Veoma sam se vezala za njegovu ćerku Lilu. Podsećala me je na Klaru — ali bez bola. Činilo se kao da deo moje ćerke živi u njoj.
Na dan suđenja doneta je odluka u našu korist. Firma je uputila zvanično izvinjenje i isplatila odštetu. Ali najvažnije — povratila sam unutrašnji mir.
Danas su Tomas, Lila i ja gotovo kao porodica. Ono što je počelo gubitkom i slučajnim susretom, pretvorilo se u novu fazu mog života. A narukvica, koja je nekada simbolizovala bol, postala je za mene znak nade i ponovnog rođenja.
Primjedbe