Aminchis je telefonirao. Srce mi je toliko kucalo da je utišalo sve misli. Provela sam deset godina uvjeravajući se da je dječak zauvijek nestao iz mog života, da je odluka o protjerivanju bila konačna. A sada je jedan tuđi glas raspršio svu moju smirenost.
Dvije noći nisam zatvorio oči. Riječi “dan otvorenja” i “tip kojeg ste protjerali” opsesivno su mi se vraćale u glavu. Borio sam se s dvije oprečne želje: otići daleko i nikad se ne vratiti u prošlost, ili otići tamo i saznati istinu.
Na kraju je znatiželja pobijedila. Dogovorene večeri stigao sam do umjetničke galerije u središtu Hamburga – moderne, pune svjetla, gdje su elegantni ljudi pijuckali vino i šaputali o slikama. Na zidovima su visjela ogromna platna puna cvijeća, od kojih je svako bilo diskretno potpisano””.
Prišao sam jednoj slici. Na njemu je bilo dijete koje je sjedilo kraj prozora i gledalo prema van, s malim kovčegom pod nogama. Boje su bile hladne,ali lice je bilo tako živo da me je drhtalo. To je bio trenutak kad sam ga izbacila.
Obuzela me ledena hladnoća. Pogledao sam sljedeće platno: tinejdžer koji luta kišnim ulicama, golih ramena i praznog pogleda. Još jedna slika: mladić koji stoji, s rukama umrljanim bojom, slika svjetlo koje ga je spasilo. Sve su to bile priče o boli, napuštanju i ponovnom rođenju.
Sviđa ti se? – čula sam glas iza leđa.
Okrenula sam se. Preda mnom je stajao visok mladić, samouvjerenog i zrelog pogleda, ali s osobinama koje se nisu mogle zamijeniti. To je bio on. Feliks.
Tišina među nama bila je teža od bilo koje riječi.
Nisam došao ovdje zbog tebe, rekao je hladno. – Došao sam zbog sebe. Cijela ova izložba je moja priča. I Da, Htio sam da budeš ovdje. Da vidiš što si učinila i što sam postao bez tebe.
Otvorila sam usta, ali riječi su završile. Preda mnom više nije bio tihi, krhki momak kojeg sam protjerala, već snažan čovjek koji je sam izgradio svoju sudbinu.
Izgubio si pravo da me zoveš sinom, nastavio je. Izgubio sam majku, a ti mene. Dugujemo jedni drugima samo istinu.
Osjetila sam kako se nešto lomi u meni. Godine ravnodušnosti i ponosa pretvorile su se u nepodnošljiv osjećaj krivnje. Htjela sam ga zagrliti, ali on se povukao.
Ne mrzim te, nježno je dodao. – Ali ni ja tebe više ne tražim. Moj život je ovdje na platnima, a ne pored tebe.
Zatim se okrenuo i nestao među gostima. Ostala sam sama, gledajući sliku napuštenog djeteta i prekasno shvaćajući da najveća pogreška u mom životu nije to što sam ga protjerala, već što nikad nisam znala voljeti.
Primjedbe