Milijarder ugleda bivšu djevojku koju je ostavio prije šest godina – s troje djece koja izgledaju baš kao on…

Milijarder vidi bivšu djevojku koju je ostavio prije šest godina sa troje djece koja izgledaju baš kao on…

Jonathan Pierce imao je sve o čemu većina muškaraca samo sanja – bio je nasljednik carstva nekretnina u New Yorku, neto vrijednosti preko dvije milijarde dolara, i živio je život ispunjen sastancima u upravnim odborima, penthouse stanovima i međunarodnim putovanjima. Ali jedna stvar koju nikada nije želio – ili je barem uvjerio sebe da ne želi – bila je porodica.

Prije šest godina, ostavio je Emily Carter, svoju ljubav s fakulteta. Ona je bila djevojka skromnog porijekla, učiteljica u javnoj školi koja je voljela književnost i djecu. Željela je posvećenost, dom i djecu. Jonathan tada nije bio spreman. Ili je barem to tvrdio te noći kada je sve prekinuo, navodeći svoju “viziju za budućnost” i nesposobnost da se “skrasi”. Emily je plakala, pitala ga da li su mu novac i uspjeh stvarno važniji od ljubavi. Nije odgovorio, samo je otišao.

Sada, sa trideset šest godina, Jonathan rijetko je razmišljao o Emily. Sve se promijenilo jednog kišnog utorka poslijepodne u New Yorku.

Ušao je u mali kafić blizu Central Parka, sklonivši se od kiše nakon sastanka. Mjesto je mirisalo na cimet i svježe prženu kafu, daleko od sjajnih mramornih podova na koje je bio naviknut. I tada ju je ugledao.

Emily.

Sjedila je za stolom u uglu, kosa joj je bila opušteno vezana, na sebi je imala jednostavan kardigan preko bijele bluze. Ali nije bila sama. Sa njom su bila troje djece – dva dječaka i djevojčica – svaki oko pet ili šest godina. Smijali su se nečemu što im je rekla, lica im ozarena od radosti.

Jonathan se ukočio. Stomak mu se stegao, ne od samog iznenađenja što je vidi, nego od nečeg drugog. Jer ta djeca – njihove lješnjak-smeđe oči, oblik vilice, čak i mala jamica kada bi se nasmijali – izgledali su baš kao on.

Stajao je tu duže nego što je trebao, posmatrajući. Misli su mu se utrkivale. Da li je moguće? Ne. Mora da je slučajnost. Možda se udala za nekoga sličnih crta lica. Ali kada je Emily konačno podigla pogled, njihovi pogledi su se sreli i na trenutak su nestale sve godine.

Nije se nasmiješila. Umjesto toga, lice joj se stvrdnulo od prepoznavanja, s iskrom bola i prkosa.

Jonathanov svijet, izgrađen na brojkama i sigurnosti, iznenada se zaljuljao. Ušao je u taj kafić da pobjegne od kiše, ali ono što je tamo našao bila je oluja koju nije očekivao.

Jonathan to nije mogao ignorisati. Nakon što je naručio crnu kafu koju nije namjeravao popiti, prišao je Emilyinom stolu. Djeca su bila zauzeta bojenjem po papirnim podmetačima, bojice razbacane svuda.

„Emily“, rekao je tiho.

Podigla je pogled, izraz joj je bio miran, ali oprezan. „Jonathane.“

Pokušao je da se nasmiješi. „Prošlo je dugo.“

„Šest godina“, odgovorila je ravnodušno, ne dodavši ništa više.

Pogled mu je opet skliznuo na djecu. „Oni su… tvoji?“

Usne su joj se stisnule. „Da. Moji su.“

„A njihov otac?“ upitao je, a riječi su mu teško izlazile.

Emily je spustila olovku. „Zašto je to tebi važno?“

„Zato što…“ zastao je, spustio glas. „Emily, oni liče na mene.“

Po prvi put, bijes joj je zaiskrio u očima. „Primijetio si.“

Jonathan je sjeo, iako ga nije pozvala. „Emily, molim te. Jesu li – jesu li oni moji?“

Djeca su i dalje bila zauzeta, nesvjesna razgovora. Emily se nagnula bliže, glas joj je bio oštar, ali kontrolisan. „Šta bi se promijenilo da jesu? Donio si odluku prije šest godina. Htio si svoje carstvo, a ne porodicu.“

Osjetio je kako mu se grudi stežu. „Da sam znao—“

„Uradio bi isto“, prekinula ga je. „Ne pretvaraj se da nije tako. Rekla sam ti da želim djecu. Ti si rekao da ne želiš. Saznala sam da sam trudna mjesec dana nakon što si otišao. Jednom sam te nazvala, ali bio si na letu za Dubai. Prekinula sam prije nego što si odgovorio. Tada sam shvatila – ne mogu odgajati svoju djecu čekajući čovjeka koji je već odlučio da nas ne želi.“

Jonathan ju je nijemo posmatrao. Njegovo carstvo, njegov novac, njegov takozvani uspjeh odjednom su izgledali prazno u poređenju sa tri mala života koja su sjedila nekoliko koraka od njega.

„Emily…“ glas mu je zadrhtao. „Nisam znao.“

„A sada znaš“, rekla je čvrsto. „Ali oni te ne poznaju. Za njih si samo stranac u odijelu. Nemoj ih zbunjivati.“

Njene riječi su ga pogodile dublje od bilo kakvog poslovnog gubitka. Proveo je godine osvajajući tržišta, a evo ga sada – suočen s jedinom stvari koju nikada neće moći povratiti – izgubljenim vremenom s djecom koju nikada nije upoznao.

Te noći, Jonathan nije mogao spavati. Prozori njegovog penthousea otkrivali su panoramu Manhattana, ali po prvi put nije razmišljao o poslovima ni dionicama. Stalno mu se vraćala slika djece – kako su se smijala šalama svoje majke, sličnost koju više nije mogao poricati.

Više puta je posezao za telefonom, želeći nazvati Emily, ali nije. Znao je da jedan susret neće izbrisati šest godina odsustva.

Dani su se pretvorili u sedmice. Pronlazio je izgovore da posjećuje isti kafić, nadajući se da će ih vidjeti. Ponekad bi uspio. Nikada nije prilazio, poštovao je Emilyin prostor, ali je tiho posmatrao, pamteći svaki detalj – kako je stariji dječak držao bojicu poput budućeg arhitekte, kako je djevojčica tiho pjevušila dok je bojala, kako se najmlađi privijao uz Emily tražeći utjehu.

Jednog popodneva, sudbina je umiješala prste. Emily je nosila kese s namirnicama ispred kafića kada je jedna ispala, a jabuke se otkotrljale po pločniku. Jonathan je instinktivno potrčao, pokupivši ih prije nego što su otišle na ulicu.

„Hvala“, rekla je zadihano, očigledno nelagodno zbog njegove prisutnosti, ali nije ga mogla otjerati pred djecom.

On je zastao, pa se sagnuo na njihov nivo. „Zdravo. Ja sam Jonathan“, rekao je nježno.

Najstariji dječak pogledao je majku, pa opet njega. „Jesi li ti mamin prijatelj?“

Emily se ukočila. Jonathan je pogledom tražio dozvolu.

Ona je uzdahnula. „Da. Stari prijatelj.“

Dječak se nasmiješio. „Drago mi je, gospodine Jonathane.“

Nešto u njemu puklo i u isto vrijeme počelo da zacjeljuje. Nije bilo mnogo – nije bila potpuna istina – ali bio je to početak.

Te večeri, Emily ga je odvojila u stranu. „Jonathane, neću dozvoliti da poremetiš njihove živote. Ali… ako zaista želiš biti prisutan, moraćeš to dokazati. Ne novcem, ne poklonima. Dosljednošću. Strpljenjem.“

Klimnuo je, grlo mu se steglo. „Učiniću sve što treba.“

Mjesecima kasnije, Jonathan se zatekao u školskoj sali, plješćući dok su njegova djeca – njegova djeca – pjevala na novogodišnjem koncertu. Emily je sjedila pored njega, oprezna, ali polako mekša.

Carstvo za koje je nekada mislio da ga definiše, više nije bilo ono najvažnije. Shvatio je da pravo bogatstvo nije u njegovim bankovnim računima, već u smijehu troje djece koja su mu nesvjesno dala drugu šansu.

I po prvi put nakon mnogo godina, Jonathan Pierce osjećao se kao najbogatiji čovjek na svijetu.