Usamljeni kauboj je čuo buku u štali.
Kada je prišao, ugledao je mladu ženu sa dvoje novorođenčadi.
— Ne možeš ostati ovde, — rekao je Matías držeći fenjer na petrolej i gledajući kako žena leži na sijenu, a pored nje dva mala paketića umotana u ćebad. — Ovo nije mesto za majku sa decom.
Elena je podigla pogled; oči su joj sijale od suza i umora.
— Molim vas, samo za jednu noć. Nemam gde da idem.
— Odakle si došla? Kako si se našla ovde, u mojoj štali, usred ove oluje?
— Moj auto se pokvario, — šaptala je, gutajući i gledajući nemirno spavajuću decu. — Počela sam da rađam i nisam stigla do bolnice. Hodala sam dok nisam našla sklonište… i oni su se rodili ovde.
Matías je namršteo obrve. Za pet godina usamljenosti na farmi nikada nije video ništa slično. Oluja je besnela napolju, munje su osvetljavale zidove štale.
— Dvoje, blizanci, — rekla je Elena, nežno dodirujući svakog od njih. — Santiago i Esperanza.
Ime devojčice izazvalo je kod Matíasa čudan bol u grudima. To je bilo ime njegove farme — ime koje je njegova žena Carmen nekada izabrala sanjajući o deci.
— Ne mogu da te ostavim ovde, — tiho je rekao. — Kuća je blizu. Možeš ostati dok oluja ne prođe.
Elena je zatvorila oči sa olakšanjem.
— Hvala vam. Ne znam kako da vam se odužim.
Matías joj je pomogao da ustane, noseći jedno od dece dok je ona držala drugo. Kiša ih je za nekoliko trenutaka potpuno smočila pre nego što su stigli do kuće. Čim su ušli, zapalio je vatru u kaminu i pripremio sofu sa čistim ćebadima.
— Da li si gladna? — upitao je.
— Malo vode će biti dovoljno.
Kada se Elena smestila, Matías je posmatrao. Mlada, oko dvadeset osam godina, kestenska kosa, umorne ali odlučne oči. Njena odeća je bila prljava od kiše, ali se videlo da je materijal kvalitetan.
— Kako se zoveš?
— Elena. Elena Morales.
— Matías Sandoval. Ovo je moja farma.
Popila je vodu i slabo se nasmešila.
— Živiš li ovde sama?
— Pet godina. Moja žena je poginula u nesreći.
— Jako mi je žao…
Tišina je ispunila sobu. Samo su deca pravila tihe zvuke. Elena je ljuljala Santijaga, koji je počeo da plače.
— Mora da jede, — rekla je.
Matías je otišao u kuhinju, ostavljajući je samu. Iz sobe je dopirao njen tihi glas — pevala je uspavanku, jednostavnu i toplu.
Prvi put posle mnogo godina, kuća nije delovala prazno. Kada se vratio, Elena je već uspavala oboje dece.
— Prelepi su, — rekao je.
— To je ceo moj život, — odgovorila je. — Sve što sam radila bilo je da ih zaštitim.
— Od koga ih štitiš?
Elena je pogledala u vatru.
— Duga priča.
Primijetio je njenu mokru torbu pored vrata.
— Trebalo bi da se odmoriš. Sutra ćemo razgovarati o svemu. Gostinska soba je slobodna.
— Ne želim da ti pravim problem.
— Nema problema, — rekao je, iako je znao da prisustvo ove žene budi nešto davno zaboravljeno u njemu.
— Mogu li da postavim pitanje? — rekla je, ustajući. — Zašto mi pomažeš? Pa ti me i ne poznaješ.
— Jer pre pet godina, kada je Carmen umrla, i ja sam bio izgubljen u oluji. Tada mi je neko pomogao. Sada je očigledno moj red.
Elena je klimnula glavom, oči joj je zasijale od suza.
— Hvala ti, Matías. Nikada ovo neću zaboraviti.
Kada je otišla u gostinsku sobu, on je ostao kraj kamina, zureći u plamen. Kuća više nije bila prazna. Podigao je njenu torbu da je osuši i neki dokumenti su pali na pod. Pokušao je da ne gleda, ali pogled mu je pao na ime:
Elena Morales Vidal.
To prezime bilo je poznato širom Argentine. Porodica Vidal posedovala je ogromno poslovno carstvo. Matías nije mogao da veruje svojim očima. U dokumentima su bili izvodi o rođenju blizanaca, papiri o odricanju od nasledstva. Sve potpisala ona.
Misli su mu se vrtile u glavi. Ko je ona zaista? Zašto se, ovde — usred oluja i prašine — krije naslednica jedne od najmoćnijih porodica u zemlji?
Kada se Elena vratila, nije mogao da izdrži:
— Elena… ko si ti zapravo?
Zaledila se, a potom tiho rekla:
— Ono što si pronašao je samo deo istine. Da, ja sam Vidal. Ali otišla sam. Pre mnogo godina, kada je počela borba za moć i bogatstvo. Od tada bežim. Nisam samo majka sa decom — ja sam žena koja želi da ih zaštiti od prošlosti.
Matías je ćutao. Čuo je o porodici Vidal — o strašnim stvarima koje su mogli učiniti.
— Progone li te? — upitao je.
— Da, — šaptala je. — Imaju ljude svuda. Moć, novac, uticaj. Ja sam im pretnja.
Osetio je hladnoću koja mu je prošla kičmom. Njeno pojavljivanje nije bilo slučajno.
— I odlučila si da se sakriješ ovde?
— Da. Nemam gde drugo da idem. Ako saznaju da sam živa, oduzeće mi decu.
Njen glas je drhtao.
— Ne možeš ostati ovde, — rekao je Matías. — Mogu doći.
— A gde da idem? — upitala je očajnički.
Pogledao joj je u oči.
— Ne znam… ali neću dozvoliti da ti iko naudi.
Odlučili su da odu čim oluja prođe.
Noć je bila tamna. Kiša je bubnjala po krovu, vetar je zavijao kao upozorenje. Kada su napustili kuću noseći decu, zemlja je podrhtavala od grmljavine. Hodali su kroz šumu, mokri, umorni, ali odlučni.
— Jesi li sigurna da je ovo pravo? — upitala je.
— Da. Sada smo zajedno.
Odjednom, pred njima se začuo zvuk motora — težak, približavajući se. Nekoliko farova probilo je noć. Elena je pobledela.
— To su oni…
Bacili su se u stranu, skrivajući se iza žbunja. Farovi su igrali među drvećem. Njihova srca su ludački kucala.
Onda se u daljini začuo još jedan zvuk — još jedan motor. Automobil se približio, i Matías ga je prepoznao.
— To je moj stari prijatelj, — rekao je sa olakšanjem.
Visok muškarac izašao je iz automobila.
— Matías! Uđi brzo! — Pogledao je Elenu i decu. — Imate problem. Idemo.
Automobil je jurio kroz noć. Nakon nekog vremena, zaustavili su se pored usamljene kuće u planinama.
— Ovde je sigurno, — rekao je prijatelj. — Ali samo na neko vreme. Pomoći ću vam.
Elena je sela kraj kamina, držeći decu. Ruke su joj drhtale, ali prvi put posle dugo vremena, nada se pojavila u njenim očima.
— Spasila si nas, — rekao je Matías.
— Ne, — odgovorila je. — Spasili smo jedni druge.
I iako je oluja još uvek besnela iza zidova, unutra je vladala tišina, toplina i osećaj novog početka.
Sada su znali jedno: zajedno mogu preživeti svaku oluju.
Primjedbe