Moja kći bila je očarana držeći svoju tek rođenu sestricu — sve dok nije izgovorila riječ od koje mi se krv sledila u žilama.

Moja kći bila je očarana držeći svoju tek rođenu sestricu — sve dok nije izgovorila riječ od koje mi se krv sledila.

Sjedila je prekriženih nogu na rubu bolničkog kreveta, s rukama koje su se lagano tresle oko sitnog tijela položenog u njezino krilo. Lisa, moja četverogodišnja starija kći — u svojim omiljenim crvenim tregericama i s razbarušenim repićem — izgledala je kao da u naručju drži nešto dragocjeno, gotovo sveto.

U njezinim očima blistala je neobična iskra: ne samo oduševljenje, već mješavina fascinacije i ozbiljnosti koju nikad prije nisam vidjela kod nje.

Zrak je mirisao na dezinfekciju i toplinu bebine kože, a iako su me šavovi boljeli pri svakom udahu nakon poroda, osjećala sam samo golemo olakšanje.

Cijelu trudnoću sam se bojala kako će Lisa reagirati: hoće li se osjećati odbačeno, povrijeđeno, ljubomorno? Ali kad sam je vidjela kako ljulja svoju sestru i šapuće joj nježna „pssst“, povjerovala sam da su svi moji strahovi nestali.

Tada se nagnula još bliže. Lice joj se približilo bebinom i šapnula je:

— Sad imam nekoga.

Nasmiješila sam se ganuto.

— Nekoga za što, ljubavi?

Nije podigla pogled, i dalje je ljuljala bebu istim sporim pokretom, pa tiho rekla:

— Za čuvanje tajni sa mnom.

Hladan trnac prošao mi je niz leđa.

— Kakvih tajni, dušo? — upitala sam pokušavajući zvučati mirno.

Tada je podigla oči prema meni. Bile su iznenađujuće ozbiljne, previše bistre za dijete njezine dobi. Polako je kimnula i jasnim glasom rekla:


— Tajni koje ne govorim tati.

Nisam uspjela odgovoriti, niti dohvatiti njezinu ruku. Ponovo se nagnula prema bebi i šapnula još nešto. Rečenicu zbog koje je monitor pokraj mene naglo poskočio. Rečenicu zbog koje se medicinska sestra ukočila na vratima, raširenih očiju.

Rekla je…

Lisa je držala svoju tek rođenu sestru kao krhko blago. Sa svog bolničkog kreveta promatrala sam njen ponos velike sestre kad je šapnula: „Sad imam nekoga kome mogu reći svoje tajne… one koje ne govorim tati.“ Isprva sam to shvatila kao dječju maštu, ali te riječi su ostale u meni.

Dani su prolazili, a Lisa je nastavila igrati se i izmišljati priče. Jednog poslijepodneva čula sam je kako šapuće svojim lutkama: „Nećemo reći tati.“ Kad je primijetila da je slušam, pobjegla je posramljena. Sumnja se uvukla u mene.

Jedne večeri, dok je sunce tonulo, zatekla sam je kraj kolijevke kako tiho govori svojoj sestri: „Ako tata pita, reći ćemo da čudovište dolazi samo kad ga nema.“
Kad je opisala to „čudovište“ — veliku crnu sjenu koja kuca na prozore i skriva se u kuhinji — hladnoća mi je prostrujala tijelom. Pokušala sam je umiriti, ali njezina priča me progonila.

Nekoliko dana kasnije, otkrila sam ispod njezina jastuka uznemirujući crtež: tamna figura koja stoji iznad dviju malih silueta, uz natpis: „Ne daj čudovištu da je odvede.“ Razgovarali smo s Julienom i odlučili potražiti pomoć psihologinje.

Nedugo zatim, Lisa je nakratko nestala. Pronašli smo je u spremištu, kako čvrsto steže svoju sestru: „Čudovište je reklo da se vraća… i da mogu dati Lilu“, šapnula je prestravljeno. Ali nitko nije ulazio u našu kuću.

Uz pomoć psihologinje, istina je napokon izašla na vidjelo. „Čudovište“ nije bilo izmišljeno: bila je to slika koju je Lisina dječja mašta stvorila od očeve ljutnje tijekom moje trudnoće. Lupanje vratima, miris piva, povišeni tonovi — sve je to u njenoj glavi postalo neimenovani strah koji nije mogla izraziti drugačije.

Julien, potresen, shvatio je posljedice svog ponašanja i počeo raditi na sebi. Malo po malo, atmosfera u kući se smekšala. Lisa se opet počela smijati, a njezini crteži više nisu prikazivali sjene, nego nespretne duge.

Jednog jutra samo je rekla: „Nemam više tajni za skrivati.“

Ta rečenica otjerala je posljednja čudovišta.