Baka koja je prodavala rijetko voće za sitne pare uhapšena je kada je policija otkrila odakle potječe

Rano jutro nadvilo se nad staru ulicu u malom austrijskom gradiću Braunau am Inn. Magla se dizala s rijeke, a mokre kaldrme svjetlucale su nakon noćne kiše. Prodavači su upravo postavljali svoje štandove, postavljali suncobrane i izlagali jabuke, sir i peciva.

I među njima – kao i uvijek – sjedila je ona. Zvala se Greta Lange, 78 godina. Sitna, pogrbljena, sa sivim vunenim šalom, stavila je istu košaru na stari sklopivi stol i izlagala voće. Ali ne obične jabuke i kruške, već čudne, neviđene – tamnoljubičaste plodove, poput smokava, samo s jantarnim mesom. Ponekad su bili zeleni i rebrasti, poput nečega iz bajke. Nitko drugi nije imao ništa slično.

Prodala ih je za bagatelnu cijenu – jedan euro po komadu, iako su svi znali da ako su egzotični, koštali bi nekoliko puta više.

“Frau Greta, gdje nabavljate takvo voće?” upitala je Anna Krause, pekarica iz susjedstva.

Starica se samo nasmiješila. „Od mog unuka. On to donosi.“

Svi su mislili da unuk radi negdje u inozemstvu: Italija, Grčka, tko zna. Nitko nije sumnjao što se krije iza toga.

Jednog jutra, crni automobil s policijskim grbom zaustavio se na tržnici. Inspektor Jonas Klein i policajka Marta Vogel izašli su. Prišli su ravno Gretinom stolu.

„Gospođo Lange, moramo postaviti nekoliko pitanja. Prodajete li voće bez dopuštenja?“

„Samo želim da djeca pojedu nešto ukusno i zdravo…“ mirno je odgovorila.

Ali Marta je iz torbe izvadila fotografiju. Prikazivala je upravo to voće. U izvješću piše: „Otkriveno u rezidenciji dr. Stefana Müllera. Eksperimentalni staklenik. Nedostaje 14 primjeraka. Rijedak hibrid, uzgojen genetskim inženjeringom. Vrlo otrovno ako se s njim nepravilno rukuje.“

Jonas je zurio u staricu:

„Razumijete da ovo voće ne bi trebalo biti dostupno za prodaju? Gdje je staklenik? Gdje je vaš unuk?“

U tom trenutku Greta je spustila pogled. Ruke su joj, prekrivene tankom kožom, drhtale.

„Moj unuk… Leon… on ne donosi voće. Nestao je prije tri godine.“

„Kako je nestao?“

„Radio je kao asistent kod dr. Müllera. Jednog dana nije se vratio kući. Policija je rekla da je jednostavno otišao. Ali ja… pronašla sam njegov dnevnik. Pisalo mi je gdje se nalazi staklenik. Otišla sam tamo. I svaki put… donijela bih nekoliko plodova. Ako ljudi probaju, onda Leonov rad nije bio uzaludan.“ Policija isprva nije vjerovala, ali onda su otišli na adresu koju im je dao.

Iza šume, na imanju starog imanja, pronašli su oronulu kuću. Iza nje, skriveni staklenik. Staklena kupola, potpuno prekrivena mahovinom i pukotinama. Unutra su bili deseci čudnih biljaka, cvijeće s prozirnim lišćem, drveće s crnom korom i isto to voće.

A na metalnom stolu, pljesniva bilježnica. Na prvoj stranici je pisalo: „Leon Lange. Osobni dnevnik.“ Posljednji unos bio je izblijedio, ali još uvijek čitljiv: “Ako baka sazna da se projekt zatvara, izgubit će sve. Ako nestanem, neka barem voće ostane…”

Greta je uhićena pod optužbom za ilegalni pristup privatnom vlasništvu, distribuciju biološki modificiranih biljaka i moguće zdravstvene opasnosti. Ljudi na tržnici šaputali su: neki su plakali, drugi su snimali telefonima. Dok su je stavljali u auto, rekla je samo:

“Nisam prodavala… Dijelila sam svoju nadu.” Kasnije su stručnjaci pregledali voće.

A onda se dogodilo najneočekivanije: jedan od profesora, dr. Lukas Werner, rekao je: “Tko god je ovo stvorio… genijalac je. Nema takvih uzoraka na svijetu. A baka nije kriminalka. Ona je posljednja koja zna put do nestalog laboratorija.”

I grad se odjednom podijelio u dva tabora: one koji su zahtijevali njezino puštanje na slobodu… i one koji su se bojali da bi ovo voće moglo sve promijeniti.