Kad je Mama tog jutra ustala, kuća je bila tiha. Tata već na poslu, a ja i brat još polusna. Rekla je samo: “Idem po lijek za babu, vratim se brzo.” Nismo ni slutili da će te riječi ostati posljednje.
Cijelim putem prema apoteci zvala je baku — bez odgovora. “Sigurno spava”, pomislila je. U rukama je držala recept koji je baka svakog mjeseca slala, onaj isti već pet godina. Znala je gdje ide, kuda ide, i vratit će se za petnaest minuta.
Minuti su postali sati.
Prvo smo pomislili da se zadržala s prijateljicom. Onda da je ostala duže u redu. Čak smo se i smijali nervozno: “Stara je, izgubila sat.” Ali u deset navečer shvatili smo da nešto nije u redu.
Policija je došla tek u ponoć. Tražili smo je po čitavom kraju — sve apoteke, sve trgovine, benzinske pumpe… Nema je. Niti njenog mobitela, niti torbe, niti ključeva od auta.
Sljedeće jutro dobili smo prvi poziv. Snimka s nadzorne kamere: Mama kako ulazi u apoteku, sat vremena nakon što je pošla. Zatim kako izlazi — ali ne sama.
Muškarac joj stavlja ruku na rame i odvodi je prema nepoznatom automobilu.
Dok smo gledali snimku, srce mi se slomilo. Osjećao sam nevjericu, bol i strah koji ne mogu opisati.
Dva tjedna kasnije, još uvijek nemamo odgovore. Samo tišinu na njenom broju i praznu stolicu za stolom. Baka plače bez prestanka, brat ne želi ići u školu, a tata gubi kosu od brige.
Nema više “Vratit ću se brzo.”
Samo praznina. I pitanje koje više nikad ne prestaje u mojoj glavi:
Kako jedna obična šetnja do apoteke može promijeniti cijeli život?
Treće sedmice potrage zazvonio je telefon. Bio je to broj koji nisam imao spremljen. Javio sam se drhtavim glasom.
– “Jeste li vi sin nestale žene?” pitala je tiho ženska osoba.
Rekla je da radi u malom domu zdravlja, dvadesetak kilometara od grada. Tog jutra došla je žena bez dokumenata. Umorna, blijeda, sa zavojem na ruci. Rekla je samo ime. Majčino ime.
Srce mi je lupalo kao ludo dok smo jurili tamo. U hodniku je mirisalo na dezinfekciju i strah. Vrata na kraju hodnika bila su odškrinuta.
Ležala je na krevetu.
Bila je to ona… ali kao da nije. Smršala, kosa joj je bila prljava, a pogled izgubljen. Kad me ugledala, nasmiješila se – ali u tom osmijehu nije bilo radosti.
– “Zašto si došao ovdje?” pitala me.
Taj trenutak me slomio. Nije me prepoznala.
Doktor nam je kasnije rekao da je pretrpjela jak šok. Pronađena je pored puta, kilometrima od grada. Neko ju je udario automobilom i ostavio. Nema dokumenata, nema telefona. Neko ih je uzeo. Namjerno.
Policija je ponovo otvorila slučaj. Snimak iz apoteke sad je imao novo značenje. Muškarac s kamere nikada nije pronađen. Auto bez tablica. Kao da je nestao.
Mama se polako oporavljala. Svaki dan smo sjedili pored nje, pričali joj priče iz djetinjstva, pokazivali stare fotografije. Nekad bi zaplakala bez razloga. Nekad bi me gledala kao stranca.
Jedne večeri, dok sam joj držao ruku, tiho je rekla:
– “Onaj čovjek… nije mi pomogao.”
Pogledala me ravno u oči, prvi put otkako se vratila.
– “Rekla sam mu da imam djecu.”
Tada sam shvatio nešto strašno.
Ona nije otišla samo po lijek.
Ona se vratila… ali ne ista.
A mi još uvijek čekamo dan kada će se sjetiti svega.
I noć kada ćemo saznati – ko ju je zapravo odveo tog dana iz apoteke.
Dok smo gledali snimku, srce mi se slomilo. Osjećao sam nevjericu, bol i strah koji ne mogu opisati.
Dva tjedna kasnije, još uvijek nemamo odgovore. Samo tišinu na njenom broju i praznu stolicu za stolom. Baka plače bez prestanka, brat ne želi ići u školu, a tata gubi kosu od brige.
Nema više “Vratit ću se brzo.”
Samo praznina. I pitanje koje više nikad ne prestaje u mojoj glavi:
Kako jedna obična šetnja do apoteke može promijeniti cijeli život?
Treće sedmice potrage zazvonio je telefon. Bio je to broj koji nisam imao spremljen. Javio sam se drhtavim glasom.
– “Jeste li vi sin nestale žene?” pitala je tiho ženska osoba.
Rekla je da radi u malom domu zdravlja, dvadesetak kilometara od grada. Tog jutra došla je žena bez dokumenata. Umorna, blijeda, sa zavojem na ruci. Rekla je samo ime. Majčino ime.
Srce mi je lupalo kao ludo dok smo jurili tamo. U hodniku je mirisalo na dezinfekciju i strah. Vrata na kraju hodnika bila su odškrinuta.
Ležala je na krevetu.
Bila je to ona… ali kao da nije. Smršala, kosa joj je bila prljava, a pogled izgubljen. Kad me ugledala, nasmiješila se – ali u tom osmijehu nije bilo radosti.
– “Zašto si došao ovdje?” pitala me.
Taj trenutak me slomio. Nije me prepoznala.
Doktor nam je kasnije rekao da je pretrpjela jak šok. Pronađena je pored puta, kilometrima od grada. Neko ju je udario automobilom i ostavio. Nema dokumenata, nema telefona. Neko ih je uzeo. Namjerno.
Policija je ponovo otvorila slučaj. Snimak iz apoteke sad je imao novo značenje. Muškarac s kamere nikada nije pronađen. Auto bez tablica. Kao da je nestao.
Mama se polako oporavljala. Svaki dan smo sjedili pored nje, pričali joj priče iz djetinjstva, pokazivali stare fotografije. Nekad bi zaplakala bez razloga. Nekad bi me gledala kao stranca.
Jedne večeri, dok sam joj držao ruku, tiho je rekla:
– “Onaj čovjek… nije mi pomogao.”
Pogledala me ravno u oči, prvi put otkako se vratila.
– “Rekla sam mu da imam djecu.”
Tada sam shvatio nešto strašno.
Ona nije otišla samo po lijek.
Ona se vratila… ali ne ista.
A mi još uvijek čekamo dan kada će se sjetiti svega.
I noć kada ćemo saznati – ko ju je zapravo odveo tog dana iz apoteke.
Primjedbe