Mačka nije htjela napustiti dječji krevetić i ponašala se čudno. Kad smo saznali zašto, bili smo zapanjeni

Kad smo doveli našu novorođenu kćer kući, činilo se kao da je konačno sve sjelo na svoje mjesto. Topli sjaj noćne lampe, mekane dekice, sitne čarapice na polici – sve se činilo tihim i sigurnim.

A onda je tu bila i naša mačka Luna. Snježnobijela, mirna i privržena, dobili smo je dvije godine prije rođenja naše bebe i tijekom cijele trudnoće činilo se da zna da će se dogoditi nešto važno.

U početku je sve bilo prekrasno: Luna je mirno promatrala bebu sa svog mjesta na prozorskoj dasci. Ali nakon nekoliko tjedana, promijenila se.

Svake noći, točno u 2:47, Luna bi prišla krevetiću i počela nervozno koračati oko njega. Ponekad bi tiho mijaukala, ponekad, naprotiv, netremice bi zurila u tamu sobe.

U početku smo mislili da je to samo ljubomora. Zatim, da mačka jednostavno želi pažnju. Ali njezino ponašanje postajalo je samo opsesivnije.

Gotovo cijeli dan sjedila je uz krevetić.
Ponekad bi legla na tepih pored nas, nepomično gledajući u kut sobe.
A ponekad bi se trznula, kao da čuje nešto što mi ne možemo čuti.

Jedne noći probudila sam se i vidjela Lunu kako grebe po vratima dječje sobe. Ne samo mijauče – doslovno zahtijeva da je pustim unutra.

Kad sam otvorila vrata, odmah je otrčala do krevetića i počela tjeskobno kružiti.

Beba je ravnomjerno disala, ali nešto nije bilo u redu.
Slušala sam.

I odjednom sam shvatila – zrak u sobi nije mirisao kao inače. Osjećao se suptilan, slatkasto-kemijski miris. Ali vrlo slab – gotovo neprimjetan.

Nazvali smo mog muža. I on ga je osjetio. Zatim je isključio grijanje i otvorio prozore.

Sljedećeg jutra nazvali smo plinskog tehničara. Pokazalo se da kroz zid pored dječje sobe prolazi stara cijev, za koju nismo ni znali u kakvom je stanju.
Imala je mikropukotinu i plin je polako, jedva primjetno curio.

Ne onaj smrdljivi – ne. Onaj koji je gotovo nemoguće otkriti.
Tihi, nevidljivi.
Opasan.

Predradnik je rekao da bi, da nije ventilacije, koncentracija postala kritična u roku od nekoliko dana.

Stajao sam usred sobe, drhtao i gledao Lunu.

A Luna je jednostavno sjedila kraj krevetića.
Tiho.
Mirno.
Kao da je znala da je sve pod kontrolom.

Nikada nećemo znati:
je li osjetila miris,
ili jednostavno osjetila opasnost.

Ali od te noći, jedno znam sigurno:

Ponekad najvažniji zaštitnik u kući nije onaj koji može govoriti.
Već onaj koji osjeća srcem.

I sada, svake večeri kada stavljamo bebu u krevet, Luna legne pokraj svog krevetića –

i nikada je više ne šaljemo odande.