Mladić gubi priliku za posao jer je pomogao starijoj ženi, ne znajući da je ona majka izvršnog direktora

Luis te noći nije dobro spavao. Ne zato što nije htio, nego zato što mu se jedna misao stalno vraćala:

„Sutra mi se život može promijeniti.“

Budilica je zazvonila prije zore. Luis je odmah ustao, kao da taj zvuk ima posebno značenje. Brzo se istuširao, obukao jednostavnu bijelu majicu — pažljivo ispeglanu večer prije — i posljednji put provjerio mapu s dokumentima: životopis, kopije diploma i staro pismo koje je čuvao kao talisman.

U kuhinji ga je čekala majka s toplom kavom i kruhom umotanim u ubrus. Ruke su joj bile grube od rada, ali oči blage — pogled koji tješi bez riječi.
Luis joj se nasmiješio, pokušavajući izgledati samouvjereno.

— Danas, mama. Danas ću uspjeti, rekao je.

Nije odgovorila riječima. Samo mu je popravila ovratnik, zagladila rame i poljubila ga u čelo.

— Zapamti, šapnula je, svijet može biti grub, ali ti nemoj postati takav.

Kiša je u početku bila slaba, ali se ubrzo pretvorila u pljusak. Ljudi su žurili ulicama, skrivajući se pod kišobranima.
Luis je žurio na najvažniji razgovor u svom životu.

Na autobusnoj stanici ugledao je stariju ženu kako sjedi u lokvi. Bila je potpuno mokra i drhtala je. Nitko se nije zaustavio.

Luis je pogledao na sat… i vratio se.

— Oprostite… jeste li dobro?


— Slaba sam… ne mogu ustati, prošaptala je.

Skinuo je kaput i stavio ga preko njezinih ramena.

— Ne brinite. Pomoći ću vam.

Nosio ju je po klizavom pločniku, dok se iznenada nije zaustavio luksuzni automobil.
Muškarac je istrčao van.

— Mama!

Kasnije je Luis stigao na razgovor — mokar i prekasno.

— Razgovor je završen, rekla je recepcionarka hladno.

Slomljen, sjeo je pod nadstrešnicu.

Tada mu je zazvonio telefon.

„Vratite se u zgradu. Uprava vas želi odmah vidjeti.“