Strani susjedi dali su mi ovo i poželjeli mi „dobar tek“, ali bilo je nešto tvrdo i uopće nije izgledalo kao hrana, više kao jaje.

Susjedi su stranci, gotovo uopće ne razgovaramo — samo se pozdravimo u liftu. I jedne večeri netko je pokucao na vrata. Stajali su tamo, smiješili se, pružili mi vrećicu i na ruskom s naglaskom rekli:

Strani susjedi su ovo poklonili i poželjeli dobar tek, ali to je nešto tvrdo i uopće ne nalikuje hrani, više kao jaje.

— Dobar tek!

Pogledala sam dolje — i tamo je bilo… ovo. Tamne, tvrde, čudne stvari, kao da su iz muzeja ili filma o dinosaurima. Uopće nisu izgledale jestivo. U ruci su bile hladne kao kamen. Čak sam ih i pomirisala — gotovo bez mirisa.

— Je li to… hrana? — oprezno sam pitala.

Kimnuli su, još se šire nasmiješili i otišli.


Dugo sam stajala u kuhinji s vrećicom. Misli su se vrtjele:
„Što ako to uopće nije hrana? Što ako je šala? Što ako ne razumijem nešto jako važno?“

Staviti to u hladnjak bilo je zastrašujuće, baciti — neugodno. Na kraju sam potražila na internetu. Po slikama, opisima, obliku. I kad sam to konačno pronašla, nisam mogla vjerovati svojim očima…

Jeste li ikada vidjeli nešto slično?

Ispostavilo se da je to vodeni kesten.

Jede se. Guli se, kuha se, jede se sirov. U nekim zemljama to je sasvim obična hrana, gotovo delicija. Ja nikada u životu nisam vidjela nešto takvo.

Sljedeći dan sam srela susjede i rekla im da sam saznala što je to. Razveselili su se, počeli brzo objašnjavati i gestama pokazivati kako se guli i jede.

I pomislila sam koliko je svijet čudan: za neke je to nešto zastrašujuće i neshvatljivo, a za druge samo — „dobar tek“. 🤔☹️