Bogatašica mi se u srednjoškolskim danima rugala jer sam nosila mamine stare cipele, a 20 godina kasnije ušla sam u njenu firmu da potpišem rješenje o prinudnom zatvaranju
Sanja je bila "princeza" našeg razreda. Njen otac je bio lokalni moćnik, a ona je u školu dolazila u markiranoj odjeći, dok sam ja svaku knjigu i svesku kupovala od novca zarađenog nadničarenjem. Nikada neću zaboraviti matursko veče kad mi je pred svima prosula sok po cipelama i rekla: "Nema veze, Jelo, ionako su za kontejnera, bar će sad imati malo boje."
Svi su se smijali, a ja sam pobjegla kući u suzama. Te noći sam sebi obećala: Jednog dana ću ja biti ta koja postavlja pravila.
Prošlo je 20 godina.
Sanja je naslijedila očevu imperiju – lanac tekstilnih prodavnica i veliku halu. Živjela je na visokoj nozi, udala se za čovjeka sličnog sebi i nastavila da ponižava svakoga ko joj nije bio ravan po bankovnom računu. Ja sam, s druge strane, tiho i naporno radila. Završila sam prava, specijalizovala se za privredni kriminal i postala glavni inspektor u poreskoj upravi.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Prošlog ponedjeljka, zakucala sam na njena vrata.
Sanja je sjedila u svojoj kancelariji od mermera, ne prepoznavši me isprva. "Šta je sad? Opet neka kontrola? Recite koliko treba da platim pa da završimo s tim, žurim na ručak," rekla je ne podižući glavu sa telefona.
Spustila sam fasciklu na sto. "Ovaj put se ne može platiti, Sanja."
Podigla je pogled, a kad me je prepoznala, na licu joj se pojavio onaj isti podrugljivi osmijeh. "Vidi, vidi... Jelica. I dalje u tim jeftinim odijelima? Šta je, došla si da mi se osvetiš za maturu?"
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"Nisam došla zbog mature," rekla sam mirno. "Došla sam jer je tvoja firma deset godina prala novac preko ofšor računa. Došla sam jer si radnicima zakidala na doprinosima dok si kupovala bunde. U ovoj fascikli je rješenje o trajnom oduzimanju imovine i nalog za tvoje privođenje."
Sanja se nasmijala, misleći da se šalim. Ali kad su na vrata ušla dva policajca, osmijeh joj se zaledio. Potrčala je ka sefu, vrištala da će nas sve otpustiti, ali bilo je kasno. Dok su joj stavljali lisice, pogledala sam u njene skupe, dizajnerske cipele od 1.000 eura.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
"Znaš, Sanja," rekla sam tiho dok su je izvodili, "moje cipele su tada bile stare, ali su bile čiste. Tvoje su danas najskuplje na svijetu, ali u njima gaziš po blatu koje si sama zamijesila. Sad ćeš imati dosta vremena da razmisliš o tome u onim zatvorskim, gumenim."
Danas je njena firma u stečaju, a radnici su konačno dobili svoje zaostale plate iz prodate imovine. Sanja čeka suđenje, a ja i dalje radim svoj posao. Shvatila sam: Možeš pobjeći od siromaštva, ali od sopstvenog karaktera ne možeš nikada. Kolo sreće se ne okreće samo, okreće ga istina koja uvijek nađe put do onih koji misle da su iznad zakona.
Primjedbe