KOMŠIJA JE SVAKI DAN IZNOSIO ŠEST TANJIRA HRANE, A ŽIVIO JE SAM: Istina koju je krila mračna soba na spratu

U mom naselju, svi su poznavali gospodina Hasana. Bio je to povučen čovjek, penzionisani profesor koji je rijetko govorio, a još rjeđe se smijao. Živio je u onoj velikoj, sivoj kući sa visokom ogradom i prozorima koji su uvijek bili prekriveni teškim, tamnim zavjesama.

Svi smo mislili da je on samo usamljeni starac, dok jedan detalj nije počeo da mi bode oči. Svako popodne, tačno u 17:00, Hasan bi iznosio poslužavnik iz kuhinje i penjao se na sprat. Na poslužavniku je uvijek bilo šest tanjira, šest čaša vode i šest savršeno složenih salveta.

Ali Hasan je zvanično živio potpuno sam već 30 godina.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Lokalna djeca su pričala da mu je porodica stradala u nekoj nesreći, dok su stariji mještani šaputali da je on "malo skrenuo" od samoće. Međutim, ja sam jedne večeri, dok je oluja tresla krovove naših kuća, vidio nešto što nije imalo nikakve veze sa ludilom.

Grom je osvijetlio sprat njegove kuće baš u trenutku kada se zavjesa na tren pomjerila. Iza stakla nisam vidio Hasana. Vidio sam pet sjenki kako sjede za stolom. Bile su nepomične, savršeno uspravne, kao da čekaju da večera počne. Šesta stolica, ona na čelu stola, bila je prazna.

Sljedećeg jutra, policija je zakucala na moja vrata.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Hasan je preminuo u snu te noći. Kao prvi komšija, pozvan sam da budem svjedok prilikom ulaska u kuću jer on nije imao bližih srodnika. Unutrašnjost kuće je bila besprijekorno čista, mirisala je na stari papir i lavandu. Ali kada smo se popeli na sprat i otvorili vrata te prostorije, policajac koji je bio sa mnom je ustuknuo i prekrstio se.

U sobi je zaista stajao sto sa šest postavljenih obroka. Hrana je bila svježa, još se pušila. Ali na stolicama nisu sjedili ljudi.

Tamo je sjedilo pet figura napravljenih od drveta i stare odjeće, ali sa maskama koje su imale nevjerovatno realistične ljudske crte lica. Svaka figura je bila replika člana njegove porodice koji je nestao prije tri decenije. Ono što nam je sledilo krv u žilama nije bila njihova pojava, već činjenica da su tanjiri ispred njih bili prazni.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Na dnu svakog tanjira, sitnim slovima, bilo je ugravirano jedno ime i datum. Posljednji tanjir, onaj ispred prazne stolice, imao je Hasanovo ime i današnji datum.

Najjezivije od svega? Kada je forenzičar kasnije pregledao hranu, otkrio je da je spremljena na način koji se ne koristi već 50 godina, koristeći začine i sastojke koji se više nigdje ne mogu kupiti u slobodnoj prodaji.

Pitanje koje me i danas drži budnim je: Ko je pojeo hranu iz tih tanjira ako je Hasan bio mrtav u prizemlju satima prije nego što je večera poslužena?