“Svako jutro sam nalazila cvijet ispred vrata… a onda sam jedne noći odlučila da ostanem budna i vidim ko ga ostavlja”

“Svako jutro sam nalazila cvijet ispred vrata… a onda sam jedne noći odlučila da ostanem budna i vidim ko ga ostavlja”

Počelo je tiho.

Jedno jutro – cvijet.

Crvena ruža, naslonjena na vrata.

Pomislila sam – greška.

Možda je neko pogriješio stan.

Uzela sam je… unijela unutra… i zaboravila.

Ali sutradan…

opet cvijet.

Isti.

Na istom mjestu.

Treći dan… isto.

Tad sam već počela razmišljati:

Ko to radi?

I zašto meni?

Nisam imala tajnog obožavatelja.
Nisam očekivala ništa slično.

Ali cvijeće je dolazilo.

Svako jutro.

Bez poruke.
Bez imena.

Samo cvijet.

Iskreno?

Počelo mi je biti i lijepo.

Mala stvar… ali uljepša dan.

Počela sam ih skupljati.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

U vazi.

Kao mali dokaz da negdje postoji neko… ko misli na mene.

Ali radoznalost nije dala mira.

Jedne noći sam odlučila:

Neću spavati.

Ostat ću budna… i saznati ko je.

Ugasila sam svjetla.

Sjela pored vrata.

Tišina.

Sat otkucava.

Jedan… dva… tri ujutro…

Ništa.

Već sam mislila da sam luda…

kad sam čula korake.

Tihi.

Spoljna vrata zgrade su škripnula.

Srce mi je počelo lupati.

Koraci bliže.

Stali su ispred mog stana.

Zadržala sam dah.

Tišina.

A onda…

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

lagano spuštanje nečega na pod.

Neko je ostavio cvijet.

Polako sam otvorila vrata.

I zaledila se.

Nije bio stranac.

Bio je…

stariji čovjek iz prizemlja.

Onaj kojeg jedva da sam primjećivala.

Uvijek sam.
Uvijek tih.

“Vi?” – izletjelo mi je.

Zbunio se.

Ruke su mu zadrhtale.

“Htio sam samo…” – počeo je.

“Nisam htio da me uhvatite.”

Gledala sam ga… i nisam razumjela.

“Zašto to radite?”

Spustio je pogled.

A onda rekao nešto što me slomilo:

“Jer je moja žena to radila.”

Zaledila sam se.

“Svako jutro… prije nego što odem na posao… ostavila bi mi cvijet.”

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Glas mu je bio tih… pun nečega što nisam mogla opisati.

“Prije dvije godine… izgubio sam je.”

Tišina.

Teža nego sve.

“Nakon toga… nisam znao šta da radim s tim navikom.”

Pogledao me.

“Onda sam vidio vas.”

Zbunila sam se.

“Zašto mene?”

Blago se nasmijao.

“Jer ste jedina osoba u ovoj zgradi koja se uvijek javi.”

Srce mi se steglo.

“Nisam htio ništa loše…”

Dodao je tiho:

“Samo… da neko ne počinje dan bez cvijeta.”

Suze su mi krenule.

Nisam mogla ništa reći.

Sve što sam mislila da znam o tim cvjetovima… bilo je pogrešno.

Nije bila ljubav.

Nije bila tajna.

Bila je… uspomena.

Koju je dijelio… da ne bi nestala.

Taj dan sam uzela cvijet…

ali nisam zatvorila vrata.

Pozvala sam ga na kafu.

I prvi put… nismo bili stranci.

Jer istina je jednostavna…

Neke stvari koje dobijemo od drugih…

nisu za nas.

One su način da neko sačuva ono što je izgubio. 💔🌹