U našem soliteru, u samom srcu grada, svi su poznavali sestre Kovač – Elenu, Saru i najmlađu, Miu. Bile su sinonim za modernu ljepotu: Elena sa svojom hladnom, platinastom kosom, Sara sa vječitim osmijehom koji nije dopirao do očiju, i Mia, povučena, sa slušalicama koje nikada nije skidala. Živjele su same u stanu 4B, na četvrtom spratu, u prostoru koji je uvijek mirisao na čudan spoj skupog parfema i spaljenog bilja.
Nisu nosile marame, niti su se krile. Naprotiv, bile su zvijezde Instagrama, sa hiljadama pratilaca koji su se divili njihovom estetskom minimalizmu. Ali, iza savršenih filtera, krila se tišina koja je ledila krv u žilama.
Niko ih nikada nije čuo da razgovaraju sa nekim van njihovog kruga.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Kada bi ušle u lift, svi bi zaćutali. Imale su taj čudan, sinhronizovan hod, i oči... oči koje su izgledale kao da gledaju kroz vas, a ne u vas. Kružila je priča među stanarima da one ne koriste internet na način na koji mi to radimo. Pričalo se da je njihov "feed" zapravo digitalna mapa sudbina naše zgrade.
Elena, najstarija, uvijek je držala telefon sa upaljenom kamerom, ali nikada nije slikala. Stanari su šaputali da ona kroz objektiv vidi ko će od nas te noći dobiti lošu vijest. Sara je neprestano "skrolala" po nekoj aplikaciji koja nije imala ime, vagajući lajkove i komentare kao da su to nečija dobra i loša djela. A Mia? Ona je samo slušala... slušala frekvencije koje obični ljudi ne čuju.
Sve se promijenilo jedne olujne noći prošlog novembra.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Luka, mladić sa petog sprata, ponesen radoznalošću i nekim čudnim "izazovom" sa TikToka, odlučio je da hakuje njihov Wi-Fi. Htio je da dokaže da su to samo tri umišljene djevojke koje se igraju misterije. Prijatelji su ga odgovarali, ali on je samo odmahnuo rukom i pokrenuo program.
Sutradan, Luka je pronađen kako sjedi u hodniku ispred njihovih vrata, potpuno sijed, u ranim dvadesetim. Oči su mu bile širom otvorene, fiksirane na ekran njegovog telefona koji je bio potpuno crn. Nije znao ni ko je, ni gdje se nalazi. Jedino što je neprestano ponavljao, tiho kao šapat, bilo je: "Vidio sam ih... one brišu... brišu nas."
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Kada je policija konačno ušla u stan 4B, zatekli su samo širom otvoren prozor. Stan je bio sablasno prazan. Nije bilo namještaja, nije bilo ličnih stvari, samo tri telefona na sredini poda, složena u savršen trougao, i jedan zid prekriven imenima svih stanara zgrade, ispisanim nekom čudnom, svjetlucavom bojom koja je podsjećala na kodove.
Pored svakog imena stajao je datum i jedno vreme. Pored Lukinog imena stajao je datum te prethodne noći, a pored vremena je pisalo samo: "DELETE" (OBRISANO).
Od tada, niko se nije usudio da se useli u stan 4B. Kažu da se i danas, kada je pun mjesec, iz tog stana čuje tihi, ritmični zvuk... zvuk "tipkanja" po ekranu koji odjekuje kroz ventilaciju. Stanari kažu da sestre nisu otišle – one su samo postale dio mreže, prateći svaki naš klik, svaki naš lajk, pazeći na svaku nit koju su ikada obrisale.
Primjedbe