„VOLIO BIH DA SAM TELEFON MOJE MAME“: Rečenica dječaka koja je rasplakala cijelu školu i obišla svijet

U jednoj osnovnoj školi, učiteljica je djeci dala naizgled jednostavan zadatak za zadaću: „Napišite šta biste željeli da budete kad odrastete, ili šta biste promijenili u svom domu.“

Učiteljica je očekivala standardne odgovore o avionima, igračkama i putovanjima u Diznilend. Ali, kada je te večeri počela ispravljati radove, jedan sastav ju je natjerao da spusti olovku i zaplače. Rad je pripadao dječaku koji je inače bio povučen, ali uvijek nasmijan.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Dječak je napisao:

„Bože, večeras te ne molim za novi bicikl niti za psa. Molim te za nešto mnogo važnije. Želim da me na jedan dan pretvoriš u telefon moje mame. Želim da budem njen pametni telefon.

Želim da me drži u rukama čim se probudi, umjesto što samo mahne rukom da me utiša. Želim da me gleda sa onim istim osmijehom kojim gleda u ekran dok čita poruke od nepoznatih ljudi. Želim da osjetim njene prste na svojoj koži cijeli dan, čak i dok jedemo ručak.

Želim da me ponese sa sobom u park, umjesto što me ostavi na klupi dok ona 'nešto završi' na ekranu. Želim da budem centar njenog svijeta, makar na par sati. Jer, kada telefon zazvoni, ona ostavlja sve i trči ka njemu. A kada ja zaplačem ili je nešto pitam, ona često kaže: 'Samo sekundu, sine, vidiš da sam zauzeta'.

- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -

Bože, samo na jedan dan, želim da budem jedina stvar od koje se ona ne može odvojiti.“

Učiteljica je sutradan pozvala majku na razgovor. Kada joj je pročitala sastav, u učionici je zavladala tišina. Majka je kroz suze pitala: „Koji je to dječak napisao? Kako se zove to siroto dijete?“

Učiteljica je polako sklopila svesku i rekla: „To je napisao vaš sin.“