Dok su Vesna i Stjepan tvrdili da je riječ o slučajno pokvarenoj rakovici, Maja je već imala liječnički nalaz, laboratorijsku analizu, račun s tržnice i obrisanu poruku koja je dokazivala da je njezin muž znao koju su životinju namijenili sedmogodišnjoj Emi.
Ema je do jutra primila infuziju i zaspala.
Dario je nekoliko puta pokušao započeti razgovor.
“Majo, možda je samo bila malo starija.”
Nisam odgovorila.
“Moja majka nikada ne bi namjerno otrovala dijete.”
I dalje sam šutjela.
“Možemo prvo razgovarati s njima prije nego što umiješaš policiju.”
Tada sam ga pogledala.
“Zašto ih toliko želiš upozoriti?”
“Ne upozoravam ih.”
“Već si im javio da sam sačuvala rakovicu.”
“Majka me nazvala.”
“Ti si joj rekao gdje je dokaz.”
“Dokaz čega? Jedne pokvarene večere?”
Približila sam mu liječnički nalaz.
“Na toj ‘pokvarenoj večeri’ naša je kći završila na hitnoj.”
Spustio je pogled.
Kad je Ema otpuštena, odvela sam je svojoj sestri. Zatim sam rakovicu, medicinsku dokumentaciju i fotografije odnijela u Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”.
Uzorak je preuzet uz službenu potvrdu.
Istoga dana podnijela sam policiji prijavu radi evidentiranja događaja. Nisam optužila nikoga za pokušaj ubojstva. Ispričala sam samo ono što sam vidjela:
Vesninu reakciju.
Stjepanov znak vilicom.
Pokušaj uzimanja tanjura.
Crnu vreću iz kuhinjskog otpada.
Pozive nakon ručka.
Darijevu potrebu da ih upozori.
Policajka je zapisala svaku riječ.
“Imate li razloga vjerovati da je dijete bilo namjerno odabrano?”
“Ne znam”, odgovorila sam. “Zato želim da se utvrde činjenice.”
Prije odlaska iz postaje otvorila sam aplikaciju banke i otkazala automatsku uplatu od 800 eura.
Vesna me nazvala manje od deset minuta poslije.
Nije pitala kako je Ema.
“Zašto je uplata ukinuta?”
“Moramo razgovarati o rakovici.”
Na drugoj je strani zavladala tišina.
“Ne znam o čemu govoriš.”
“Razgovarat ćemo kad stigne nalaz.”
Prekinula je poziv.
Rezultati su stigli nakon četiri dana.
Rakovica je bila uginula najmanje četrdeset osam sati prije kuhanja. U mesu je pronađena iznimno visoka količina bakterija povezanih s raspadanjem morskih plodova.
Pronađeni su i tragovi sredstva na bazi formaldehida kojim je netko premazao unutrašnjost oklopa kako bi prikrio miris i usporio vidljivo propadanje.
Inspektorica koja me nazvala govorila je ozbiljnim glasom:
“Da je dijete pojelo veći dio, posljedice su mogle biti mnogo teže.”
“Možete li utvrditi odakle rakovica dolazi?”
“Policija je već zatražila informacije od prodavača.”
Vesna je rakovice kupila na ribarnici na Dolcu.
Prodavač se sjećao njezina dolaska jer se dugo cjenkala. Kupila je sedam živih rakovica. Osma je već bila uginula i nalazila se u odvojenoj posudi s oznakom:
NIJE ZA LJUDSKU PREHRANU.
Prodavač je rekao da ju je Vesna zatražila za mačku.
Upozorio ju je da životinja nije za jelo.
Dao joj ju je besplatno.
Na kopiji računa rukom je bilo napisano:
“Sedam komada za prehranu, jedan otpadni primjerak za životinju.”
Policija je pronašla račun u crnoj vreći koju je Vesna tijekom ručka pokušala izvaditi iz smeća. Vreća je još bila u kanti zgrade jer taj vikend otpad nije odvezen.
Unutra se nalazila i prazna bočica sredstva za konzerviranje koje je Stjepan koristio u svojoj radionici.
Kad su ih policajci prvi put ispitali, Vesna i Stjepan tvrdili su da su slučajno pomiješali rakovice.
Tada se pojavio drugi dokaz.
Petra je tijekom ručka snimala kratke videozapise za društvene mreže. Na jednoj se snimci jasno vidjelo kako Vesna uzima rakovicu s tamnijom vezicom iz posebne zdjele u kuhinji.
Stjepan joj je prišao i tiho rekao:
“Ona s crnom mrljom ide maloj. Odrasli će primijetiti.”
Vesna je odgovorila:
“Pojest će dvije noge i dosta.”
Petra je snimku izbrisala čim je doznala za policiju, ali ju je prethodno objavila u svojoj priči. Moja ju je kolegica vidjela, spremila i poslala mi jer je u pozadini prepoznala Emu.
Vesna više nije mogla tvrditi da je riječ o zamjeni.
Preostalo je pitanje koliko je Dario znao.
Odgovor sam pronašla na našem starom tabletu, koji je još bio povezan s njegovom sigurnosnom kopijom poruka.
Vesna mu je dan prije ručka napisala:
“Jedna je rakovica uginula, ali otac ju je sredio da se ne osjeti. Dat ćemo je Emi jer ona ionako malo jede. Nemoj dopustiti da Maja počne njuškati.”
Dario je odgovorio:
“Samo je dobro skuhajte. Ako pojede jednu nogu, neće joj biti ništa.”
Snimila sam poruke i predala tablet policiji.
Kad sam mu pokazala kopiju, dugo je zurio u nju.
“Znao si.”
“Mama je rekla da se samo malo osjeti.”
“Znao si da je uginula.”
“Nisam znao za sredstvo.”
“Znao si dovoljno da ne uzmeš tu rakovicu sebi.”
Nije odgovorio.
“Zašto si dopustio da je daju Emi?”
“Majka je rekla da će odrasli prepoznati okus. Ema obično pojede vrlo malo.”
Svaka je njegova riječ bila gora od prethodne.
“Dakle, znao si da nije sigurna, ali ti je bilo prihvatljivo da riskira dijete jer će pojesti manje.”
“Nisam mislio da će završiti u bolnici!”
“Nisi znao što će se dogoditi. Unatoč tome, dopustio si.”
Pokušao me uhvatiti za ruku.
Odmaknula sam se.
“Majo, pogriješio sam. Bio sam glup. Ne možemo zbog ovoga uništiti brak.”
“Nismo ga uništile Ema ni ja.”
“Moji su roditelji stari. Ako ih prijaviš, svi će ih osuđivati.”
“Naša je kći sedmogodišnje dijete. Tko je štitio nju?”
Nije imao odgovor.
Vesna je ubrzo sazvala obiteljski sastanak. Došla sam s odvjetnicom i bez Eme.
Za stolom su sjedili Stjepan, Petra, Dario i nekoliko starijih rođaka.
Vesna je prva počela plakati.
“Četrdeset sam godina hranila ovu obitelj. Jednom sam pokušala spasiti hranu i sada me snaha želi poslati u zatvor.”
Spustila sam laboratorijski nalaz na stol.
“Niste pokušali spasiti hranu. Životinju označenu kao neprikladnu za prehranu namjerno ste poslužili djetetu.”
“Nisam znala da je toliko opasna.”
“Prodavač vas je upozorio.”
Stjepan je udario dlanom o stol.
“Dosta dramatiziranja! I mi smo kao djeca jeli svašta pa smo živi.”
“Zašto je onda niste stavili u svoj tanjur?”
Zastao je.
“Zašto ste je premazali kemikalijom?”
“Da uklonim miris.”
“Zašto ste je dali Emi?”
Nitko nije odgovorio.
Pustila sam Petrinu snimku.
Stjepanov glas odjeknuo je prostorijom:
“Ona s crnom mrljom ide maloj. Odrasli će primijetiti.”
Nekoliko rođaka spustilo je pogled.
Vesna je prestala plakati.
“Dobro. Pogriješili smo. Platit ćemo bolničke troškove.”
“Bolničko liječenje pokriveno je osiguranjem.”
“Što onda želiš?”
“Da priznate što ste učinili i da više nemate kontakt s Emom bez mojeg dopuštenja.”
Vesna je naglo ustala.
“Zabranit ćeš baki da vidi unuku zbog jednog zalogaja?”
“Zbog odluke da joj svjesno date ono što nitko od vas nije želio pojesti.”
Dario je tada pokušao ublažiti situaciju.
“Možemo ovo riješiti u obitelji.”
Položila sam ispis njegove poruke pred njega.
“Reci im što si ti znao.”
Kad ju je pročitala, Petra je problijedjela.
Vesna je pokušala uzeti papir.
“Sin nema veze s tim!”
“Ima. Znao je i šutio.”
Dario je pred cijelom obitelji spustio glavu.
Tada sam iz torbe izvadila još dva dokumenta.
Prvi je bio zahtjev za razvod.
Drugi prijedlog za privremenu odluku o tome da Ema živi sa mnom.
“Majo, nemoj ovo raditi”, promucao je.
“Već sam učinila.”
Vesna je pokazala prema meni.
“Godinama nam šalješ novac, a sada ćeš zbog jedne pogreške napustiti muža i ostaviti nas bez pomoći?”
Pogledala sam je.
“Svaki sam vam mjesec slala 800 eura. Tim ste novcem kupili sedam svježih rakovica za sebe, a mojem ste djetetu dali onu koju ste dobili iz otpada.”
Nitko više nije pokušao govoriti o zahvalnosti.
Kazneni postupak nije završen zatvorskom kaznom kakvu je Vesna teatralno najavljivala, ali posljedice nisu bile male.
Zbog namjernog posluživanja zdravstveno neispravne hrane djetetu, prikrivanja dokaza i uporabe nedopuštenog sredstva Vesna i Stjepan dobili su uvjetne kazne, visoku novčanu kaznu i zabranu kontakta s Emom bez moje suglasnosti.
Dario je u obiteljskom postupku morao objasniti zašto je znao za opasnost, a nije zaštitio dijete. Sud je u početku odredio susrete s Emom uz stručni nadzor.
Razvod je završen deset mjeseci poslije.
Nisam mu branila da bude otac. Ali više mu nisam dopuštala da riječ obitelj koristi kao opravdanje za šutnju.
Vesna me još nekoliko puta zvala zbog ukinute uplate.
“Kako ćemo sada živjeti?”
“Petra može pomoći.”
“Ona ima svoje troškove.”
“I ja imam svoje dijete.”
Novac koji sam prije slala njima počela sam uplaćivati na Emin štedni račun.
Petra je u obiteljskoj grupi napisala da sam bezosjećajna i da sam “od jedne stare rakovice napravila rat”.
Nisam odgovarala.
Objavila sam samo jednu fotografiju zatvorenog laboratorijskog nalaza, bez Eminih osobnih podataka, i jednu rečenicu:
“Dijete nije kanta u koju odrasli mogu staviti ono što sami ne žele pojesti.”
Nakon toga više nitko nije tražio da se ispričam.
Ema se fizički brzo oporavila, ali mjesecima je prije svakog obroka njuškala hranu.
“Je li ovo sigurno?” pitala bi.
Svaki put odgovorila bih mirno:
“Jest. Provjerila sam.”
Sljedećeg ljeta odvela sam je na more kod svoje sestre. Jednoga smo dana ručale u malom restoranu kraj Šibenika.
Konobar je na stol donio svježu ribu i krumpir. Ema je prvo pogledala mene.
Kimnula sam.
Uzela je zalogaj i polako ga pojela.
“Dobro je”, rekla je.
“Drago mi je.”
Nakon nekoliko trenutaka upitala je:
“Mama, je li tata znao za onu rakovicu?”
Nisam joj lagala.
“Znao je da nije dobra. Nije vjerovao da će ti biti toliko loše.”
Spustila je vilicu.
“Zašto mi onda nije rekao da je ne jedem?”
“Zato što odrasli ponekad nemaju hrabrosti suprotstaviti se svojim roditeljima.”
“Hoće li drugi put imati hrabrosti?”
Pogledala sam prema moru.
“To će morati pokazati postupcima.”
Ema je ponovno uzela vilicu.
Automatska uplata od 800 eura nikada nije ponovno uključena.
Nisam je ukinula kako bih kaznila Vesnu i Stjepana.
Ukinula sam je onog trenutka kad sam shvatila da godinama hranim ljude koji mojem djetetu nisu dali ni pravo na sigurnu hranu.
A ono što su nazivali jednom beznačajnom rakovicom postalo je dokaz da u njihovoj obitelji nije nedostajalo novca.
Nedostajalo je mjesto na kojem bi moja kći bila važnija od svježeg komada mesa na tanjuru odraslih.
Dario je nekoliko puta pokušao započeti razgovor.
“Majo, možda je samo bila malo starija.”
Nisam odgovorila.
“Moja majka nikada ne bi namjerno otrovala dijete.”
I dalje sam šutjela.
“Možemo prvo razgovarati s njima prije nego što umiješaš policiju.”
Tada sam ga pogledala.
“Zašto ih toliko želiš upozoriti?”
“Ne upozoravam ih.”
“Već si im javio da sam sačuvala rakovicu.”
“Majka me nazvala.”
“Ti si joj rekao gdje je dokaz.”
“Dokaz čega? Jedne pokvarene večere?”
Približila sam mu liječnički nalaz.
“Na toj ‘pokvarenoj večeri’ naša je kći završila na hitnoj.”
Spustio je pogled.
Kad je Ema otpuštena, odvela sam je svojoj sestri. Zatim sam rakovicu, medicinsku dokumentaciju i fotografije odnijela u Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”.
Uzorak je preuzet uz službenu potvrdu.
Istoga dana podnijela sam policiji prijavu radi evidentiranja događaja. Nisam optužila nikoga za pokušaj ubojstva. Ispričala sam samo ono što sam vidjela:
Vesninu reakciju.
Stjepanov znak vilicom.
Pokušaj uzimanja tanjura.
Crnu vreću iz kuhinjskog otpada.
Pozive nakon ručka.
Darijevu potrebu da ih upozori.
Policajka je zapisala svaku riječ.
“Imate li razloga vjerovati da je dijete bilo namjerno odabrano?”
“Ne znam”, odgovorila sam. “Zato želim da se utvrde činjenice.”
Prije odlaska iz postaje otvorila sam aplikaciju banke i otkazala automatsku uplatu od 800 eura.
Vesna me nazvala manje od deset minuta poslije.
Nije pitala kako je Ema.
“Zašto je uplata ukinuta?”
“Moramo razgovarati o rakovici.”
Na drugoj je strani zavladala tišina.
“Ne znam o čemu govoriš.”
“Razgovarat ćemo kad stigne nalaz.”
Prekinula je poziv.
Rezultati su stigli nakon četiri dana.
Rakovica je bila uginula najmanje četrdeset osam sati prije kuhanja. U mesu je pronađena iznimno visoka količina bakterija povezanih s raspadanjem morskih plodova.
Pronađeni su i tragovi sredstva na bazi formaldehida kojim je netko premazao unutrašnjost oklopa kako bi prikrio miris i usporio vidljivo propadanje.
Inspektorica koja me nazvala govorila je ozbiljnim glasom:
“Da je dijete pojelo veći dio, posljedice su mogle biti mnogo teže.”
“Možete li utvrditi odakle rakovica dolazi?”
“Policija je već zatražila informacije od prodavača.”
Vesna je rakovice kupila na ribarnici na Dolcu.
Prodavač se sjećao njezina dolaska jer se dugo cjenkala. Kupila je sedam živih rakovica. Osma je već bila uginula i nalazila se u odvojenoj posudi s oznakom:
NIJE ZA LJUDSKU PREHRANU.
Prodavač je rekao da ju je Vesna zatražila za mačku.
Upozorio ju je da životinja nije za jelo.
Dao joj ju je besplatno.
Na kopiji računa rukom je bilo napisano:
“Sedam komada za prehranu, jedan otpadni primjerak za životinju.”
Policija je pronašla račun u crnoj vreći koju je Vesna tijekom ručka pokušala izvaditi iz smeća. Vreća je još bila u kanti zgrade jer taj vikend otpad nije odvezen.
Unutra se nalazila i prazna bočica sredstva za konzerviranje koje je Stjepan koristio u svojoj radionici.
Kad su ih policajci prvi put ispitali, Vesna i Stjepan tvrdili su da su slučajno pomiješali rakovice.
Tada se pojavio drugi dokaz.
Petra je tijekom ručka snimala kratke videozapise za društvene mreže. Na jednoj se snimci jasno vidjelo kako Vesna uzima rakovicu s tamnijom vezicom iz posebne zdjele u kuhinji.
Stjepan joj je prišao i tiho rekao:
“Ona s crnom mrljom ide maloj. Odrasli će primijetiti.”
Vesna je odgovorila:
“Pojest će dvije noge i dosta.”
Petra je snimku izbrisala čim je doznala za policiju, ali ju je prethodno objavila u svojoj priči. Moja ju je kolegica vidjela, spremila i poslala mi jer je u pozadini prepoznala Emu.
Vesna više nije mogla tvrditi da je riječ o zamjeni.
Preostalo je pitanje koliko je Dario znao.
Odgovor sam pronašla na našem starom tabletu, koji je još bio povezan s njegovom sigurnosnom kopijom poruka.
Vesna mu je dan prije ručka napisala:
“Jedna je rakovica uginula, ali otac ju je sredio da se ne osjeti. Dat ćemo je Emi jer ona ionako malo jede. Nemoj dopustiti da Maja počne njuškati.”
Dario je odgovorio:
“Samo je dobro skuhajte. Ako pojede jednu nogu, neće joj biti ništa.”
Snimila sam poruke i predala tablet policiji.
Kad sam mu pokazala kopiju, dugo je zurio u nju.
“Znao si.”
“Mama je rekla da se samo malo osjeti.”
“Znao si da je uginula.”
“Nisam znao za sredstvo.”
“Znao si dovoljno da ne uzmeš tu rakovicu sebi.”
Nije odgovorio.
“Zašto si dopustio da je daju Emi?”
“Majka je rekla da će odrasli prepoznati okus. Ema obično pojede vrlo malo.”
Svaka je njegova riječ bila gora od prethodne.
“Dakle, znao si da nije sigurna, ali ti je bilo prihvatljivo da riskira dijete jer će pojesti manje.”
“Nisam mislio da će završiti u bolnici!”
“Nisi znao što će se dogoditi. Unatoč tome, dopustio si.”
Pokušao me uhvatiti za ruku.
Odmaknula sam se.
“Majo, pogriješio sam. Bio sam glup. Ne možemo zbog ovoga uništiti brak.”
“Nismo ga uništile Ema ni ja.”
“Moji su roditelji stari. Ako ih prijaviš, svi će ih osuđivati.”
“Naša je kći sedmogodišnje dijete. Tko je štitio nju?”
Nije imao odgovor.
Vesna je ubrzo sazvala obiteljski sastanak. Došla sam s odvjetnicom i bez Eme.
Za stolom su sjedili Stjepan, Petra, Dario i nekoliko starijih rođaka.
Vesna je prva počela plakati.
“Četrdeset sam godina hranila ovu obitelj. Jednom sam pokušala spasiti hranu i sada me snaha želi poslati u zatvor.”
Spustila sam laboratorijski nalaz na stol.
“Niste pokušali spasiti hranu. Životinju označenu kao neprikladnu za prehranu namjerno ste poslužili djetetu.”
“Nisam znala da je toliko opasna.”
“Prodavač vas je upozorio.”
Stjepan je udario dlanom o stol.
“Dosta dramatiziranja! I mi smo kao djeca jeli svašta pa smo živi.”
“Zašto je onda niste stavili u svoj tanjur?”
Zastao je.
“Zašto ste je premazali kemikalijom?”
“Da uklonim miris.”
“Zašto ste je dali Emi?”
Nitko nije odgovorio.
Pustila sam Petrinu snimku.
Stjepanov glas odjeknuo je prostorijom:
“Ona s crnom mrljom ide maloj. Odrasli će primijetiti.”
Nekoliko rođaka spustilo je pogled.
Vesna je prestala plakati.
“Dobro. Pogriješili smo. Platit ćemo bolničke troškove.”
“Bolničko liječenje pokriveno je osiguranjem.”
“Što onda želiš?”
“Da priznate što ste učinili i da više nemate kontakt s Emom bez mojeg dopuštenja.”
Vesna je naglo ustala.
“Zabranit ćeš baki da vidi unuku zbog jednog zalogaja?”
“Zbog odluke da joj svjesno date ono što nitko od vas nije želio pojesti.”
Dario je tada pokušao ublažiti situaciju.
“Možemo ovo riješiti u obitelji.”
Položila sam ispis njegove poruke pred njega.
“Reci im što si ti znao.”
Kad ju je pročitala, Petra je problijedjela.
Vesna je pokušala uzeti papir.
“Sin nema veze s tim!”
“Ima. Znao je i šutio.”
Dario je pred cijelom obitelji spustio glavu.
Tada sam iz torbe izvadila još dva dokumenta.
Prvi je bio zahtjev za razvod.
Drugi prijedlog za privremenu odluku o tome da Ema živi sa mnom.
“Majo, nemoj ovo raditi”, promucao je.
“Već sam učinila.”
Vesna je pokazala prema meni.
“Godinama nam šalješ novac, a sada ćeš zbog jedne pogreške napustiti muža i ostaviti nas bez pomoći?”
Pogledala sam je.
“Svaki sam vam mjesec slala 800 eura. Tim ste novcem kupili sedam svježih rakovica za sebe, a mojem ste djetetu dali onu koju ste dobili iz otpada.”
Nitko više nije pokušao govoriti o zahvalnosti.
Kazneni postupak nije završen zatvorskom kaznom kakvu je Vesna teatralno najavljivala, ali posljedice nisu bile male.
Zbog namjernog posluživanja zdravstveno neispravne hrane djetetu, prikrivanja dokaza i uporabe nedopuštenog sredstva Vesna i Stjepan dobili su uvjetne kazne, visoku novčanu kaznu i zabranu kontakta s Emom bez moje suglasnosti.
Dario je u obiteljskom postupku morao objasniti zašto je znao za opasnost, a nije zaštitio dijete. Sud je u početku odredio susrete s Emom uz stručni nadzor.
Razvod je završen deset mjeseci poslije.
Nisam mu branila da bude otac. Ali više mu nisam dopuštala da riječ obitelj koristi kao opravdanje za šutnju.
Vesna me još nekoliko puta zvala zbog ukinute uplate.
“Kako ćemo sada živjeti?”
“Petra može pomoći.”
“Ona ima svoje troškove.”
“I ja imam svoje dijete.”
Novac koji sam prije slala njima počela sam uplaćivati na Emin štedni račun.
Petra je u obiteljskoj grupi napisala da sam bezosjećajna i da sam “od jedne stare rakovice napravila rat”.
Nisam odgovarala.
Objavila sam samo jednu fotografiju zatvorenog laboratorijskog nalaza, bez Eminih osobnih podataka, i jednu rečenicu:
“Dijete nije kanta u koju odrasli mogu staviti ono što sami ne žele pojesti.”
Nakon toga više nitko nije tražio da se ispričam.
Ema se fizički brzo oporavila, ali mjesecima je prije svakog obroka njuškala hranu.
“Je li ovo sigurno?” pitala bi.
Svaki put odgovorila bih mirno:
“Jest. Provjerila sam.”
Sljedećeg ljeta odvela sam je na more kod svoje sestre. Jednoga smo dana ručale u malom restoranu kraj Šibenika.
Konobar je na stol donio svježu ribu i krumpir. Ema je prvo pogledala mene.
Kimnula sam.
Uzela je zalogaj i polako ga pojela.
“Dobro je”, rekla je.
“Drago mi je.”
Nakon nekoliko trenutaka upitala je:
“Mama, je li tata znao za onu rakovicu?”
Nisam joj lagala.
“Znao je da nije dobra. Nije vjerovao da će ti biti toliko loše.”
Spustila je vilicu.
“Zašto mi onda nije rekao da je ne jedem?”
“Zato što odrasli ponekad nemaju hrabrosti suprotstaviti se svojim roditeljima.”
“Hoće li drugi put imati hrabrosti?”
Pogledala sam prema moru.
“To će morati pokazati postupcima.”
Ema je ponovno uzela vilicu.
Automatska uplata od 800 eura nikada nije ponovno uključena.
Nisam je ukinula kako bih kaznila Vesnu i Stjepana.
Ukinula sam je onog trenutka kad sam shvatila da godinama hranim ljude koji mojem djetetu nisu dali ni pravo na sigurnu hranu.
A ono što su nazivali jednom beznačajnom rakovicom postalo je dokaz da u njihovoj obitelji nije nedostajalo novca.
Nedostajalo je mjesto na kojem bi moja kći bila važnija od svježeg komada mesa na tanjuru odraslih.
Primjedbe