2. DIO „Djede, plašiš me.“ Bruno nije odgovorio. Još uvijek je držao Brucie u naručju, ali više nije gledao mene. Gledao je njezine oči. Plavo. Tamnosmeđe.
2. DIO
„Djede, plašiš me.“
Bruno nije odgovorio.
Još uvijek je držao Brucie u naručju, ali više nije gledao mene.
Gledao je njezine oči.
Plavo.
Tamnosmeđe.
Plavo.
Tamnosmeđe.
Kao da u njima čita priču koju sam samo ja još uvijek ne razumijem.
„Djede.“
Napokon je podigao pogled.
„Jesi li sigurna da se zvao Luke Sterling?“
„Naravno da sam sigurna. Bila sam s njim gotovo dvije godine.“
„Je li ti ikada rekao imena svojih roditelja?“
Pitanje me zateklo.
„Njegov otac je mrtav. Majka mu se zove Rebecca.“
Bruno je zatvorio oči.
„Rebecca…“
Način na koji je izgovorio njezino ime sledio mi je krv.
„Poznaješ je?“
Nije odgovorio.
„Djede, poznaješ Lukeovu majku?“
Brucie se počela meškoljiti.
Uzela sam je iz njegovih ruku i privila na prsa.
Bruno je ustao iz stolca za ljuljanje.
Odjednom je izgledao deset godina starije.
„Uđi.“
„Ne dok mi ne kažeš što se događa.“
„Clover, molim te.“
Nikada me nije tako molio.
Ušla sam.
Bruno je zaključao vrata iza nas.
To me uplašilo još više.
Odveo me kroz dnevni boravak do hodnika, a zatim u svoju malu radnu sobu.
Tu sam bila stotine puta.
Stari stol.
Police pune knjiga.
Fotografija moje majke na zidu.
Moj prvi školski crtež koji je još uvijek čuvao.
Ali Bruno nije krenuo prema stolu.
Prišao je starom drvenom ormaru.
Iz džepa je izvadio mali ključ.
Otključao donju ladicu.
I izvadio metalnu kutiju.
„Što je to?“
Položio ju je na stol.
„Nešto što sam se nadao da ti nikada neću morati pokazati.“
Srce mi je počelo snažnije udarati.
Otvorio je kutiju.
Unutra su bile fotografije.
Pisma.
Stari novinski isječci.
I jedna požutjela fotografija na samom vrhu.
Bruno ju je izvadio i pružio mi je.
Na fotografiji je bila moja majka.
Imala je možda devetnaest ili dvadeset godina.
Smijala se.
Uz nju je stajala mlada žena koju nisam prepoznala.
A između njih bio je muškarac.
Visok.
Tamne kovrčave kose.
S rupicom na bradi.
Jedno oko svijetloplavo.
Drugo gotovo crno.
Ruke su mi počele drhtati.
„Tko je to?“
Bruno je sjeo.
„Njegovo ime bilo je Nathan Sterling.“
Sterling.
Jedva sam uspjela udahnuti.
„Lukeov otac?“
„Da.“
Odmaknula sam fotografiju od sebe kao da me opekla.
„Zašto je moja majka na fotografiji s Lukeovim ocem?“
Bruno je spustio pogled.
„Jer su se poznavali.“
„Koliko dobro?“
Šutnja.
„Djede.“
„Jako dobro.“
Mučnina mi se podigla u želucu.
Najgora moguća misao prošla mi je glavom.
Bruno je vidio moje lice.
„Ne.“
„Kako znaš što sam pomislila?“
„Jer bih na tvom mjestu pomislio isto.“
Ustao je.
„Nathan nije bio tvoj otac.“
Izdahnula sam toliko snažno da sam tek tada shvatila da sam zadržavala dah.
Ali olakšanje je trajalo možda dvije sekunde.
„Onda što je bio?“
Bruno je ponovno pogledao fotografiju.
„Najbolji prijatelj tvog oca.“
„Nikada nisi pričao o njemu.“
„Postoji razlog.“
Sjeo je preko puta mene.
„Tvoj otac, Daniel, Nathan Sterling i tvoja majka Elise odrasli su gotovo zajedno. Nathanova obitelj imala je kuću nekoliko kilometara od naše. Njih dvojica bili su nerazdvojni.“
„I?“
„Sve se promijenilo nekoliko mjeseci prije nesreće.“
„Kakve nesreće?“
Bruno me pogledao.
„One u kojoj su tvoji roditelji poginuli.“
Soba kao da se smanjila.
„Rekao si da je tata izgubio kontrolu nad automobilom na mokroj cesti.“
„To je pisalo u policijskom izvješću.“
„Ali?“
Bruno je spustio ruke na stol.
„Tvoj otac je tri dana prije smrti došao k meni.“
Nikada mi to nije rekao.
„Bio je prestravljen.“
„Zbog čega?“
„Nathana.“
Pogledala sam ponovno fotografiju.
Čovjek na njoj izgledao je sretno.
Normalno.
„Zašto?“
„Daniel je otkrio da Nathan potajno koristi tvrtku koju su zajedno osnovali za prebacivanje novca.“
„Kakvu tvrtku?“
„Sterling-Vale Biomedical.“
Ime mi nije značilo ništa.
„Tvoj otac bio je jedan od prvih ulagača.“
Bruno je nastavio.
„Nathan je vodio poslovanje. Daniel je financirao početak.“
„Koliko novca?“
„Gotovo sve što je naslijedio od svoje majke.“
„I što se dogodilo?“
„Tvrtka je nekoliko godina kasnije postala vrijedna desetke milijuna.“
Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje.
„Ali tata je umro.“
„Da.“
„Što se dogodilo njegovu udjelu?“
Bruno nije odgovorio.
Tada sam shvatila.
„Meni?“
Pogledao me.
„Trebao je pripasti tebi.“
„Trebao?“
„Nakon smrti tvojih roditelja odvjetnici Sterlingovih tvrdili su da je Daniel nekoliko tjedana prije nesreće prodao svoj udio Nathanu.“
„Je li?“
„Nikada nisam vjerovao u to.“
„Zašto?“
Bruno je iz kutije izvadio presavijeni dokument.
„Jer mi je tri dana prije smrti rekao upravo suprotno.“
Otvorila sam ga.
Bio je to nacrt ugovora.
Ime mog oca nalazilo se na vrhu.
Daniel Vale — 32% vlasničkog udjela.
„Trideset dva posto?“
Bruno je kimnuo.
„Koliko bi to danas vrijedilo?“
„Ne znam točno.“
„Djede.“
„Posljednja procjena kompanije koju sam vidio bila je oko sto osamdeset milijuna dolara.“
Nisam mogla govoriti.
Trideset dva posto.
Ako je taj udio još uvijek pravno pripadao ostavštini mojega oca…
Brucie je zaplakala.
Spustila sam pogled na nju.
Tamne kovrče.
Rupica na bradi.
Dvije različite oči.
I odjednom sam shvatila zašto je Bruno tako reagirao.
„Luke je Nathanov sin.“
„Da.“
„A ja sam Danielova kći.“
„Da.“
„Znači Luke i ja nismo…“
„Niste u krvnom srodstvu.“
Olakšanje je ponovno prošlo kroz mene.
Ali Bruno nije izgledao olakšano.
„Onda zašto si rekao da nemam pojma što sam učinila?“
Pogledao je Brucie.
„Jer ne vjerujem da te Luke upoznao slučajno.“
Te riječi pogodile su me snažnije nego sve prije njih.
„Što?“
„Gdje ste se upoznali?“
„U kafiću.“
„Tko je prvi prišao kome?“
„On meni.“
„Je li znao tvoje prezime?“
„Ne.“
Ali čim sam to rekla, sjetila sam se.
Moja kreditna kartica ležala je na stolu kada mi je prvi put prišao.
CLOVER VALE.
„O, Bože.“
Bruno je šutio.
„Misliš da je znao tko sam.“
„Mislim da moramo uzeti u obzir tu mogućnost.“
„Dvije godine?“
„Ne znam.“
„Bio je sa mnom dvije godine samo zbog tvrtke?“
„Ne znam.“
„A onda je pobjegao kad sam zatrudnjela.“
Bruno je pogledao kutiju.
„Možda nije pobjegao zbog trudnoće.“
„Što bi to trebalo značiti?“
Izvadio je još jedno pismo.
Bilo je otvoreno.
Datumirano prije sedam mjeseci.
Otprilike mjesec dana prije nego što sam saznala da sam trudna.
Na omotnici je pisalo:
BRUNO VALE — OSOBNO I POVJERLJIVO
„Tko je to poslao?“
„Privatni istražitelj.“
„Zašto si imao privatnog istražitelja?“
„Godinama sam povremeno provjeravao Sterling-Vale.“
„I nisi mi ništa rekao?“
„Nisam htio da živiš opterećena ratom koji je počeo prije nego što si mogla izgovoriti vlastito ime.“
Otvorila sam pismo.
Na prvoj stranici nalazilo se ime:
Lucas Nathaniel Sterling.
Luke.
Njegovo puno ime.
Ispod toga datum rođenja.
Adresa.
Poslovni podaci.
A zatim fotografija.
Luke kako izlazi iz sjedišta Sterling-Vale Biomedicala.
„Rekao mi je da radi u tehnološkom savjetovanju.“
„Lagao je.“
„Što radi tamo?“
Bruno je pokazao redak.
Direktor korporativne strategije.
Osjetila sam kako mi se želudac okreće.
Luke nije samo bio Nathanov sin.
Radio je za tvrtku koja je možda izgrađena dijelom novcem mog pokojnog oca.
„Zašto mi ovo nisi pokazao?“
„Nisam znao da je to muškarac s kojim se viđaš.“
„Znao si mu ime.“
„Ti si ga uvijek zvala samo Luke. Nikada mi nisi rekla prezime.“
Bio je u pravu.
Ali onda sam primijetila nešto drugo.
„Nathan je živ?“
Bruno je pogledao prema meni.
„Da.“
„Rekla sam ti da mi je Luke rekao da mu je otac mrtav.“
„Još jedna laž.“
Osjećala sam kao da se dvije godine mog života raspadaju pred očima.
„Zašto bi mi lagao o tome?“
Bruno je otvorio sljedeću stranicu.
Na njoj je bila fotografija Lukea i Nathana kako zajedno ulaze u poslovnu zgradu.
Snimljena samo tri mjeseca prije nego što sam upoznala Lukea.
„Možda zato što nije želio da ikada povežeš njegovo prezime s kompanijom.“
Pogledala sam svoju kćer.
„Je li znao za tatin udio?“
„To je pitanje vrijedno možda pedeset milijuna dolara.“
Telefon mi je zazvonio.
Nepoznat broj.
Nisam se javila.
Prestao je.
Odmah ponovno zazvonio.
Bruno je pogledao ekran.
„Javi se.“
„Zašto?“
„Jer netko očito želi razgovarati s tobom.“
Pritisnula sam tipku.
„Halo?“
Nekoliko sekundi čula sam samo disanje.
A onda glas.
Glas koji bih prepoznala bilo gdje.
„Clover.“
Gotovo sam ispustila telefon.
Luke.
Nisam ga čula gotovo devet mjeseci.
„Ti.“
Bruno se ukočio.
„Molim te, nemoj prekinuti.“
„Nestao si.“
„Znam.“
„Rekla sam ti da sam trudna i nestao si iste večeri.“
„Znam.“
„Rodila sam tvoju kćer.“
Na drugoj strani nastala je tišina.
„Je li dobro?“
„Ne usuđuj se.“
„Clover—“
„Ima tvoje oči.“
Luke je prestao disati.
„Što?“
„Jedno plavo. Jedno tamnosmeđe.“
Čula sam kako tiho psuje.
„Gdje si?“
„To te se ne tiče.“
„Jesi li kod Bruna?“
Pogledala sam djeda.
„Kako znaš gdje moj djed živi?“
Tišina.
To je bio odgovor.
„Poznavao si ga.“
„Ne osobno.“
„Ali znao si tko je.“
„Da.“
Suze su mi navrle na oči.
„Znao si tko sam od prvog dana.“
„Clover, dopusti mi da objasnim.“
„Je li naš prvi susret bio namješten?“
Nije odgovorio.
„Luke.“
„Da.“
Ta jedna riječ uništila je posljednji dio priče u koju sam još pokušavala vjerovati.
„Zašto?“
„Otac me poslao da te pronađem.“
Bruno je ustao.
„Daj mi telefon.“
Odmahnula sam glavom.
„Zašto me Nathan Sterling želio pronaći?“
Luke je dugo šutio.
„Jer je saznao da Bruno još uvijek ima originalne dokumente tvog oca.“
Pogledala sam metalnu kutiju.
„Htio si ih ukrasti?“
„U početku sam trebao samo saznati što znaš.“
„A onda?“
„Onda sam se zaljubio u tebe.“
Gotovo sam se nasmijala.
„Ne.“
„Istina je.“
„Ljudi koji vole nekoga ne nestanu kad im kaže da su trudni.“
„Nisam pobjegao zbog djeteta.“
„Onda zašto?“
Čula sam kako duboko udahne.
„Jer sam te večeri rekao ocu da više neću raditi za njega.“
Bruno me pogledao.
Luke je nastavio.
„Rekao sam mu da ću ti sve priznati.“
„I?“
„Pokazao mi je dokument.“
„Kakav dokument?“
„Policijski izvještaj o smrti tvojih roditelja.“
Bruno je problijedio.
„Što s njim?“
„Nije bio isti kao javna verzija.“
Bruno mi je uzeo telefon iz ruke.
„Što je pisalo, Luke?“
Luke je prepoznao njegov glas.
„Gospodine Vale.“
„Što je pisalo?“
„Da je automobil Daniela i Elise Vale imao mehanički kvar.“
Bruno se nije pomaknuo.
„Kakav kvar?“
Luke je odgovorio gotovo šapatom.
„Kočiona cijev bila je prerezana.“
Osjetila sam kako mi se noge oduzimaju.
„Ne.“
Bruno je uhvatio rub stola.
„To nije bilo u izvještaju.“
„Bilo je u prvom nacrtu.“
„Odakle tvom ocu taj dokument?“
Luke nije odgovorio.
Bruno je zatvorio oči.
„Odakle mu?“
„Ne znam.“
„Lažeš.“
„Ne znam sve.“
„Zašto si nestao?“
„Jer mi je rekao da će, ako odem Clover s tim informacijama, nestati i taj dokument.“
„Zašto bi te to zaustavilo?“
Lukeov glas postao je tiši.
„Jer sam već napravio kopiju.“
Srce mi je tuklo toliko snažno da sam ga osjećala u grlu.
„Gdje je?“
„Na sigurnom.“
„Luke, gdje si?“
„Ne mogu ti reći.“
„Zašto me onda sada zoveš?“
Tišina.
A onda:
„Jer sam jutros dobio fotografiju.“
„Kakvu fotografiju?“
„Tebe kako izlaziš iz bolnice s bebom.“
Privila sam Brucie bliže sebi.
„Tko ju je poslao?“
„Moj otac.“
Bruno je problijedio.
„Što je napisao?“
Luke nije odgovorio odmah.
„Luke.“
„Napisao je: ‘Sada imamo nasljednika s obje strane.’“
Nisam razumjela.
„Što to znači?“
Bruno je razumio.
Vidjela sam mu to na licu.
„Djede?“
Sjeo je.
„Brucie nije samo Danielova unuka.“
Pogledao je moju kćer.
„Ona je i Nathanova unuka.“
„Pa?“
„Ako je spor oko vlasništva tvrtke ono što mislim da jest…“
Glas mu je zadrhtao.
„…onda bi njezino rođenje moglo promijeniti tko ima pravo na cijeli kontrolni paket.“
Luke je rekao:
„Upravo tako.“
Pogledala sam Brucie.
Moja novorođena djevojčica odjednom se našla u središtu sukoba koji je počeo desetljećima prije njezina rođenja.
„Koliko vrijedi kontrolni paket?“
Luke je tiho odgovorio:
„Prema posljednjoj procjeni? Oko sto dvanaest milijuna dolara.“
Nisam mogla govoriti.
Bruno je zatvorio metalnu kutiju.
„Moramo otići.“
„Kamo?“
„Odavde.“
Luke je odmah rekao:
„Slušajte ga.“
„Zašto?“
„Jer moj otac zna gdje Bruno živi.“
U tom trenutku začuli smo zvuk automobilskih guma na šljunku ispred kuće.
Bruno i ja pogledali smo se.
Telefon mi je još uvijek bio uz uho.
Luke je nešto govorio.
Nisam ga čula.
Prišla sam prozoru.
Crni automobil zaustavio se pred djedovom kućom.
Vrata vozača otvorila su se.
Izašao je stariji muškarac.
Visok.
Srebrna kosa.
A čak i s druge strane prozora vidjela sam njegove oči.
Jedno plavo.
Drugo gotovo crno.
Nathan Sterling.
Čovjek za kojeg mi je Luke rekao da je mrtav.
Čovjek koji je poznavao moje roditelje.
Čovjek čija je tvrtka možda dugovala mojoj obitelji desetke milijuna dolara.
I možda posljednja osoba koja je znala što se doista dogodilo one noći kada su moji roditelji poginuli.
Telefon mi je zadrhtao uz uho.
Lukeov glas konačno se probio.
„Clover, slušaj me. Što god ti moj otac kaže, nemoj mu dati kutiju.“
Pogledala sam prema Brunu.
„Zašto?“
Luke je odgovorio:
„Jer unutra postoji još jedan dokument za koji Bruno ni ne zna da ga ima.“
Nathan je krenuo prema našim ulaznim vratima.
„Kakav dokument?“
S druge strane nastala je kratka tišina.
A onda je Luke izgovorio rečenicu od koje mi se krv sledila u žilama.
„Priznanje čovjeka koji je bio tamo one noći kada su tvoji roditelji umrli.“
Netko je pokucao na vrata.
Tri puta.
Polako.
Bruno je pogledao metalnu kutiju.
Ja sam pogledala svoju novorođenu kćer.
A onda se s druge strane vrata začuo Nathanov glas:
„Clover, znam da si unutra. Vrijeme je da saznaš što ti je djed prešutio.“
Bruno je problijedio.
Jer, sudeći po njegovu izrazu lica, Nathan nije došao otkriti samo vlastitu tajnu.
Došao je otkriti i Brunovu.
Napišite „KRAJ“ u komentar ako želite pročitati završetak i saznati što se doista dogodilo Cloverinim roditeljima, što je Bruno skrivao 23 godine i zašto je rođenje male Brucie odjednom pokrenulo borbu za više od 100 milijuna dolara.
„Djede, plašiš me.“
Bruno nije odgovorio.
Još uvijek je držao Brucie u naručju, ali više nije gledao mene.
Gledao je njezine oči.
Plavo.
Tamnosmeđe.
Plavo.
Tamnosmeđe.
Kao da u njima čita priču koju sam samo ja još uvijek ne razumijem.
„Djede.“
Napokon je podigao pogled.
„Jesi li sigurna da se zvao Luke Sterling?“
„Naravno da sam sigurna. Bila sam s njim gotovo dvije godine.“
„Je li ti ikada rekao imena svojih roditelja?“
Pitanje me zateklo.
„Njegov otac je mrtav. Majka mu se zove Rebecca.“
Bruno je zatvorio oči.
„Rebecca…“
Način na koji je izgovorio njezino ime sledio mi je krv.
„Poznaješ je?“
Nije odgovorio.
„Djede, poznaješ Lukeovu majku?“
Brucie se počela meškoljiti.
Uzela sam je iz njegovih ruku i privila na prsa.
Bruno je ustao iz stolca za ljuljanje.
Odjednom je izgledao deset godina starije.
„Uđi.“
„Ne dok mi ne kažeš što se događa.“
„Clover, molim te.“
Nikada me nije tako molio.
Ušla sam.
Bruno je zaključao vrata iza nas.
To me uplašilo još više.
Odveo me kroz dnevni boravak do hodnika, a zatim u svoju malu radnu sobu.
Tu sam bila stotine puta.
Stari stol.
Police pune knjiga.
Fotografija moje majke na zidu.
Moj prvi školski crtež koji je još uvijek čuvao.
Ali Bruno nije krenuo prema stolu.
Prišao je starom drvenom ormaru.
Iz džepa je izvadio mali ključ.
Otključao donju ladicu.
I izvadio metalnu kutiju.
„Što je to?“
Položio ju je na stol.
„Nešto što sam se nadao da ti nikada neću morati pokazati.“
Srce mi je počelo snažnije udarati.
Otvorio je kutiju.
Unutra su bile fotografije.
Pisma.
Stari novinski isječci.
I jedna požutjela fotografija na samom vrhu.
Bruno ju je izvadio i pružio mi je.
Na fotografiji je bila moja majka.
Imala je možda devetnaest ili dvadeset godina.
Smijala se.
Uz nju je stajala mlada žena koju nisam prepoznala.
A između njih bio je muškarac.
Visok.
Tamne kovrčave kose.
S rupicom na bradi.
Jedno oko svijetloplavo.
Drugo gotovo crno.
Ruke su mi počele drhtati.
„Tko je to?“
Bruno je sjeo.
„Njegovo ime bilo je Nathan Sterling.“
Sterling.
Jedva sam uspjela udahnuti.
„Lukeov otac?“
„Da.“
Odmaknula sam fotografiju od sebe kao da me opekla.
„Zašto je moja majka na fotografiji s Lukeovim ocem?“
Bruno je spustio pogled.
„Jer su se poznavali.“
„Koliko dobro?“
Šutnja.
„Djede.“
„Jako dobro.“
Mučnina mi se podigla u želucu.
Najgora moguća misao prošla mi je glavom.
Bruno je vidio moje lice.
„Ne.“
„Kako znaš što sam pomislila?“
„Jer bih na tvom mjestu pomislio isto.“
Ustao je.
„Nathan nije bio tvoj otac.“
Izdahnula sam toliko snažno da sam tek tada shvatila da sam zadržavala dah.
Ali olakšanje je trajalo možda dvije sekunde.
„Onda što je bio?“
Bruno je ponovno pogledao fotografiju.
„Najbolji prijatelj tvog oca.“
„Nikada nisi pričao o njemu.“
„Postoji razlog.“
Sjeo je preko puta mene.
„Tvoj otac, Daniel, Nathan Sterling i tvoja majka Elise odrasli su gotovo zajedno. Nathanova obitelj imala je kuću nekoliko kilometara od naše. Njih dvojica bili su nerazdvojni.“
„I?“
„Sve se promijenilo nekoliko mjeseci prije nesreće.“
„Kakve nesreće?“
Bruno me pogledao.
„One u kojoj su tvoji roditelji poginuli.“
Soba kao da se smanjila.
„Rekao si da je tata izgubio kontrolu nad automobilom na mokroj cesti.“
„To je pisalo u policijskom izvješću.“
„Ali?“
Bruno je spustio ruke na stol.
„Tvoj otac je tri dana prije smrti došao k meni.“
Nikada mi to nije rekao.
„Bio je prestravljen.“
„Zbog čega?“
„Nathana.“
Pogledala sam ponovno fotografiju.
Čovjek na njoj izgledao je sretno.
Normalno.
„Zašto?“
„Daniel je otkrio da Nathan potajno koristi tvrtku koju su zajedno osnovali za prebacivanje novca.“
„Kakvu tvrtku?“
„Sterling-Vale Biomedical.“
Ime mi nije značilo ništa.
„Tvoj otac bio je jedan od prvih ulagača.“
Bruno je nastavio.
„Nathan je vodio poslovanje. Daniel je financirao početak.“
„Koliko novca?“
„Gotovo sve što je naslijedio od svoje majke.“
„I što se dogodilo?“
„Tvrtka je nekoliko godina kasnije postala vrijedna desetke milijuna.“
Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje.
„Ali tata je umro.“
„Da.“
„Što se dogodilo njegovu udjelu?“
Bruno nije odgovorio.
Tada sam shvatila.
„Meni?“
Pogledao me.
„Trebao je pripasti tebi.“
„Trebao?“
„Nakon smrti tvojih roditelja odvjetnici Sterlingovih tvrdili su da je Daniel nekoliko tjedana prije nesreće prodao svoj udio Nathanu.“
„Je li?“
„Nikada nisam vjerovao u to.“
„Zašto?“
Bruno je iz kutije izvadio presavijeni dokument.
„Jer mi je tri dana prije smrti rekao upravo suprotno.“
Otvorila sam ga.
Bio je to nacrt ugovora.
Ime mog oca nalazilo se na vrhu.
Daniel Vale — 32% vlasničkog udjela.
„Trideset dva posto?“
Bruno je kimnuo.
„Koliko bi to danas vrijedilo?“
„Ne znam točno.“
„Djede.“
„Posljednja procjena kompanije koju sam vidio bila je oko sto osamdeset milijuna dolara.“
Nisam mogla govoriti.
Trideset dva posto.
Ako je taj udio još uvijek pravno pripadao ostavštini mojega oca…
Brucie je zaplakala.
Spustila sam pogled na nju.
Tamne kovrče.
Rupica na bradi.
Dvije različite oči.
I odjednom sam shvatila zašto je Bruno tako reagirao.
„Luke je Nathanov sin.“
„Da.“
„A ja sam Danielova kći.“
„Da.“
„Znači Luke i ja nismo…“
„Niste u krvnom srodstvu.“
Olakšanje je ponovno prošlo kroz mene.
Ali Bruno nije izgledao olakšano.
„Onda zašto si rekao da nemam pojma što sam učinila?“
Pogledao je Brucie.
„Jer ne vjerujem da te Luke upoznao slučajno.“
Te riječi pogodile su me snažnije nego sve prije njih.
„Što?“
„Gdje ste se upoznali?“
„U kafiću.“
„Tko je prvi prišao kome?“
„On meni.“
„Je li znao tvoje prezime?“
„Ne.“
Ali čim sam to rekla, sjetila sam se.
Moja kreditna kartica ležala je na stolu kada mi je prvi put prišao.
CLOVER VALE.
„O, Bože.“
Bruno je šutio.
„Misliš da je znao tko sam.“
„Mislim da moramo uzeti u obzir tu mogućnost.“
„Dvije godine?“
„Ne znam.“
„Bio je sa mnom dvije godine samo zbog tvrtke?“
„Ne znam.“
„A onda je pobjegao kad sam zatrudnjela.“
Bruno je pogledao kutiju.
„Možda nije pobjegao zbog trudnoće.“
„Što bi to trebalo značiti?“
Izvadio je još jedno pismo.
Bilo je otvoreno.
Datumirano prije sedam mjeseci.
Otprilike mjesec dana prije nego što sam saznala da sam trudna.
Na omotnici je pisalo:
BRUNO VALE — OSOBNO I POVJERLJIVO
„Tko je to poslao?“
„Privatni istražitelj.“
„Zašto si imao privatnog istražitelja?“
„Godinama sam povremeno provjeravao Sterling-Vale.“
„I nisi mi ništa rekao?“
„Nisam htio da živiš opterećena ratom koji je počeo prije nego što si mogla izgovoriti vlastito ime.“
Otvorila sam pismo.
Na prvoj stranici nalazilo se ime:
Lucas Nathaniel Sterling.
Luke.
Njegovo puno ime.
Ispod toga datum rođenja.
Adresa.
Poslovni podaci.
A zatim fotografija.
Luke kako izlazi iz sjedišta Sterling-Vale Biomedicala.
„Rekao mi je da radi u tehnološkom savjetovanju.“
„Lagao je.“
„Što radi tamo?“
Bruno je pokazao redak.
Direktor korporativne strategije.
Osjetila sam kako mi se želudac okreće.
Luke nije samo bio Nathanov sin.
Radio je za tvrtku koja je možda izgrađena dijelom novcem mog pokojnog oca.
„Zašto mi ovo nisi pokazao?“
„Nisam znao da je to muškarac s kojim se viđaš.“
„Znao si mu ime.“
„Ti si ga uvijek zvala samo Luke. Nikada mi nisi rekla prezime.“
Bio je u pravu.
Ali onda sam primijetila nešto drugo.
„Nathan je živ?“
Bruno je pogledao prema meni.
„Da.“
„Rekla sam ti da mi je Luke rekao da mu je otac mrtav.“
„Još jedna laž.“
Osjećala sam kao da se dvije godine mog života raspadaju pred očima.
„Zašto bi mi lagao o tome?“
Bruno je otvorio sljedeću stranicu.
Na njoj je bila fotografija Lukea i Nathana kako zajedno ulaze u poslovnu zgradu.
Snimljena samo tri mjeseca prije nego što sam upoznala Lukea.
„Možda zato što nije želio da ikada povežeš njegovo prezime s kompanijom.“
Pogledala sam svoju kćer.
„Je li znao za tatin udio?“
„To je pitanje vrijedno možda pedeset milijuna dolara.“
Telefon mi je zazvonio.
Nepoznat broj.
Nisam se javila.
Prestao je.
Odmah ponovno zazvonio.
Bruno je pogledao ekran.
„Javi se.“
„Zašto?“
„Jer netko očito želi razgovarati s tobom.“
Pritisnula sam tipku.
„Halo?“
Nekoliko sekundi čula sam samo disanje.
A onda glas.
Glas koji bih prepoznala bilo gdje.
„Clover.“
Gotovo sam ispustila telefon.
Luke.
Nisam ga čula gotovo devet mjeseci.
„Ti.“
Bruno se ukočio.
„Molim te, nemoj prekinuti.“
„Nestao si.“
„Znam.“
„Rekla sam ti da sam trudna i nestao si iste večeri.“
„Znam.“
„Rodila sam tvoju kćer.“
Na drugoj strani nastala je tišina.
„Je li dobro?“
„Ne usuđuj se.“
„Clover—“
„Ima tvoje oči.“
Luke je prestao disati.
„Što?“
„Jedno plavo. Jedno tamnosmeđe.“
Čula sam kako tiho psuje.
„Gdje si?“
„To te se ne tiče.“
„Jesi li kod Bruna?“
Pogledala sam djeda.
„Kako znaš gdje moj djed živi?“
Tišina.
To je bio odgovor.
„Poznavao si ga.“
„Ne osobno.“
„Ali znao si tko je.“
„Da.“
Suze su mi navrle na oči.
„Znao si tko sam od prvog dana.“
„Clover, dopusti mi da objasnim.“
„Je li naš prvi susret bio namješten?“
Nije odgovorio.
„Luke.“
„Da.“
Ta jedna riječ uništila je posljednji dio priče u koju sam još pokušavala vjerovati.
„Zašto?“
„Otac me poslao da te pronađem.“
Bruno je ustao.
„Daj mi telefon.“
Odmahnula sam glavom.
„Zašto me Nathan Sterling želio pronaći?“
Luke je dugo šutio.
„Jer je saznao da Bruno još uvijek ima originalne dokumente tvog oca.“
Pogledala sam metalnu kutiju.
„Htio si ih ukrasti?“
„U početku sam trebao samo saznati što znaš.“
„A onda?“
„Onda sam se zaljubio u tebe.“
Gotovo sam se nasmijala.
„Ne.“
„Istina je.“
„Ljudi koji vole nekoga ne nestanu kad im kaže da su trudni.“
„Nisam pobjegao zbog djeteta.“
„Onda zašto?“
Čula sam kako duboko udahne.
„Jer sam te večeri rekao ocu da više neću raditi za njega.“
Bruno me pogledao.
Luke je nastavio.
„Rekao sam mu da ću ti sve priznati.“
„I?“
„Pokazao mi je dokument.“
„Kakav dokument?“
„Policijski izvještaj o smrti tvojih roditelja.“
Bruno je problijedio.
„Što s njim?“
„Nije bio isti kao javna verzija.“
Bruno mi je uzeo telefon iz ruke.
„Što je pisalo, Luke?“
Luke je prepoznao njegov glas.
„Gospodine Vale.“
„Što je pisalo?“
„Da je automobil Daniela i Elise Vale imao mehanički kvar.“
Bruno se nije pomaknuo.
„Kakav kvar?“
Luke je odgovorio gotovo šapatom.
„Kočiona cijev bila je prerezana.“
Osjetila sam kako mi se noge oduzimaju.
„Ne.“
Bruno je uhvatio rub stola.
„To nije bilo u izvještaju.“
„Bilo je u prvom nacrtu.“
„Odakle tvom ocu taj dokument?“
Luke nije odgovorio.
Bruno je zatvorio oči.
„Odakle mu?“
„Ne znam.“
„Lažeš.“
„Ne znam sve.“
„Zašto si nestao?“
„Jer mi je rekao da će, ako odem Clover s tim informacijama, nestati i taj dokument.“
„Zašto bi te to zaustavilo?“
Lukeov glas postao je tiši.
„Jer sam već napravio kopiju.“
Srce mi je tuklo toliko snažno da sam ga osjećala u grlu.
„Gdje je?“
„Na sigurnom.“
„Luke, gdje si?“
„Ne mogu ti reći.“
„Zašto me onda sada zoveš?“
Tišina.
A onda:
„Jer sam jutros dobio fotografiju.“
„Kakvu fotografiju?“
„Tebe kako izlaziš iz bolnice s bebom.“
Privila sam Brucie bliže sebi.
„Tko ju je poslao?“
„Moj otac.“
Bruno je problijedio.
„Što je napisao?“
Luke nije odgovorio odmah.
„Luke.“
„Napisao je: ‘Sada imamo nasljednika s obje strane.’“
Nisam razumjela.
„Što to znači?“
Bruno je razumio.
Vidjela sam mu to na licu.
„Djede?“
Sjeo je.
„Brucie nije samo Danielova unuka.“
Pogledao je moju kćer.
„Ona je i Nathanova unuka.“
„Pa?“
„Ako je spor oko vlasništva tvrtke ono što mislim da jest…“
Glas mu je zadrhtao.
„…onda bi njezino rođenje moglo promijeniti tko ima pravo na cijeli kontrolni paket.“
Luke je rekao:
„Upravo tako.“
Pogledala sam Brucie.
Moja novorođena djevojčica odjednom se našla u središtu sukoba koji je počeo desetljećima prije njezina rođenja.
„Koliko vrijedi kontrolni paket?“
Luke je tiho odgovorio:
„Prema posljednjoj procjeni? Oko sto dvanaest milijuna dolara.“
Nisam mogla govoriti.
Bruno je zatvorio metalnu kutiju.
„Moramo otići.“
„Kamo?“
„Odavde.“
Luke je odmah rekao:
„Slušajte ga.“
„Zašto?“
„Jer moj otac zna gdje Bruno živi.“
U tom trenutku začuli smo zvuk automobilskih guma na šljunku ispred kuće.
Bruno i ja pogledali smo se.
Telefon mi je još uvijek bio uz uho.
Luke je nešto govorio.
Nisam ga čula.
Prišla sam prozoru.
Crni automobil zaustavio se pred djedovom kućom.
Vrata vozača otvorila su se.
Izašao je stariji muškarac.
Visok.
Srebrna kosa.
A čak i s druge strane prozora vidjela sam njegove oči.
Jedno plavo.
Drugo gotovo crno.
Nathan Sterling.
Čovjek za kojeg mi je Luke rekao da je mrtav.
Čovjek koji je poznavao moje roditelje.
Čovjek čija je tvrtka možda dugovala mojoj obitelji desetke milijuna dolara.
I možda posljednja osoba koja je znala što se doista dogodilo one noći kada su moji roditelji poginuli.
Telefon mi je zadrhtao uz uho.
Lukeov glas konačno se probio.
„Clover, slušaj me. Što god ti moj otac kaže, nemoj mu dati kutiju.“
Pogledala sam prema Brunu.
„Zašto?“
Luke je odgovorio:
„Jer unutra postoji još jedan dokument za koji Bruno ni ne zna da ga ima.“
Nathan je krenuo prema našim ulaznim vratima.
„Kakav dokument?“
S druge strane nastala je kratka tišina.
A onda je Luke izgovorio rečenicu od koje mi se krv sledila u žilama.
„Priznanje čovjeka koji je bio tamo one noći kada su tvoji roditelji umrli.“
Netko je pokucao na vrata.
Tri puta.
Polako.
Bruno je pogledao metalnu kutiju.
Ja sam pogledala svoju novorođenu kćer.
A onda se s druge strane vrata začuo Nathanov glas:
„Clover, znam da si unutra. Vrijeme je da saznaš što ti je djed prešutio.“
Bruno je problijedio.
Jer, sudeći po njegovu izrazu lica, Nathan nije došao otkriti samo vlastitu tajnu.
Došao je otkriti i Brunovu.
Napišite „KRAJ“ u komentar ako želite pročitati završetak i saznati što se doista dogodilo Cloverinim roditeljima, što je Bruno skrivao 23 godine i zašto je rođenje male Brucie odjednom pokrenulo borbu za više od 100 milijuna dolara.
Primjedbe