Mihajlo je bio poznat kao najiskusniji ribar na cijelom jezeru Vranjak. Svoje dane provodio je u starom, drvenom čamcu, daleko od gradske vreve, vjerujući da poznaje svaku hrid, svaku struju i svaku tajnu koju mutne dubine mogu sakriti. Međutim, lokalne legende su govorile o dijelu jezera poznatom kao "Crno grotlo", mjestu gdje se voda navodno nikada ne kovitla, a ribe ga u širokom krugu izbjegavaju.
Bila je to gluha noć bez mjeseca, a magla se spustila toliko guto da je Mihajlo jedva nazirao pramac vlastitog čamca. Ipak, isplovio je jer su cijene ribe na tržnici bile visoke, a dugovi su se gomilali. Veslajući polako u pravcu uvale, primijetio je nešto krajnje neobično: s sredine Crnog grotla dopirala je blaga, toplu crvenkasta svjetlost, kao da na dnu jezera gori velika vatra.
Zastao je s veslima, a jeza mu se provukla niz kičmu. Znao je da pod vodom nema nikakvih vulkana ni ljudskih naseobina. Svjetlost je pulsirala u ravnomjernim razmacima, nalik otkucajima ogromnog, usporenog srca. Radoznalost i starachka tvrdoglavost nadvladali su oprez; spustio je sidro i pažljivo se nagnuo preko drvene ograde čamca, držeći fenjer iznad površine.
U tom trenutku, voda u krugu od desetak metara postala je potpuno prozračna, gubeći svoju uobičajenu mutnu zelenkastu boju. Mihajlo je s užasom i zaprepaštenjem ugledao nešto što mu je oduzelo dah. Na samom dnu, duboko ispod površine, nalazile su se ogromne, kamene strukture prekrivene nepoznatim pismom, a u središtu te potopljene građevine nalazio se veliki, užareni rubin koji je isijavao onu crvenu svjetlost.
Iznenada, iz dubine se začuo dubok, tutnjajući zvuk, praćen mjehurićima koji su počeli masovno izranjati na površinu. Voda oko čamca počela se blago vrtložiti, a magla se razmakla u savršenom krugu iznad mjesta na kojem je gledao. Prije nego što je stigao povući sidro i pobjeći, iz vode se izdignula silueta bića dugih, sjajnih ruku i očiju koje su gorjele poput samog rubina.
Biće nije pokazivalo nikakvu agresiju; umjesto toga, ispružilo je ruku prema površini, držeći u dlanu staru, rđavu ribarsku udicu ukrašenu draguljima — istu onu udicu koju je Mihajlov pradjed izgubio prije više od jednog stoljeća, za koju se vjerovalo da je zauvijek nestala u oluji.
"Dugo te čekamo, Mihajlo," odjeknuo je glas direktno u njegovoj glavi, bez ikakvih pokreta usta. "Vrijeme je da vratiš ono što tvoja loza duguje čuvarima dubina, ili će tvoje jezero presušiti do posljednje kapi."
Mihajlo je instinktivno pustio vesla iz ruku, dok mu se čamac opasno zanjihao na mirnoj, ali sada neprirodno toploj vodi. Pogledao je u udicu na dlanu bića, a zatim na svoje žuljevite ruke koje su cijeli život hranile porodicu od plodova ovog istog jezera.
"Šta... šta to znači?", uspio je prošaptati suhim usnama, dok mu je vjetar ponovo mrsio sijedu kosu. "Kakav dug? Moja porodica nikada nije krala od jezera!"
Biće se blago nagnulo naprijed, a njeno lice od svjetlosti i vode poprimilo je oblik starih ljudskih crta, nevjerovatno nalik staroj porodičnoj slici njegovog pradjeda koja je visila iznad kamina u kući.
"Vaš prave grijeh nije bila krađa, Mihajlo, već obećanje koje ste zaboravili dati. Jezeru niste dali dušu čuvara kada je bilo najpotrebnije. Sada, prsten koji nosiš pod kaputom mora biti spojen s ovim rubinom, inače će sve što volite nestati u tami."
Mihajlo je polako spustio ruku ispod kaputa, opipavajući teški zlatni prsten koji mu je otac stavio na ruku prije smrti, govoreći mu da ga nikada ne skida. Shvatio je da se sudbina ne može izbjeći, pogotovo ne ovdje, u tami Crnog grotla, gdje su se spajali svijet živih i zaboravljene tajne dubina.
[ Kraj priče ]
Primjedbe