Starac Nikola je decenijama živio na samom rubu guste, neprohodne šume, u staroj kamenoj kući čiji su dotrajali prozori svakodnevno gledali na sablasne ostatke drevnog, polusrušenog tornja. Mještani obližnjeg sela su taj toranj oduvijek nazivali Prokletom kulom, šireći legende o tome kako svako ko joj se približi nakon sumraka nestaje bez traga. Niko se nije usuđivao kročiti ni blizu njenih temelja, pogotovo ne u jesenje noći kada bi vjetar donosio neobične, prigušene zvukove nalik jecajima i metalnom struganju.
Međutim, te konkretne jesenje večeri, dok je olujni vjetar divlje nosio suho lišće kroz Nikolino dvorište, dogodilo se nešto potpuno neočekivano i uznemirujuće. Kroz prašnjave, razbijene prozore na samom vrhu navodno napuštenog tornja zatreperila je slaba, ali prodorna plavičasta svjetlost. Nikola ju je primijetio dok je zatvarao kapke na svojoj kući. Zastao je, trljajući starački umorne oči, misleći da ga možda vara vid ili da su u pitanju munje pred nadolazeću oluju. Ali svjetlost je bila stabilna, pulsirajući u ritmu koji je odavao svjesnu namjeru.
Nikola je u duši dobro znao da unutra nema struje, niti je ikada u novijoj istoriji postojala mogućnost da neko tamo gori vatru, a kamoli električnu lampu. Još od vremena njegovog djeda, niko nije kročio onamo. Radoznalost, duboko potisnuta decenijama straha i samotnjačkog života, iznenada se probudila i nadvladala oprez. Uzeo je tešku, masnu petrolejsku lampu, prebacio preko ramena prastari vuneni kaput koji je mirisao na vlagu i napustio sigurnost toplog doma, uputivši se uskom, zaboravljenom stazom obavijenom gusta maglom.
Kako se polako približavao zlokobnoj građevini, zrak je postajao primjetno hladniji, a uobičajeni šumovi šume potpuno su utihnuli, zamijenjeni dubokom, zloslutnom tišinom. Ubrzo se tišina razbila; šapat koji su mještani spominjali pretvorio se u jasne, duboke i ritmične otkucaje nekog gigantskog sata koji je kucao negdje duboko u utrobi zemlje. Najveće iznenađenje ga je dočekalo kada je stigao do samog ulaza: masivna hrastova vrata, za koja se vjekovima vjerovalo da su čvrsto zapečaćena debelim slojem rđe, kamena i bršljana, bila su širom otvorena, kao da ga neko ili nešto već dugo spremno čeka.
Zakoračio je preko praga, a hladnoća ga je presjekla do kostiju. Kamen pod njegovim teškim koracima bio je leden, dok je teški miris paljevine, ozone i prastarog, istrulog pergamenta ispunio njegove nosnice. Dok se počeo penjati uskim, spiralnim stepeništem koje se uvijalo u nedogled, sjene su počele čudno da plešu po vlažnim zidovima, prateći svaki njegov korak sumnjivom sinhronizacijom, stvarajući iluziju da same kamene zidine dišu i prate ga pogledom.
Nakon onoga što mu se činilo kao vječnost penjanja kroz lavirint tmine, konačno je stigao do vrha. Pred njim se ukazala prostrana prostorija ispunjena složenim, nemogućim mašinerijama, bakarnim zupčanicima koji su se sami okretali i starim mapama koje su prikazivale nepoznata zviježđa i galaksije za koje astronomija nikada nije čula. U središtu te čudesne sale, neposredno ispred lebdećeg kristala koji je isijavao onu hipnotišuću plavu svjetlost, stajala je visoka figura ogrnuta teškim, tamnim kapuljačama, okrenuta leđima prema njemu.
U tom trenutku, figura se polako i dramatično okrenula, spustila kapuljaču i otkrila lice koje nije pripadalo nikakvom živom biću s ovog svijeta, već nečemu drevnom, bestjelesnom i veličanstvenom. Gledajući ga prodornim očima koje su sjajile istom plavom svjetlošću, figura je mirno izgovorila rečenicu koja mu je zaledila krv u žilama: "Kasniš, Nikola, čekamo te već tri stotine godina..."
Nikola je instinktivno uzmaknuo korak nazad, udarivši leđima o kameni zid, dok mu je srce divlje udaralo u grudima. Ruke su mu drhtale, a fenjer u njima prijetio je da će ispasti i razbiti se.
"Kako... kako znaš moje ime? Ko si ti?", uspio je prozboriti prigušenim, isprekidanim glasom.
Figura se blago nasmiješila, a zvuk njenog glasa odzvanjao je poput dubokih zvona u napuštenoj katedrali. "Ja ne znam samo tvoje ime, Nikola. Ja znam sudbinu svake kapi krvi koja je potekla venama tvojih predaka. Ovaj toranj nikada nije bio zatvor, kao što su glupi seljani mislili. On je posljednji čuvar kapije između svjetova, a tvoj djed ti je u amanet ostavio tajni zadatak koji moraš završiti večeras, prije nego što se nebeska tijela potpuno poravnaju."
Iz duboke sjene iza figure polako je zakoračilo drugo biće, noseći u rukama tešku, kovanu metalnu kutiju na čijem se poklopcu nalazio urezan identičan grb koji je Nikola nosio na svom starom porodičnom prstenu, naslijeđenom od djeda.
Nikola je u tom trenutku konačno shvatio. Njegov miran, usamljeni život u podnožju šume bio je samo pažljivo režirana priprema za ovaj sudbonosni trenutak. Duboko je udahnuo, smirio drhtavicu u rukama, ispravio staračka leđa i odlučno pružio ruku prema metalnoj kutiji, spreman da zakorači u novu stvarnost iz koje se više nikada neće vratiti isti čovjek.
[ Kraj priče ]
Primjedbe