Mjesec dana prije našeg vjenčanja moj se zaručnik zbog „oklade” građanski vjenčao sa svojom najboljom prijateljicom, dok se cijelo društvo smijalo mojoj reakciji — ali kad sam otkazala svadbu, otkrila sam da je termin kod matičara bio rezerviran unaprijed i da se nisu igrali samo mojim osjećajima

 

„Što ste unaprijed zakazali?”

Maja se trgnula.

Luka joj je dobacio pogled.

„Ništa.”

„Čula sam te.”

Prišla sam im.

„Rekla si da ste unaprijed zakazali matičara.”

Jedan od njihovih prijatelja, Karlo, spustio je pogled prema blatnjavom kovčegu.

Maja je odmah odmahnula rukom.

„Pa naravno da se takve stvari ne rade baš u pet minuta. Oklada je krenula prije nekoliko dana.”

„Prije nekoliko dana?”

Pogledala sam Luku.

„A meni si jutros rekao da ste se spontano dogovorili otići na put.”

„Jer put jest bio spontan.”

„Ali brak nije?”

Počeo je gubiti strpljenje.

„Petra, koja je razlika? Svejedno je bila glupost.”

„Meni je velika.”

Karlo je tiho rekao:

„Luka, možda joj jednostavno reci.”

Maja se okrenula prema njemu.

„Ne petljaj se.”

„Sad se svi već petljamo.”

Karlo me pogledao.

„Prije otprilike dva tjedna Maja se kladila s Lukom da ćeš napraviti bilo što samo da ne raskineš zaruke.”

Luka ga je presjekao:

„Karlo.”

„Što? Već je sve otišlo kvragu.”

Nastavio je.

Maja se mjesecima hvalila da mene „čita kao otvorenu knjigu”.

Tvrdila je da sam s Lukom samo zato što moj otac vodi građevinsku tvrtku koja je počela surađivati s njegovom investicijskom kućom.

Po njezinoj teoriji, zato ću prihvatiti svako poniženje.

Čak i to da se Luka formalno oženi njome.

„Rekla je da ćeš plakati, ali nećeš otići”, završio je Karlo.

„A Luka?”

Karlo je šutio.

„Što je on dobio ako Maja bude u pravu?”

Maja se podrugljivo nasmijala.

„Ništa ozbiljno.”

Karlo je rekao:

„Udio u vikendici na Pagu na korištenje cijelo ljeto.”

Gledala sam Luku.

„Oženio si se drugom ženom za ljeto u vikendici?”

„Nemoj to tako formulirati.”

„Kako bih trebala?”

Nije odgovorio.

Maja je zakolutala očima.

„Bože, kakva tragedija. Luka i ja smo prijatelji od vrtića. Između nas nema ničega.”

„To nije poanta.”

„Naravno da jest. Da se bojiš da ćemo spavati zajedno, još bih razumjela. Ali ovo je samo administracija.”

„Onda zašto si htjela baš brak?”

Maja se prvi put zaustavila.

„Jer sam znala da ćeš napraviti predstavu.”

„Ne. Pitala sam zašto si htjela dokazati da ti možeš natjerati mog zaručnika da se oženi tobom.”

Njezin izraz lica postao je tvrđi.

Luka je odmah uskočio.

„Dosta. Umorni smo. Sutra ćemo razgovarati.”

„Mi više nemamo što razgovarati.”

„Petra.”

Otvorila sam vrata auta.

„Vjenčanje je otkazano.”

Nasmijao se od nevjerice.

„Nemoj biti djetinjasta.”

„Nisam.”

„Pozivnice su poslane.”

„Otkazat ćemo ih.”

„Restoran je plaćen.”

„Izgubit ćemo kaparu.”

„Naši roditelji…”

„Reći ću im istinu.”

To ga je konačno pogodilo.

„Ne moraš sve pričati roditeljima.”

„Zašto ne?”

„Jer će izgledati gore nego što jest.”

„To je zanimljiva rečenica čovjeka koji tvrdi da nije napravio ništa ozbiljno.”

Sjela sam u automobil.

Luka je otvorio moja vrata prije nego što sam ih zatvorila.

„Petra, slušaj me. Naše dvije obitelji su već poslovno povezane. Ne možeš zbog jednog idiotskog vikenda napraviti kaos.”

I tu je rekao pogrešnu stvar.

Ne „volim te”.

Ne „žao mi je”.

Ne „pogriješio sam”.

Poslovno povezane.

„Znači toga se bojiš?”

„Čega?”

„Da će raskid utjecati na posao?”

„Naravno da razmišljam i o tome. Odrasli ljudi razmišljaju o posljedicama.”

Kimnula sam.

„Onda ću i ja.”

Zatvorila sam vrata.

Ostavila sam ih na odmorištu s mokrim koferima.

Tek kad sam izašla na autocestu, počela sam plakati.

Ali nisam zvala Luku.

Nazvala sam oca.

„Tata, sutra moramo razgovarati.”

„Je li sve u redu?”

„Nije.”

Napravio je kratku pauzu.

„Jesi li sigurna?”

„Jesam.”

„Onda dođi kući.”

Nije tražio objašnjenje preko telefona.

To mi je trebalo.

Sljedećeg jutra stavila sam dvije potvrde na stol.

Jedna je bila fotografija Lukina i Majina dokumenta.

Druga poruke koje mi je Luka poslao tijekom noći.

„Ne možeš jednostavno uništiti sve što smo gradili.”

„Maja i ja ćemo to pravno riješiti.”

„Nemoj govoriti svom ocu dok se ne smiriš.”

„Njegova tvrtka i moja trebaju potpisati ugovor sljedeći mjesec.”

Otac je pročitao posljednju poruku dvaput.

„Je li se on tebi ispričao?”

Mama ga je pogledala.

„To te prvo zanima?”

„Da.”

Okrenuo se prema meni.

„Je li rekao da mu je žao?”

Odmahnula sam glavom.

Otac je spustio mobitel.

„Onda ništa ne moramo odlučiti danas o poslovanju. Ali svadbe neće biti ako je ti ne želiš.”

Prvi put sam se raspala.

Mama me zagrlila.

Sat vremena poslije Luka je došao pred kuću.

Nije bio sam.

S njim je bila Maja.

Čim sam je vidjela kroz prozor, gotovo sam se nasmijala od nevjerice.

Čak je i sada morao nju dovesti.

Otac ih je pustio u dvorište, ne u kuću.

Luka je izgledao neispavano.

„Petra, molim te. Možemo li razgovarati nasamo?”

„Ne.”

Pogledao je moje roditelje.

„Ovo je između nas.”

„Vi ste našu kćer trebali vjenčati za mjesec dana”, rekla je mama. „Sad više nije samo između vas.”

Maja je prekrižila ruke.

„Gospođo Novak, svi ovo prenapuhuju.”

Mama ju je pogledala.

„Ti si se udala za zaručnika moje kćeri.”

Maja je otvorila usta.

Nije našla odgovor.

Luka je pružio ruku prema meni.

„Već sam kontaktirao osobu koja će nam pomoći da što prije pokrenemo sve što treba da brak prestane.”

„Odlično.”

„Onda nema razloga da prekidamo.”

„Ima.”

„Koji?”

„Ti.”

To ga je pogodilo više od svega.

„Petra, sedam mjeseci sam bio uz tebe.”

„A ja sam tri sata vozila po oluji jer sam mislila da me trebaš.”

„Znam.”

„Ne znaš.”

Pogledala sam Maju.

„Za vas je to bio test.”

Onda njega.

„Za tebe oklada.”

„Za mene je to bio dokaz koliko malo vrijedi moja granica kad se tvoje društvo želi zabaviti.”

Maja se nasmijala.

„Evo opet. Sve je uvijek o tvojoj granici, tvojoj osjećajnosti, tvojoj potrebi da Luka skače oko tebe.”

Okrenula sam se prema njoj.

„Majo, ti šest mjeseci mene nazivaš manipulatoricom svaki put kad zatražim najnormalniju stvar.”

„Jer znam takve žene.”

„Ne. Ti svaku žensku potrebu proglašavaš manipulacijom, osim vlastite.”

Njezin osmijeh nestao je.

„Kad sam bolesna i želim partnera, ja manipuliram.”

Pokazala sam prema Luki.

„Kad ti poželiš dokazati da ga možeš nagovoriti da te oženi, to je šala.”

Nitko nije progovorio.

„Kad zamolim zaručnika da mi podigne kofer, glumim slabost.”

„Ali kad ti zatražiš da on riskira naše vjenčanje da bi dokazao tvoju teoriju, onda si samo ‘jedna od dečkiju’.”

Maja je problijedjela.

„Ti si ljubomorna.”

„Nisam.”

„Oduvijek jesi.”

„Ne, Majo. Ja sam predugo pokušavala dokazati da nisam.”

To je zapravo bila srž svega.

Svaki put kad bih postavila granicu, Luka bi rekao da samo potvrđujem Majinu tvrdnju.

Ako bih se bunila jer ga zove usred našeg spoja, bila sam ljubomorna.

Ako bih šutjela, ona bi otišla dalje.

Ako bih tražila poštovanje, bila sam zahtjevna.

Ako bih popustila, dokazivala sam da je ona bila u pravu.

Igra je bila namještena tako da ja nikad ne mogu pobijediti.

Zato više nisam igrala.

„Gotovo je.”

Luka je spustio glas.

„A ugovor između firmi?”

Otac je odmah odgovorio:

„Poslovni ugovor procjenjuje se po poslovnim uvjetima. Ne po tome spavaš li ti s mojom kćeri.”

Luka je pocrvenio.

„Nisam to mislio.”

„Ali si prvo pitao za njega.”

Maja je pogledala Luku.

Tu sam prvi put primijetila nešto čudno.

Nije izgledala zabrinuto zbog njegovog braka s njom.

Izgledala je zabrinuto zbog toga što poslovna veza s mojom obitelji možda nestaje.

To sam zapamtila.

Nekoliko dana poslije nazvao me Karlo.

„Ne bih se trebao petljati, ali mislim da trebaš nešto znati.”

„Što?”

„Maja nije smislila okladu samo da te zeza.”

Sjela sam.

Karlo mi je poslao nekoliko snimki zaslona iz njihove grupne komunikacije.

Prva je bila stara tri tjedna.

Maja:

„Ako se Luka stvarno oženi Petrom, više ga nikad nećemo vidjeti.”

Jedan prijatelj odgovorio je:

„Ne dramatiziraj.”

Maja:

„Nije stvar u druženju. Ona će ga odvući u očevu firmu čim potpišu suradnju.”

Luka:

„Neću nigdje.”

Maja:

„Onda dokaži.”

Nekoliko dana poslije pojavila se ideja o „najluđoj okladi”.

Brak.

Nije to bio čisti romantični plan da ga ukrade.

Bilo je nešto zamršenije.

Maja je godinama imala poseban položaj u toj grupi.

Luka joj je bio najbliži čovjek.

On joj je sređivao kontakte.

Vodio je na poslovne događaje.

Pomagao u njezinoj maloj marketinškoj agenciji.

A moj brak s njim za nju je značio gubitak pristupa svemu tome.

Zato je oklada imala dvije koristi.

Ako ja progutam poniženje, dokazat će da može nastaviti prelaziti granice.

Ako odem, riješit će mene.

Karlo mi je poslao još jednu poruku.

Dan prije njihova odlaska Maja je napisala:

„Ako se nakon ovoga još uda za tebe, više nikad neću reći da sam u pravu.”

Luka:

„A ako ode?”

Maja:

„Neće. Njezini te trebaju.”

Pročitala sam posljednju rečenicu nekoliko puta.

Dakle svi su to znali.

Ili barem mislili da znaju.

Moja ljubav prema Luki za njih nije bila osjećaj.

Bila je financijska ovisnost.

Zato su bili tako sigurni da mogu ići koliko god daleko žele.

Tjedan poslije otkazala sam restoran.

Nazvala fotografa.

Cvjećarnicu.

Glazbeni sastav.

Najteži poziv bio je baki.

„Ali dušo, što ćemo reći ljudima?”

Udahnula sam.

„Istinu.”

„A sramota?”

„Nije mene sramota.”

Nije odmah razumjela.

Ali mama jest.

Kad su prve rođakinje počele zvati, ona je govorila:

„Svadbe neće biti. Petra je dobro. Nećemo dalje razgovarati.”

Bila sam joj zahvalna zbog toga.

Luka je u međuvremenu sve agresivnije pokušavao vratiti stvari „na normalno”.

Cvijeće pred uredom.

Poruke.

Čekanje ispred zgrade.

Jednom mi je napisao:

„Ne mogu vjerovati da ćeš sedam mjeseci baciti zbog Maje.”

Odgovorila sam prvi i posljednji put:

„Ne prekidam zbog Maje. Prekidam zbog čovjeka koji svaki put izabere nju, pa onda od mene traži da se pravim da to ništa ne znači.”

Nakon toga sam ga blokirala.

Maja se javila sama.

„Čestitam. Konačno si uspjela okrenuti Luku protiv mene.”

Nisam odgovorila.

Nakon nekoliko minuta stigla je nova poruka.

„Samo da znaš, nikad ga nisam htjela.”

Zanimljivo.

Nisam je pitala.

Treća poruka:

„Da sam ga htjela, već bih ga davno imala.”

Tu sam se prvi put nasmijala.

Jer ga je sada doista imala.

Na papiru.

I odjednom joj više nije bilo smiješno.

Njihov „brak iz oklade” nije nestao zato što su poželjeli da nestane.

Morali su ga formalno razriješiti.

Dok se to nije završilo, Luka je obitelji i prijateljima objašnjavao zašto se oženio Majom nekoliko tjedana prije nego što je trebao imati svadbu sa mnom.

Njegova majka me nazvala.

„Petra, Luka je pogriješio. Ali muškarci znaju napraviti glupost.”

„Sklopiti brak s drugom ženom nije zaboraviti godišnjicu.”

„Maja ga je nagovorila.”

„On ima trideset jednu godinu.”

Šutjela je.

„Nitko ga nije odnio pred matičara u vreći.”

Prekinula sam.

Najzanimljivije se dogodilo u poslovnom dijelu priče.

Moj otac nije prekinuo pregovore s Lukinom tvrtkom zato što sam raskinula.

To nikad nisam ni tražila.

Samo je prestao Luku tretirati kao gotovo člana obitelji.

Pregovori su vraćeni na službenu razinu.

Bez privatnih večera.

Bez povjerljivih informacija.

Bez „to ćemo riješiti među svojima”.

A tada se pokazalo nešto što Luka nije očekivao.

Posao nije ovisio o njemu.

Njegov nadređeni poslao je drugog voditelja projekta.

Ugovor je na kraju ipak sklopljen.

Samo Luka nije bio glavni čovjek na njemu.

Kad je to saznao, nazvao je mog oca.

Otac mi poslije nije prepričavao cijeli razgovor.

Rekao je samo:

„Pitao je jesam li ga maknuo zbog tebe.”

„Jesi li?”

„Nisam ga maknuo. Samo sam rekao njegovoj upravi da privatna veza više ne postoji i da želim da posao vode ljudi koji ga mogu voditi bez nje.”

To mi je bilo dovoljno.

Maja je, s druge strane, izgubila nekoliko poslova koje joj je Luka prije prosljeđivao kroz poznanstva.

Ne zato što sam ja nešto napravila.

Nego zato što je Luka nakon svega pokušavao spasiti vlastitu poziciju i odjednom više nije imao vremena glumiti njezina privatnog zaštitnika.

Njihovo prijateljstvo počelo je pucati gotovo čim sam ja nestala iz trokuta.

Karlo mi je nekoliko mjeseci poslije rekao da su se posvađali na rođendanu zajedničkog prijatelja.

Maja mu je navodno viknula:

„Zbog tebe sad svi misle da sam ti rasturila brak!”

A Luka joj odgovorio:

„Ti si bila ta koja je htjela dokazivati nešto!”

Nisam pitala što se dogodilo poslije.

Nije me više zanimalo tko je od njih dvoje „više kriv”.

Za mene su oboje bili dovoljno jasni.

Teta Marina ipak je održala obećanje.

Nekoliko mjeseci nakon otkazane svadbe pozvala me na večeru dok je bila u Hrvatskoj.

Čovjek kojeg je htjela predstaviti zvao se Nikola.

Kad sam ga upoznala, nije bilo dramatične glazbe ni ljubavi na prvi pogled.

Razgovarali smo o poslu.

Planinarenju.

O tome koliko oboje mrzimo svadbe s dvjesto ljudi.

Na kraju večeri pitao je:

„Mogu li te ponovno pozvati na kavu?”

Rekla sam:

„Možeš.”

Nisam mu odmah obećala budućnost.

Nisam trebala.

Tada sam prvi put shvatila koliko sam se s Lukom navikla dokazivati da nisam „teška žena”.

Nikola me nikad nije pitao zašto ne želim da njegova bivša prespava kod njega.

Nije mi govorio da sam ljubomorna ako kažem da nešto nije u redu.

Kad sam jednom bila bolesna, donio mi je juhu i ostavio je pred vratima jer nisam htjela društvo.

Nije to pretvorio u test karaktera.

Nije napravio šalu od granice.

Godinu dana poslije srela sam Maju slučajno u trgovačkom centru.

Bila je sama.

Pogledala me od glave do pete, kao prvi put.

„Čujem da imaš novog dečka.”

„Imam.”

Usne su joj se iskrivile.

„Nadam se da on bolje podnosi tvoju osjetljivost.”

Prije bih se pokušala braniti.

Objasniti.

Dokazati joj da nisam ljubomorna, slaba ni manipulativna.

Tog dana samo sam je pogledala.

„Majo, znaš što je najbolje?”

„Što?”

„Više me uopće ne zanima što ti prepoznaješ u drugim ženama.”

Prošla sam pokraj nje.

Nije me zaustavila.

Kasnije sam doznala da su ona i Luka napokon formalno završili brak koji je počeo kao oklada.

Nisam pitala kada.

Ni koliko ih je koštalo.

Ni jesu li ostali prijatelji.

Od cijelog tog putovanja sačuvala sam samo jednu stvar.

Račun s benzinske postaje na kojoj sam te noći natočila puni spremnik prije nego što sam tri sata vozila prema njima.

Dugo mi je stajao u pretincu automobila.

Jednog dana sam ga pronašla dok sam čistila.

Pogledala sam datum.

To je trebao biti početak posljednjeg mjeseca prije moje svadbe.

Umjesto toga postao je noć kad sam mokra, bijesna i ponižena bacala njihove kofere u blato.

Zgužvala sam račun i bacila ga.

Kofere sam im te noći dovela.

Sebe više nisam.