Dan nakon pravomoćnog razvoda bivši muž uselio je ljubavnicu u našu spavaću sobu i naredio mi da s dvoje djece napustim kuću njegove majke. Svekrva me umjesto toga poslala na školovanje. A kad je otac našoj kćeri potajno najavio da će je odvojiti od mene, odlučila je prekinuti šutnju.

 

Biserka je još držala Nikin mobitel.

„Nazovi ga”, ponovila je.

Nika je stajala uz mene, s rukama stisnutima uz tijelo.

Pogledala sam Biserku.

„Ne pred djecom.”

Zastala je.

Nekoliko trenutaka gledala je unuku, a zatim polako kimnula.

„Imaš pravo.”

Spustila je mobitel na stol.

„Nika, dušo, idi s Petrom u dnevnu sobu. Reci mu da ću mu za pet minuta pomoći dovršiti slagalicu.”

Nika se nije pomaknula.

„Bako, hoćemo li stvarno morati živjeti kod tate?”

Biserka je čučnula pred njom.

„Nećete se seliti zato što je tata poslao poruku.”

„Ali rekao je da mama nema posao.”

Pogledala sam kćer.

Osjetila sam kako mi se grlo steže.

Biserka joj je pažljivo uzela ruku.

„Mama ima mjesto gdje živite. Ima mene. A odrasli imaju dogovore o tome kako se brinu za djecu. Tvoj tata ne može sve to promijeniti jednom porukom.”

Nika je pogledala mene.

„Ti nećeš otići bez nas?”

Spustila sam se na koljena i zagrlila je.

„Neću, dušo. Ni ti ni Petar niste krivi za ono što se događa između tate i mene.”

Osjetila sam kako mi se njezine male ruke stežu oko vrata.

„Dobro.”

Tek tada je otišla u dnevnu sobu.

Biserka je pričekala da se vrata zatvore.

Zatim je rekla:

„Sad ga nazovi.”

Marko se javio nakon trećeg zvona.

„Irena, što je sad?”

Uključila sam zvučnik.

„Mama je sa mnom.”

Na drugoj strani nastala je kratka tišina.

„Mama?”

Biserka se nagnula prema telefonu.

„Marko, pročitala sam poruku koju si poslao Niki.”

„Kakvu poruku?”

„Onu u kojoj joj govoriš da će uskoro živjeti s tobom i Tarom.”

Marko je uzdahnuo.

„Mama, to je razgovor između mene i moje kćeri.”

„Jedanaestogodišnjoj djevojčici govoriš da mora skrivati od majke plan o promjeni mjesta stanovanja?”

„Samo sam je pripremao.”

„Za što?”

„Za ono što će se ionako dogoditi.”

Pogledala sam Biserku.

Lice joj je bilo nepomično.

„Objasni”, rekla je.

Marko je neko vrijeme šutio.

Zatim odgovorio:

„Irena nema posao. Nema vlastiti stan. Ja imam redovitu plaću i mogu djeci osigurati stabilan život.”

„Djeca već imaju stabilan dom”, rekla sam.

„U kući moje majke.”

Biserka je odmah odgovorila:

„Točno. U mojoj kući.”

Marko je povisio glas.

„Pa upravo o tome govorim! Ona živi ovdje samo zato što joj ti dopuštaš!”

„I nastavit ću joj dopuštati.”

„Mama, ne možeš cijeli život uzdržavati moju bivšu ženu!”

„Neću.”

Nastala je tišina.

„Pomoći ću joj da stekne posao i osamostali se”, nastavila je Biserka. „Ali neću izbaciti svoju unučad iz doma samo zato što je njihovu ocu neugodno gledati majku svoje djece.”

Marko je ljutito izdahnuo.

„Onda ću tražiti promjenu plana roditeljske skrbi.”

„To je tvoje pravo”, rekla je Biserka. „Ali nećeš koristiti Niku i Petra da bi prisilio Irenu na odlazak.”

„Ti si uvijek na njezinoj strani!”

Biserka je na trenutak zatvorila oči.

„Ne. Na strani sam djece. A ti večeras nisi.”

Marko se nije smirio.

„Mama, ti ne razumiješ. Tara i ja želimo započeti zajednički život.”

„Onda ga započnite.”

„U našoj kući.”

„Kuća nije tvoja.”

„Pa jednog dana ionako će biti!”

Biserka se uspravila.

„Marko, dok sam živa, sama odlučujem tko stanuje u mojoj kući i kako raspolažem svojom imovinom.”

Nekoliko trenutaka nije bilo odgovora.

Zatim je Marko rekao:

„Tara mi je rekla da si je danas natjerala da ide po djecu.”

„Rekla sam joj da upozna njihov raspored.”

„Ona im nije majka!”

„Znam. A ti jesi njihov otac.”

Biserka je pogledala prema dnevnoj sobi.

„Zašto onda njoj ostavljaš razgovore o njihovoj školi, a sam nalaziš vremena slati Niki prijeteće poruke?”

Marko je podignuo glas.

„Nisam joj prijetio!”

„Rekao si joj da ne govori majci i da će uskoro morati živjeti s tobom.”

„Pa možda i hoće!”

„Ako dođe do izmjene dogovora o djeci, o tome će se odlučivati na odgovarajući način. Ali nećeš u mojoj kući plašiti unuku kako bi dobio ono što želiš.”

Biserka se nagnula bliže telefonu.

„I još nešto. Nemoj računati na to da ću ti prepisati kuću samo zato što si moj sin.”

Marko je zašutio.

„Mama…”

„Tvoj život je tvoja odgovornost. Moja imovina nije nagrada za to kako si postupio prema Ireni i djeci.”

Zatim je prekinula poziv.

Nikada prije nisam je vidjela da to učini vlastitom sinu.

Nekoliko trenutaka stajale smo u kuhinji.

Zatim sam tiho upitala:

„Biserka, hoće li stvarno pokušati uzeti djecu?”

Sjela je za stol.

„Ne znam. Ali ne smiješ dopustiti da te prijetnjama natjera na odustajanje.”

„Nemam posao.”

„Znam.”

„Nemam stan na svoje ime.”

„Znam.”

„A on će reći da ne mogu uzdržavati djecu.”

Biserka me pogledala.

„Irena, tko je sve ove godine vodio djecu liječnicima?”

„Ja.”

„Tko je razgovarao s učiteljicama?”

„Ja.”

„Tko im je pomagao s učenjem, kuhao, kupovao odjeću i vodio računa o svim njihovim potrebama?”

Spustila sam pogled.

„Ja.”

„Onda nemoj govoriti kao da deset godina nisi radila ništa.”

Osjetila sam kako mi suze naviru.

„Ali za to nisam dobivala plaću.”

Biserka je nekoliko trenutaka šutjela.

Zatim rekla:

„To je dio problema koji sam i ja predugo odbijala vidjeti.”

Sljedećeg jutra ustala sam u šest.

Navikla sam pripremati doručak prije nego što se djeca probude.

Kad sam ušla u kuhinju, Tara je već stajala pokraj štednjaka.

Na tavi su bila dva gotovo zagorjela jaja.

Kruh je još bio u vrećici.

Kava se prelijevala preko ruba džezve.

Tara se okrenula prema meni.

„Evo, dođi. Ti znaš kako se ovo radi.”

Pogledala sam tavu.

„Mogu ti pokazati kako se smanji temperatura.”

„Ne treba mi lekcija o kuhanju.”

„Onda dobro.”

Krenula sam prema hladnjaku.

Tara je odmah rekla:

„Čekaj. Biserka je rekla da ja moram pripremiti doručak, ali ne znam tko što jede. Nisi mi ostavila popis.”

„Nika obično jede zobenu kašu ili tost. Petar voli jaja. Biserka pije kavu bez šećera.”

„A ti?”

Pogledala sam je.

„Sama ću si pripremiti.”

Tara je odložila kuhaču.

„Znači, sada očekuješ da te poslužujem?”

Okrenula sam se prema njoj.

„Ne očekujem. Možeš pripremati doručak samo za sebe i Marka.”

„Onda će njegova majka opet govoriti da ništa ne radim.”

„To je razgovor koji moraš voditi s njom.”

Tara je prekrižila ruke.

„Mislila sam da ćeš se nakon razvoda odseliti.”

„I ja sam mislila da ću moći.”

„Pa zašto nisi?”

Pogledala sam prema stepenicama.

„Zato što djeci treba stabilnost dok ne stanem na noge.”

Tara se podrugljivo nasmijala.

„Zgodno. Tako možeš živjeti na tuđi račun koliko god želiš.”

Prije nego što sam odgovorila, začuo se Biserkin glas.

„Tara, jaja gore.”

Stajala je na vratima kuhinje.

Tara je naglo ugasila ploču.

Biserka je pogledala tavu, zatim mene.

„Irena, idi probuditi djecu. Ja ću završiti doručak.”

Tara je otvorila usta.

„Ali rekli ste da…”

„Rekla sam da očekujem da svi odrasli sudjeluju u kućanstvu.”

Biserka je uzela čistu tavu.

„Nisam rekla da ćeš ti biti sluškinja. Ali nećeš ni Irenu ponovno pretvoriti u osobu koja sve radi umjesto vas.”

Tara je ljutito izašla.

Kad su djeca otišla u školu, Biserka me pozvala u svoj radni kabinet.

Na stolu je bila plava mapa.

Ista ona u kojoj mi je dan ranije donijela brošuru o školovanju.

„Sjedni”, rekla je.

Poslušala sam.

Izvadila je nekoliko papira.

„Razgovarala sam sa svojim odvjetnikom.”

Osjetila sam kako mi se želudac steže.

„Zašto?”

„Jer želim da ono što sam ti obećala ne ovisi o tome jesam li danas dobre volje.”

Pogledala sam dokumente.

Biserka je nastavila:

„Spremna sam ti pisano potvrditi da ti i djeca možete ostati ovdje sljedećih dvanaest mjeseci, bez najamnine, dok se školuješ i tražiš posao.”

Nisam mogla govoriti.

„To neće biti prijenos vlasništva. Kuća ostaje moja. Ali imat ćeš jasan dogovor da se ne moraš bojati da ću vas sutra izbaciti.”

Pogledala sam je.

„Zašto toliko radite za mene?”

Biserka je odložila naočale.

„Jer sam prije mnogo godina bila na tvojem mjestu.”

Zastala je.

„Kad je moj muž umro, Marko je imao sedam godina. Imala sam malo ušteđevine, nekoliko neplaćenih računa i dijete koje je svaku večer pitalo kada će se tata vratiti.”

Pogledala je kroz prozor.

„Prvo sam čistila urede. Zatim kuhala obroke za nekoliko radnika. Poslije sam otvorila mali lokal. Tek mnogo kasnije nastala je tvrtka koju danas vodim.”

Nisam je prekidala.

„Tada mi je najviše nedostajalo da mi netko da nekoliko mjeseci mira, bez pitanja što ću dalje.”

Pogledala me.

„Ja sam s godinama zaboravila koliko je to važno.”

Biserka je zatim rekla nešto što nisam očekivala.

„Irena, želim ti se ispričati.”

Podignula sam glavu.

„Za što?”

„Za to što sam deset godina gledala kako sama radiš gotovo sve po kući.”

Odmahnula sam glavom.

„Niste me tjerali…”

„Jesam. Samo ne uvijek riječima.”

Dugo je šutjela.

„Kad si rekla da želiš ponovno raditi, govorila sam da je djeci bolje da si doma. Kad si bila umorna, rekla bih ti da je majčinstvo naporno i da se navikneš.”

Pogledala je svoje ruke.

„A kad bi Marko došao s posla, očekivala sam da se odmori. Nikad nisam pitala zašto ti nemaš pravo na odmor.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže.

„Biserka…”

„Nisam to primijetila dok se nije dogodio razvod.”

Spustila je pogled.

„Mislila sam da si zaštićena jer živiš u dobroj kući i Marko ima redovitu plaću.”

Zatim me pogledala.

„Ali ti si cijelo vrijeme ovisila o tome hoće li se moj sin prema tebi ponašati pošteno.”

Nisam više mogla zadržati suze.

„Nisam znala kako ponovno početi.”

Biserka je pružila ruku preko stola.

„Onda ćemo početi s jednim tečajem, pa s prvim razgovorom za posao. Ne moraš sve znati danas.”

Toga poslijepodneva otišla sam na razgovor u učilište.

U tajništvu su mi objasnili raspored nastave, način provjere znanja i što program može ponuditi, a što ne može.

Osposobljavanje mi neće automatski donijeti posao.

Trebala sam naučiti raditi u računovodstvenim programima, obnoviti znanje propisa i steći praktične vještine koje su se promijenile otkako sam završila školu.

Sjedila sam s još nekoliko polaznika.

Jedna žena bila je otprilike mojih godina i vraćala se na tržište rada nakon skrbi za bolesnog roditelja.

Drugi polaznik imao je pedesetak godina i želio promijeniti zanimanje.

Odjednom mi se učinilo da nisam jedina osoba koja mora učiti ispočetka.

Kad sam se vratila kući, Nika je sjedila za kuhinjskim stolom.

„Mama, gdje si bila?”

„Upisivala sam školovanje.”

Podignula je glavu.

„Ti ćeš opet ići u školu?”

Nasmiješila sam se.

„Hoću.”

Petar je odmah dotrčao.

„Hoćeš imati zadaću?”

„Vjerojatno.”

„Onda ćemo svi zajedno pisati!”

Nika se nasmijala.

Prvi put nakon razvoda razgovarali smo o nečemu što nije uključivalo Marka ili Taru.

A meni je to značilo više nego što sam mogla objasniti.

Prvih nekoliko tjedana bilo je napornije nego što sam očekivala.

Danju sam pripremala djeci obroke, vodila računa o školi i odlazila na nastavu.

Navečer bih sjedila za stolom s bilježnicom i učila knjiženja, račune i osnove rada u knjigovodstvenom programu.

Nika bi učila engleski.

Petar tablicu množenja.

A ja bih pokušavala shvatiti zašto mi se na probnom zadatku ne slažu iznosi.

Jedne večeri Petar je podignuo glavu.

„Mama, jesi li dobila jedinicu?”

Pogledala sam svoj list.

„Ne još.”

„Ali imaš puno crvenih oznaka.”

Nika se nagnula prema meni.

„Mama, ovdje si pogrešno prepisala broj.”

Pogledala sam.

Bila je u pravu.

Umjesto 1.280 napisala sam 1.820.

„Hvala, Nika.”

Petar se zadovoljno nasmijao.

„Vidiš, mama? Moraš pažljivije pisati zadaću.”

Nasmijala sam se.

Biserka nas je promatrala s vrata.

U ruci je nosila šalicu čaja.

Spustila ju je pokraj moje bilježnice.

„Za učenicu koja još nije otišla spavati.”

Pogledala sam je.

„Hvala.”

Nije ništa dodala.

Samo je otišla provjeriti jesu li ulazna vrata zaključana.

Život s Tarom, međutim, postajao je sve teži.

U početku je pokušavala pokazati Biserki da se može prilagoditi.

Dvaput je pripremila doručak.

Jednom je pospremila dnevnu sobu.

Ali ubrzo je počela govoriti kako ne razumije zašto mora sudjelovati u poslovima kuće u kojoj je, prema njezinim riječima, „prava obitelj” ne prihvaća.

Jedne subote zatekla sam je kako iz dječje sobe iznosi kutiju s igračkama.

„Što radiš?” upitala sam.

„Ovo je stajalo u hodniku.”

„Petar je jutros slagao kocke. Rekla sam mu da će ih poslije pospremiti.”

Tara je spustila kutiju.

„Posvuda su dječje stvari. Čovjek ovdje nema ni malo mira.”

Pogledala sam je.

„Djeca žive ovdje.”

„Znam. To mi svi stalno ponavljate.”

Prekrižila je ruke.

„Ali Marko i ja pokušavamo započeti novi život. Kako da to napravimo kad su ti i djeca stalno oko nas?”

Duboko sam udahnula.

„Tara, ne tražim od tebe da budeš njihova majka. Ne tražim da ih čuvaš ni da im pereš odjeću.”

„Onda dobro.”

„Ali neću prihvatiti da im govoriš kako su višak u vlastitoj kući.”

Tara se podrugljivo nasmijala.

„U svojoj kući? Pa kuća nije ni tvoja ni njihova.”

Prije nego što sam odgovorila, iz dječje sobe začuo se tihi zvuk.

Okrenula sam se.

Petar je stajao na vratima.

U rukama je držao malu plastičnu kocku.

Nije plakao.

Samo je gledao u nas.

„Mama”, upitao je, „jesmo li mi stvarno višak?”

Tara je problijedjela.

Čučnula sam pred sinom.

„Niste, ljubavi.”

„Ali tata kaže da ćete ti i baka uskoro odlučiti kamo ćemo ići.”

Pogledala sam prema Tari.

Odmaknula je pogled.

„Petre, dođi sa mnom”, rekla sam.

Uzela sam ga za ruku i odvela u našu sobu.

Tara je ostala u hodniku.

Nisam se vratila svađati.

Morala sam prvo razgovarati sa svojim djetetom.

Te večeri nazvala sam Marka.

„Moramo prestati govoriti djeci o stvarima koje nisu dogovorene”, rekla sam.

Odmah je uzdahnuo.

„Opet nešto?”

„Petar misli da će morati otići od mene. Nika misli da će je baka izbaciti ako ti odlučiš da treba živjeti s tobom.”

„Djeca imaju pravo znati što se događa.”

„Imaju. Ali nemaju obvezu nositi naše sukobe.”

Marko je nekoliko trenutaka šutio.

Zatim rekao:

„Meni je dosta da me stalno predstavljaš kao lošeg oca.”

Pogledala sam prema vratima dječje sobe.

„Marko, nisam ti rekla da si loš otac. Rekla sam da prestaneš slati djeci poruke koje ih plaše.”

„Ja samo želim da budu sa mnom.”

„Onda razgovaraj sa mnom i dogovori se kako ćeš s njima provoditi vrijeme.”

„A ti ćeš mi dopustiti?”

„To nije pitanje dopuštenja kao nagrade. Imamo plan o roditeljskoj skrbi.”

Marko je povisio glas.

„Mogu tražiti da se promijeni!”

„Možeš. Ali dok se ništa nije promijenilo, nemoj djeci govoriti da je sve već odlučeno.”

Nastala je tišina.

Zatim je rekao:

„Razgovarao sam s odvjetnikom.”

Osjetila sam kako mi se steže želudac.

„Dobro.”

Očito nije očekivao takav odgovor.

„Dobro?”

„Ako želiš tražiti promjenu, razgovarat ćemo kroz odgovarajući postupak.”

Zastala sam.

„Ali više nemoj koristiti Niku i Petra da bi mene zastrašivao.”

Prekinula sam poziv.

Ruke su mi drhtale.

Nisam bila sigurna hoće li se Marko zaista obratiti sudu.

Ali ovaj put nisam namjeravala panično spakirati djecu samo zato što je zaprijetio.

Sljedećeg dana razgovarala sam s odvjetnicom.

Pregledale smo postojeći roditeljski plan, dogovore o stanovanju i financijske obveze.

Objasnila mi je da Markovo redovito zaposlenje i moja trenutačna nezaposlenost sami po sebi ne znače da djeca trebaju promijeniti mjesto stanovanja.

Važno je kako se o djeci stvarno brine, kakvi su njihovi uvjeti života i što je u njihovoj dobrobiti.

„Irena, roditeljske obveze ne prestaju zato što se otac ponovno zaljubio”, rekla je.

Kimnula sam.

„A ako kaže da živim od njegove majke?”

„Tada ćemo pokazati na temelju čega tamo živite i kakav plan osamostaljenja imate.”

Pogledala je brošuru učilišta koju sam donijela.

„Školovanje je dobar korak. Ali nemoj ga shvatiti kao natjecanje s Markom. Važno je da gradiš održiv život za sebe i djecu.”

Zastala je.

„I još nešto. Nemoj nagovarati djecu što da govore o ocu. Ako ih je uznemirio, zabilježimo što se dogodilo i potražimo odgovarajuću podršku.”

Kimnula sam.

„Ne želim ih okretati protiv njega.”

„To je dobro. Njihov odnos s ocem treba ostati odvojen od toga što je on napravio tebi.”

Izašla sam s popisom potrebne dokumentacije.

Prvi put nisam osjećala da moje majčinstvo vrijedi manje zato što posljednjih deset godina nisam imala platnu listu.

Prava prekretnica dogodila se sljedeće srijede.

Prema našem dogovoru Marko je trebao pokupiti djecu nakon nastave i provesti poslijepodne s njima.

Ja sam toga dana imala predavanje.

Biserka je bila u svojoj tvrtki.

U pola dva nazvala me Nikina razrednica.

„Gospođo Kolarić, ovdje je učiteljica Vesna. Je li sve u redu s današnjim dolaskom po Petra?”

Odmah sam pogledala na sat.

„Otac ga je trebao preuzeti. Zar nije došao?”

„Nije. Petar je još u produženom boravku. Nika ga čeka.”

Ustala sam.

„Odmah ću provjeriti.”

Nazvala sam Marka.

Nije se javio.

Poslala sam poruku.

„Djeca te čekaju u školi. Gdje si?”

Odgovorio je nakon nekoliko minuta.

„Na sastanku sam. Reci Tari da ode po njih.”

Pogledala sam zaslon.

Tara nije bila navedena među osobama koje smiju samostalno preuzeti Petra iz škole.

Niti sam se s njom dogovorila da će to napraviti.

Nazvala sam je.

Javila se razdražljivo.

„Što je sad?”

„Marko kaže da te zamolio da odeš po djecu.”

„Nije me zamolio. Samo mi je poslao poruku.”

„Možeš li mi reći možeš li pomoći? Ako ne možeš, organizirat ću nešto drugo.”

„Irena, ja nisam njihova dadilja.”

„Znam.”

„Onda neka ih pokupi njihov otac.”

„To i pokušavam riješiti.”

Tara je uzdahnula.

„Danas imam dogovoren termin kod frizera. Neću ga otkazivati zato što Marko ne zna organizirati vlastitu djecu.”

Prekinula je poziv.

Nisam je ponovno zvala.

Bila je u pravu u jednome.

Nije bila dužna preuzimati Markove roditeljske obveze.

Ali Marko je morao pronaći rješenje prije nego što djeca ostanu čekati.

Nazvala sam Biserku.

Objasnila joj što se dogodilo.

„Dolazim po njih”, rekla je.

„Ali na poslu ste.”

„Imam zaposlenike. Pomaknut ću sastanak.”

Zatim je dodala:

„A ti završi predavanje. Večeras moramo ozbiljno razgovarati s mojim sinom.”

Kad sam se vratila kući, Petar je sjedio za stolom.

Pred njim je bio netaknut sendvič.

Nika je pisala zadaću.

Biserka je pripremala čaj.

Prišla sam djeci.

„Oprostite što ste čekali.”

Petar je slegnuo ramenima.

„Mislio sam da je tata zaboravio.”

Zagrlila sam ga.

„Trebao je doći. Žao mi je što se nije javio na vrijeme.”

Nika je spustila olovku.

„Mama, tata je rekao da ćemo uskoro živjeti s njim.”

Pogledala sam je.

„Znam.”

„Ali kad smo ga danas čekali, nije došao.”

Nisam odmah odgovorila.

„Možda je stvarno imao važan sastanak”, nastavila je. „Ali ako ćemo živjeti s njim, tko će onda dolaziti po Petra?”

Biserka je stajala pokraj sudopera.

Nije se okrenula.

Vidjela sam samo kako je čvršće primila rub kuhinjskog elementa.

Pogledala sam kćer.

„To su pitanja koja tata i ja moramo riješiti. Nije tvoje da brineš tko će se pobrinuti za Petra.”

Nika je šutjela.

Zatim tiho rekla:

„Ne želim da on zbog mene plače.”

„Tko?”

„Tata.”

Osjetila sam kako mi se steže grlo.

„Zašto bi plakao?”

„Rekao mi je da će biti jako tužan ako odlučim ostati s tobom.”

Nisam se mogla pomaknuti.

Petar je spustio pogled.

„I meni je rekao da ga moram razveseliti.”

Biserka je polako odložila krpu.

„Dosta”, rekla je.

Glas joj nije bio glasan.

Ali nikada ga nisam čula tako čvrstog.

„Irena, večeras ćemo razgovarati s Markom. Bez djece.”

Marko je stigao oko sedam.

Tara je došla za njim.

Biserka ih je dočekala u blagovaonici.

Djeca su bila kod moje prijateljice Sanje, koja ih je pozvala da se igraju s njezinom djecom.

Nisam željela da slušaju još jednu svađu.

Marko je sjeo i odmah rekao:

„Mama, nemam vremena za još jedno predavanje.”

Biserka mu je pokazala na stolac.

„Onda ću biti kratka.”

Tara je sjela pokraj njega.

„Ako je ovo opet zbog djece…”

„Jest”, rekla je Biserka. „Ali ne zbog tebe.”

Pogledala je Marka.

„Danas si trebao doći po Niku i Petra.”

„Imao sam sastanak.”

„Znam.”

„Onda u čemu je problem?”

„U tome što si djecu ostavio da čekaju, a zatim si Tari samo poslao poruku da ih ona pokupi.”

Marko je slegnuo ramenima.

„Mislio sam da će moći.”

Tara se odmah uspravila.

„Nisam rekla da mogu!”

„Tara, mogao sam misliti da ćeš pomoći.”

„Ja sam imala svoje obveze!”

Biserka je podignula ruku.

„Dosta. Tara nije roditelj te djece i nećete se njih dvoje međusobno optuživati za ono što je Marko trebao organizirati.”

Marko je pogledao majku.

„Dobro. Sljedeći put ću nazvati Irenu.”

„Sljedeći put javiš na vrijeme i dogovoriš se. Ne nakon što djeca već čekaju.”

Zatim je Biserka izvadila svoj mobitel.

„A sada razgovarajmo o porukama koje im šalješ.”

Marko je uzdahnuo.

„Opet to?”

„Nika misli da te mora izabrati kako ne bi bio tužan.”

Lice mu se promijenilo.

„Nisam joj to tako rekao.”

„A Petar misli da je odgovoran za tvoju sreću.”

Marko je spustio pogled.

„Samo sam im rekao da ih želim više viđati.”

Pogledala sam ga.

„Marko, možeš im to reći bez da im obećavaš da će živjeti s tobom i bez da ih tražiš da skrivaju stvari od mene.”

Nije odgovorio.

Biserka se zatim okrenula prema Tari.

„I tebe moram nešto pitati.”

Tara je podignula glavu.

„Što?”

„Želiš li živjeti u kući u kojoj žive moja unučad?”

„Želim živjeti s Markom.”

„To nije odgovor.”

Tara je prekrižila ruke.

„Iskreno? Mislila sam da će se Irena nakon razvoda odseliti.”

Biserka je kimnula.

„Znam.”

„A sada živimo svi zajedno, djeca stalno ulaze u hodnik, Irena je na katu, a vi očekujete da ja kuham.”

„Ne očekujem da budeš njihova majka.”

„Ali želite da se ponašam kao da jesam!”

Biserka je nekoliko trenutaka šutjela.

Zatim rekla:

„Pogriješila sam kad sam te prvog dana postavila za štednjak samo da bih ti pokazala kako nije lako voditi kuću.”

Tara je izgledala iznenađeno.

„Molim?”

„Nisi dužna kuhati za Irenu ni čuvati djecu. Ali ako ovdje živiš kao odrasla osoba, moraš sudjelovati u održavanju zajedničkog prostora i poštovati ljude koji ovdje stanuju.”

Tara je spustila pogled.

Biserka je nastavila:

„To sam trebala jasnije reći. Godinama sam očekivala da sve kućanske poslove obavlja Irena. Neću sada ponoviti istu pogrešku s tobom samo zato što si nova Markova partnerica.”

Nisam očekivala te riječi.

A po Tarinu izrazu vidjela sam da ih nije očekivala ni ona.

Marko se nagnuo naprijed.

„Dobro, mama. Onda smo riješili. Tara i ja ostajemo, Irena neka gleda svoja posla.”

Biserka ga je pogledala.

„Nismo riješili.”

Zatim je izvadila drugi papir.

„Odlučila sam da ti i Tara trebate pronaći vlastiti stan.”

Marko je problijedio.

„Što?”

„Ne morate otići večeras. Imat ćete razumno vrijeme da se organizirate. Ali ne želim da nastavimo živjeti svi zajedno.”

„Mama, jesi li ti normalna?”

„Pazi kako razgovaraš sa mnom.”

Marko je ustao.

„Izbacuješ vlastitog sina zbog bivše snahe?”

Biserka je ostala sjediti.

„Tražim da se odrasli muškarac s redovitim primanjima osamostali.”

„A Irena?”

„Ona ima pisani dogovor da ovdje može ostati s djecom dok ne završi školovanje i pronađe stan.”

Marko je odmahnuo glavom.

„Znači, njoj sve, meni ništa!”

„Deset godina imao si ženu koja se brinula za djecu i kuću dok si ti mogao raditi i napredovati.”

Biserka je podignula pogled.

„Sada prvi put moraš sam organizirati vlastiti dom.”

Marko je stisnuo čeljust.

„Ova kuća jednog će dana ionako biti moja.”

„O tome nećeš odlučivati ti, a ni Tara.”

Tara je naglo podignula glavu.

„Zašto mene uvlačite u to?”

Biserka ju je pogledala.

„Jer si prvog dana rekla Ireni da se mora maknuti iz glavne spavaće sobe kao da već odlučuješ o rasporedu moje kuće.”

Tara je pocrvenjela.

„Samo sam htjela živjeti s čovjekom kojeg volim.”

„Onda živite zajedno. Ali nemojte očekivati da ću vam ja osigurati kuću, a Irena djecu i kućanske poslove držati podalje od vašeg novog života.”

Nastala je tišina.

Tara je nakon nekoliko trenutaka rekla:

„Pa i ja jednog dana mogu roditi dijete.”

Biserka ju je pogledala.

„Naravno da možeš, ako to želiš.”

Tara je djelovala ohrabreno.

„Onda ćete imati još jednog unuka.”

Biserka nije promijenila izraz lica.

„Dijete nije ulaznica za kuću ni razlog da nekome obećam nasljedstvo.”

Tara je spustila pogled.

„Nisam tako mislila.”

„Dobro. Onda nećeš imati problema s time da Marko i ti izgradite život od svojih prihoda.”

Marko je naglo ustao.

„Neću ovo slušati.”

Krenuo je prema vratima.

Tara je potrčala za njim.

Prije izlaska okrenuo se prema meni.

„Irena, vidjet ćemo kako ćeš se snaći kad mama prestane plaćati sve umjesto tebe.”

Nisam odgovorila odmah.

Zatim sam rekla:

„Upravo zato idem na školovanje.”

Marko je otvorio usta.

Ali nije rekao ništa.

Izašao je.

Vrata su se zatvorila.

Biserka je ostala sjediti.

Nekoliko trenutaka gledala je u prazne stolce.

Zatim je tiho rekla:

„Kad sam ga odgajala, mislila sam da će mu biti dovoljno ako ima dobru školu i siguran posao.”

Pogledala me.

„Zaboravila sam ga naučiti da sigurnost ne znači da drugi moraju živjeti umjesto njega.”

Marko i Tara odselili su se deset dana poslije.

Unajmili su stan u Koprivnici.

Tara je posljednjeg dana prošla pokraj mene s kovčegom.

Nije izgledala pobjednički kao prvoga dana.

Zaustavila se na stepenicama.

„Irena.”

Podignula sam glavu.

„Da?”

Dugo je šutjela.

Zatim rekla:

„Nisam znala da će sve ovako završiti.”

Pogledala sam je.

„Ni ja.”

„Mislila sam da ćete ti i Marko nakon razvoda svatko krenuti svojim putem.”

„I jesmo. Samo djeca nisu mogla preko noći izgubiti dom.”

Tara je pogledala prema dječjoj sobi.

„Ne želim da misle da ih mrzim.”

Nisam odgovorila odmah.

„Onda nemoj govoriti o njima kao o smetnji.”

Spustila je pogled.

„Dobro.”

Zatim je nastavila niz stepenice.

Nisam joj poželjela nesreću.

Ali nisam joj ni ponudila da ostane.

Kad su otišli, kuća je napokon postala mirnija.

Biserka je zaposlila ženu koja je jednom tjedno dolazila pomoći s većim čišćenjem.

Prvi put kad je to spomenula, pogledala sam je iznenađeno.

„Mislila sam da ne volite da netko drugi radi po kući.”

Biserka je slegnula ramenima.

„Dugo sam govorila gluposti.”

Nasmijala sam se.

„To od vas još nisam čula.”

„Nemoj se naviknuti.”

Zatim je dodala:

„Ako već mogu platiti pomoć u svojoj tvrtki, mogu platiti i nekoliko sati pomoći kod kuće. Ne vidim zašto sam godinama mislila da je za poštenu kuću nužno da se jedna žena iscrpi.”

Nisam znala što odgovoriti.

Ali toga vikenda nisam ribala cijelu kuhinju.

Sjela sam s djecom i završila vježbe iz računovodstva.

Prvi ispit nisam položila.

Nedostajalo mi je nekoliko bodova.

Kad sam vidjela rezultat, sjedila sam ispred učilišta gotovo pola sata.

Nisam plakala.

Samo sam gledala u papir.

Deset godina nisam radila.

Propisi su se promijenili.

Programi koje su koristili u uredima nisu izgledali kao oni koje sam učila u školi.

Osjećala sam se kao da sam zakasnila na vlastiti život.

Kad sam došla kući, Biserka je sjedila u kuhinji.

„Kako je prošlo?”

Spustila sam torbu.

„Nisam položila.”

Pogledala me.

„Koliko ti je nedostajalo?”

„Četiri boda.”

Kimnula je.

„Kad je sljedeći rok?”

„Za tri tjedna.”

„Onda imaš tri tjedna.”

Pogledala sam je.

„Niste ljuti?”

Biserka se gotovo nasmijala.

„Irena, moj prvi mali lokal zatvorila sam nakon osam mjeseci jer nisam dobro izračunala troškove.”

Podignula sam glavu.

„Stvarno?”

„Stvarno. Ostala sam s dugom i hrpom posuđa koje nisam imala gdje spremiti.”

Zatim je uzela moj ispit.

„Pokaži mi gdje si pogriješila.”

Sjele smo zajedno za stol.

Prvi put u svih deset godina koliko sam živjela s njom, Biserka me nije pitala jesu li oprani podovi ili što ćemo sutra kuhati.

Pitala me jesam li razumjela zadatak.

Na drugom roku položila sam.

Nika mi je napravila čestitku od kartona.

Na prednjoj strani napisala je:

„Bravo, mama!”

Petar je nacrtao knjigu i kalkulator.

Biserka je donijela malu tortu.

Na njoj nije bilo natpisa.

Samo nekoliko svjećica.

Kad sam upitala što slavimo, rekla je:

„Prvu položenu provjeru. Bit će ih još.”

Nasmijala sam se.

„Biserka, vi baš znate pokvariti svečani trenutak.”

„Ne kvarim. Pripremam te.”

Svi smo se nasmijali.

Bila je to mala večer.

Bez gostiju.

Bez velikih poklona.

Ali djeca su prvi put vidjela da njihova majka može započeti nešto novo i uspjeti.

Marko je u međuvremenu shvatio da je roditeljstvo zahtjevnije nego što je zamišljao.

Prema dogovorenom rasporedu trebao je provoditi određene dane s djecom.

Isprva je to pokušavao prebacivati na Taru.

Jednog petka poslao mi je poruku:

„Tara ne može ovaj vikend, pa ne znam hoću li moći uzeti djecu.”

Odgovorila sam:

„Marko, dogovor je da djeca budu s tobom. Ako postoji konkretna prepreka, razgovarat ćemo. Ali Tara nije odgovorna za organiziranje tvojeg roditeljstva.”

Nazvao me.

„Znači, sad sam loš otac jer mi djevojka ne može pomoći?”

„Ne. Ali sam si tražio da djeca žive kod tebe. Moraš razmisliti kako bi njihov život zaista izgledao.”

Dugo je šutio.

Zatim rekao:

„Irena, nisam znao da će sve biti tako komplicirano.”

Pogledala sam djecu koja su u dnevnoj sobi slagala puzzle.

„Ja jesam.”

Nije odgovorio.

U sljedećim mjesecima Marko je postupno prestao govoriti o tome da će djeca živjeti s njim i Tarom.

Nikada nije došlo do jednostrane promjene njihova mjesta stanovanja.

Postojeći dogovori ostali su na snazi, a o eventualnim izmjenama razgovaralo se kroz odgovarajuće postupke i uzimajući u obzir stvarne potrebe djece.

Odvjetnica mi je pomogla da uredno dokumentiram dogovorene i ostvarene kontakte, kao i Markove uplate za uzdržavanje.

Kad je jednu uplatu propustio, nisam preko djece slala poruke.

Obratila sam se njemu i dogovorila da zaostatak podmiri.

Nije uvijek bilo jednostavno.

Ali više nisam pristajala da mi prijeti time kako sam nezaposlena svaki put kad se ne složimo.

U međuvremenu je Nika jednom razgovarala sa školskom stručnom suradnicom jer ju je cijela situacija dugo uznemiravala.

Nisam joj govorila što mora reći.

Samo sam je podsjećala da se ne mora odlučivati između mame i tate kako bi nekoga usrećila.

Jedne večeri, nakon povratka s dogovorenog vremena kod Marka, sjela je pokraj mene.

„Mama?”

„Da?”

„Tata je danas rekao da je pogriješio kad mi je napisao onu poruku.”

Pogledala sam je.

„Što si mu rekla?”

„Da sam se prestrašila.”

„I?”

„Rekao je da mu je žao.”

Nisam odmah odgovorila.

Nika je nastavila:

„Pitao me želim li da dođe na moju školsku priredbu.”

„Želiš li?”

Kimnula je.

„Da. Ali želim da dođeš i ti.”

Zagrlila sam je.

„Naravno.”

Otprilike šest mjeseci nakon razvoda završila sam program osposobljavanja.

Dobila sam potvrdu o završenom programu i počela slati prijave za posao.

Nisam odmah pronašla zaposlenje.

Na nekoliko natječaja tražili su iskustvo koje nisam imala.

Na jednome su mi zahvalili na razgovoru, ali izabrali kandidatkinju koja je već radila u knjigovodstvenom uredu.

Na drugome nisam dovoljno dobro riješila praktični zadatak.

Bilo mi je teško.

Ali ovaj put nisam pomislila da je to dokaz da sam potpuno nesposobna.

Počela sam slati prijave i na početne poslove, gdje bih mogla raditi uz iskusnijeg računovođu.

Nakon nekoliko tjedana pozvali su me na razgovor u mali knjigovodstveni ured u Koprivnici.

Vlasnica, gospođa Sabol, pogledala je moj životopis.

„Vidim da ste imali dugu stanku.”

„Jesam. Deset godina brinula sam se o djeci i kućanstvu.”

„Zašto se sada vraćate na posao?”

Pogledala sam je.

„Zato što želim ponovno imati vlastite prihode i razviti zanimanje. Završila sam program i svjesna sam da još moram mnogo naučiti.”

Gospođa Sabol nekoliko je trenutaka gledala dokumente.

„Neću vam obećati da će biti lako.”

„Ne očekujem da bude.”

Zatim mi je pružila kratak praktični zadatak.

Trebalo je unijeti nekoliko računa, provjeriti podatke i prepoznati dvije pogreške u evidenciji.

Radila sam polako.

Dvaput provjeravala brojeve.

Kad sam završila, predala sam joj papir.

Pregledala ga je.

Zatim rekla:

„Niste najbrži kandidat kojeg sam danas vidjela.”

Osjetila sam kako mi srce tone.

Ali nastavila je:

„Međutim, dobro ste primijetili pogreške i niste pokušavali prikriti ono što ne znate. To mi je važno.”

Podignula sam pogled.

„Željela bih vam ponuditi posao početnice uz mentorstvo i probni rad.”

Nisam odmah uspjela odgovoriti.

„Hvala.”

Gospođa Sabol se nasmiješila.

„Nemojte još zahvaljivati. Imamo dosta posla.”

Prvu plaću dobila sam mjesec dana poslije.

Nije bila velika.

Ali bila je moja.

Sjedila sam u automobilu ispred ureda i gledala obavijest banke.

Nakon gotovo deset godina ponovno sam imala prihod koji sam zaradila vlastitim radom.

Prvo sam nazvala Biserku.

Javila se iz svoje tvrtke.

U pozadini se čulo zveckanje posuđa i razgovor zaposlenika.

„Irena? Je li sve u redu?”

„Stigla mi je prva plaća.”

Nastala je kratka tišina.

Zatim je rekla:

„Dobro.”

Nasmijala sam se.

„Samo dobro?”

„Što hoćeš, da pustim glazbu preko razglasa?”

„Ne bih imala ništa protiv.”

Biserka se nasmijala.

Zatim je malo tiše rekla:

„Ponosna sam na tebe.”

Osjetila sam kako mi se oči pune suzama.

„Hvala vam.”

„Nemoj meni zahvaljivati za svoju plaću. Sama si je zaradila.”

Prekinula sam poziv.

Zatim sam nekoliko trenutaka sjedila u autu.

Nisam odmah krenula.

Željela sam zapamtiti taj osjećaj.

S vremenom sam počela tražiti stan.

Biserka me nije požurivala.

Imala sam dogovor da mogu ostati još nekoliko mjeseci.

Ali željela sam vlastiti prostor.

Ne zato što se nisam osjećala dobrodošlo.

Nego zato što sam napokon mogla početi donositi odluke bez straha da ću izgubiti krov nad glavom.

Pronašla sam manji trosobni stan u Koprivnici, nedaleko od dječje škole.

Nije imao veliko dvorište.

Nije imao dvije kupaonice.

Nije bilo posebne sobe za goste.

Ali Nika i Petar imali su dovoljno prostora.

Najamnina je bila u skladu s onim što sam mogla planirati od svoje plaće, uz redovite uplate za uzdržavanje djece.

Nisam potpisala ugovor dok nisam pažljivo izračunala sve mjesečne troškove.

Najamninu.

Režije.

Hranu.

Školske potrebe.

Prijevoz.

I nešto malo za nepredviđene izdatke.

Biserka je pregledala moj izračun.

„Nedostaje ti jedna stavka.”

Pogledala sam tablicu.

„Koja?”

„Popravci i nepredviđeni troškovi. Uvijek ostavi nešto sa strane.”

Nasmiješila sam se.

„Dodala sam to u drugu tablicu.”

Pogledala me.

Zatim prvi put izgovorila:

„Onda si spremna.”

Kad sam rekla djeci da ćemo se preseliti, Petar je odmah upitao:

„A baka?”

„Ostat će u svojoj kući.”

„Znači, nećemo više živjeti s njom?”

„Nećemo, ali možemo joj dolaziti.”

Nika je razmišljala.

„A hoće li ona moći dolaziti k nama?”

„Naravno.”

Petar je pogledao Biserku.

„Bako, hoćeš imati ključ?”

Biserka se gotovo zagrcnula kavom.

„Ako me mama pozove, doći ću.”

Petar je slegnuo ramenima.

„Pa možeš imati ključ da ne moraš stalno zvoniti.”

Pogledala sam Biserku.

„Možemo joj dati rezervni ključ.”

Biserka je odmahnula rukom.

„Ne trebam ključ da bih vas voljela.”

Zatim je dodala:

„Ali ako vam ikada zatreba pomoć, znaš gdje sam.”

Na dan preseljenja došao je i Marko.

Ponudio se pomoći nositi teže kutije.

Nisam odbila.

Nika i Petar bili su u novom stanu s Biserkom.

Marko i ja zajedno smo odnijeli posljednje stvari iz sobe na katu.

Kad smo završili, stajali smo u praznoj prostoriji.

Na podu se vidio svjetliji pravokutnik ondje gdje je godinama stajao moj ormar.

Marko je dugo gledao prema prozoru.

„Deset godina smo živjeli ovdje.”

„Jesmo.”

„Sjećaš li se kad smo unijeli Nikinu kolijevku?”

Pogledala sam prema kutu sobe.

„Sjećam.”

Bila je mala, bijela, s drvenim zvjezdicama.

Marko ju je sastavljao gotovo cijelo poslijepodne.

Nedostajao mu je jedan vijak pa je morao u trgovinu.

Tada smo se smijali.

Mislili smo da imamo dovoljno vremena za sve.

Marko je spustio pogled.

„Irena, nisam mislio da će ovako završiti.”

Nisam odgovorila odmah.

„Ni ja.”

„Tara i ja više nismo zajedno.”

Pogledala sam ga.

Nisam to znala.

„Žao mi je ako ti je teško.”

Marko je kimnuo.

„Posvađali smo se oko djece. O stanu. O novcu.”

Zastao je.

„Mislio sam da će sve biti jednostavnije kad se razvedemo.”

Pogledala sam ga.

„Za koga?”

Nije odgovorio.

„Ti si mogao otići iz braka”, nastavila sam. „Ali nisi mogao otići od roditeljskih obveza.”

Marko je dugo šutio.

Zatim rekao:

„Znam.”

Pogledao je prema kutiji koju je nosio.

„Mogu li sljedeći tjedan povesti Niku i Petra u kino?”

„Dogovori se sa mnom na vrijeme. Ako njima odgovara, naravno.”

Kimnuo je.

„Hoću.”

Nije me molio da mu se vratim.

Nisam ga ni ja pitala zašto je prekinuo s Tarom.

Naš brak bio je završen.

Ali još uvijek smo morali naučiti kako biti roditelji koji ne opterećuju djecu vlastitim odlukama.

Kad sam posljednji put zatvorila vrata sobe na katu, Biserka je stajala na hodniku.

U ruci je držala moju staru kućnu pregaču.

„Ovo si zaboravila.”

Pogledala sam je.

Bila je plava, s malim bijelim cvjetovima.

Nosila sam je gotovo svaki dan tijekom posljednjih nekoliko godina.

Uzela sam je.

Zatim se nasmiješila.

„Ne moraš je ponijeti ako nećeš.”

Pogledala sam je.

„Ponijet ću je. Još je dobra.”

Biserka je kimnula.

Zatim je pružila ruku prema mojoj.

„Irena, želim ti nešto reći.”

„Recite.”

Dugo je šutjela.

„Kad sam ti prvog dana nakon razvoda rekla da prijeđeš na kat, možda si mislila da te samo želim maknuti iz Markove sobe.”

Pogledala sam je.

„Jesam.”

„Znam.”

Biserka je spustila pogled.

„Nisam tada znala kako ti drukčije pomoći. Htjela sam da imaš mjesto gdje možeš zatvoriti vrata, učiti i biti s djecom.”

Osjetila sam kako mi se oči pune suzama.

„Dali ste mi mnogo više od sobe.”

„Nisam ti dala posao.”

„Ali dali ste mi priliku da ga pronađem.”

Biserka je nekoliko trenutaka šutjela.

Zatim rekla:

„To je bilo dovoljno.”

Zagrlila sam je.

Prvi put bez ustručavanja.

Ona mi je polako uzvratila zagrljaj.

Prve večeri u novom stanu Nika i Petar raspakiravali su svoje stvari.

Petar je inzistirao da svoju policu s knjigama složi sam.

Naravno, pogrešno je okrenuo jednu dasku.

Nika je pronašla svoju omiljenu deku i odmah je stavila preko kreveta.

Ja sam u kuhinji pokušavala pronaći lonac među kutijama.

Nakon deset minuta odustala sam i naručila pizzu.

Kad je dostavljač pozvonio, Petar je prvi potrčao prema vratima.

„Mama! Večera!”

Sjela sam s djecom za mali kuhinjski stol.

Nismo imali sve tanjure raspakirane.

Koristili smo papirnate ubruse.

Petar je prevrnuo čašu vode.

Nika se smijala.

A ja sam gledala oko sebe.

Stan nije bio savršen.

Na podu su bile kutije.

Zavjese još nismo objesili.

U hodniku je stajala vrećica s vijcima za policu.

Ali prvi put nakon mnogo godina taj je prostor bio naš.

Sljedećeg jutra probudila sam se prije djece.

Pripremila zobenu kašu za Niku i jaja za Petra.

Zatim sam si skuhala kavu.

Nisam morala razmišljati hoće li Tara doći u kuhinju i početi prigovarati.

Nisam morala provjeravati je li Biserka već ustala.

Nisam morala čekati da Marko odobri što ćemo danas raditi.

Samo sam pripremala doručak.

Nika je izašla iz sobe s raščupanom kosom.

„Mama, danas imaš posao?”

„Imam.”

„A ja imam test iz prirode.”

„Znam. Učila si jučer.”

Petar je dotrčao za njom.

„A ja danas imam tjelesni!”

Nasmijala sam se.

„Odlično. Onda svi imamo obveze.”

Sjela sam za stol.

Na mobitelu se pojavila poruka od Biserke.

„Jeste li dobro spavali?”

Odgovorila sam:

„Jesmo. Djeca doručkuju. Sve je u redu.”

Nakon nekoliko sekundi stigla je nova poruka.

„U nedjelju dođite na ručak. Pečem meso i radim juhu.”

Nasmiješila sam se.

„Dolazimo.”

Zatim sam spremila mobitel.

Nika je pogledala prema meni.

„Mama, hoćemo li danas poslije škole kupiti cvijeće za balkon?”

Pogledala sam kroz prozor.

Na malom balkonu još nije bilo ničega.

„Možemo.”

„Ima mjesta za tri tegle.”

„Onda ćemo kupiti tri.”

Petar je odmah povikao:

„Ja hoću jagode!”

Nika se nasmijala.

„Jagode nisu cvijeće za balkon!”

„Mogu rasti u tegli!”

Pogledala sam ih.

„Dobro. Otići ćemo u vrtni centar pa ćemo zajedno izabrati.”

Djeca su nastavila raspravljati o biljkama.

Ja sam popila gutljaj kave.

Nekoliko minuta poslije ustali smo, obukli jakne i krenuli prema školi.

Zaključala sam vrata našeg stana.

Spustila ključ u torbu.

I prvi put nakon razvoda otišla na posao bez straha da će mi netko, dok sam odsutna, reći da više nemam pravo vratiti se kući.