Dok su Marko i njegovi prijatelji još čekali da spustim glavu, otkažem vlastite zaruke i ponovno oprostim, na vrata je stigao Filip — ali umjesto da glumi zamjenskog zaručnika, prvo je pred svima pitao jedno pitanje koje mi Marko u pet godina nikada nije ozbiljno postavio: „Petra, jesi li sigurna da ovo stvarno želiš?”
Voditelj je još stajao na vratima.
– Oprostite, jesam li nešto krivo rekao?
Marko se nasmijao napeto.
– Neće biti zaruka. Došlo je do…
– Bit će.
Svi su pogledali mene.
Marko se okrenuo.
– Što?
Spremila sam mobitel u torbicu.
– Rekla sam da će večer biti održana.
– Petra, prestani.
– Zašto?
– Zato što nemaš s kim biti zaručena.
– To još ne znaš.
Ivan je prasnuo u smijeh.
– Dobro, sad ga stvarno pretjeruješ.
Vrata iza voditelja ponovno su se otvorila.
Filip je ušao zadihan.
Još je nosio tamnosivo poslovno odijelo, samo bez kravate. Košulja mu je bila otkopčana na vratu, a u jednoj ruci držao je ključeve automobila.
Pogled mu je prvo pronašao mene.
Tek onda sve ostale.
– Jesam li zakasnio?
Nitko nije odgovorio.
Marko je problijedio.
– Što ti radiš ovdje?
Filip ga nije ni pogledao.
Prišao je meni.
– Petra.
– Bok.
– Prije nego napravimo bilo što…
Pogledao me ravno.
– Jesi li ozbiljna?
– Jesam.
– Ne pitaš me ovo samo zato što te on ponizio?
Marko je odmah rekao:
– Naravno da zato.
Filip je podigao ruku.
– Nisam pitao tebe.
Marku se lice potpuno zatvorilo.
Filip se opet okrenuo prema meni.
– Ako želiš samo otići odavde, odvest ću te.
– Ako želiš da stanem kraj tebe jer ti treba netko da se on osjeća loše, također ću stati.
– Ali neću ti obećavati brak iz inata.
Glas mu nije bio romantičan.
Bio je ozbiljan.
– Zato me pogledaj i reci što želiš.
Odjednom sam osjetila koliko mi se ruke tresu.
Ne od straha.
Od svega što sam sat vremena držala u sebi.
– Želim da večeras ne završim kao vic.
Filip je šutio.
– A dalje?
Pogledala sam Marka.
Čovjeka koji je još prije pola sata bio uvjeren da ću ponovno biti ona Petra koja će plakati, otići kući s njim i nekoliko dana poslije prihvatiti večeru kao ispriku.
– Dalje ne znam.
Filip je kimnuo.
– Onda nećemo glumiti da znamo.
Prišao je voditelju.
– Možete li nam dati deset minuta?
Voditelj je zbunjeno pogledao mene.
– Naravno.
Filip me poveo prema praznoj terasi pokraj dvorane.
Marko je krenuo za nama.
– Petra.
Okrenula sam se.
– Ne.
– Moramo razgovarati.
– Već smo razgovarali.
– Ovo što radiš je suludo.
Filip se zaustavio, ali nisam mu dopustila da odgovori.
– Marko, pet godina si imao priliku odlučiti želiš li sa mnom graditi budućnost.
– Nemoj sada govoriti kao da te nisam namjeravao oženiti.
– Kada?
– Kad bude vrijeme.
– Koje vrijeme?
Nije odgovorio.
– Šest mjeseci?
– Dvije godine?
– Još pet?
Podigao je glas.
– Zašto ti sve mora biti datum i rok?
– Zato što si mjesec dana gledao kako pripremam lažne zaruke i nijednom nisi rekao da stanem.
Nije imao odgovor.
– Uživao si u tome da vidiš koliko ću se truditi.
– Nisam uživao.
– Onda zašto nisi prekinuo?
– Jer…
– Jer ti je bilo zabavno?
– Jer sam mislio da ćeš shvatiti poruku.
To me zaustavilo.
– Koju poruku?
Marko je shvatio prekasno što je rekao.
– Da ne moraš sve forsirati.
Nasmiješila sam se.
– Hvala.
– Petra…
– Stvarno.
– Sad napokon razumijem.
Okrenula sam se Filipu.
– Idemo.
Na terasi je bilo hladno.
Filip je skinuo sako i prebacio mi ga preko ramena.
– Jesi sigurna da želiš nastaviti ovo večeras?
– Ne znam.
– Onda nemoj.
– Ali sve je plaćeno.
– Neka bude večera.
Nasmiješila sam se.
– Večera?
– Da.
– Za sto ljudi?
– Pa ljudi su već došli.
Slegnuo je ramenima.
– Nahranimo ih.
Prvi put toga dana iskreno sam se nasmijala.
Filip je postao ozbiljniji.
– Petra, znaš da mi se sviđaš godinama.
– Znam.
– Ali to ne znači da želim iskoristiti trenutak kad si povrijeđena.
– Znam.
– Ako sutra kažeš da je ovo bila glupost, nećeš mi ništa dugovati.
– A ako ne kažem?
Pogledao me.
– Onda ćemo sutra razgovarati kao dvoje odraslih ljudi.
Te riječi bile su mi čudno umirujuće.
Nije tražio prsten.
Nije tražio odgovor za cijeli život.
Samo sutra.
Kad smo se vratili, atmosfera se promijenila.
Nitko više nije glasno govorio.
Dora je sjedila na kauču s praznom kutijicom koju sam sama napravila.
Kad me vidjela, ustala je.
– Petra.
– Što?
Pružila mi je telefon.
– Moraš nešto vidjeti.
Marko odmah priđe.
– Dora, nemoj sada.
Pogledala sam ga.
– Zašto?
Dora je stisnula telefon.
– Poruka koju sam maloprije povukla bila je screenshot.
– Čega?
– Grupe.
Ivan je opsovao.
– Dora.
– Dosta.
Glas joj je pukao.
– Stvarno je dosta.
Otključala je ekran.
Grupni razgovor zvao se:
„Hoće li postati gospođa Kovač?”
Četrnaest članova.
Marko.
Ivan.
Dora.
Nekoliko ljudi koji su sada stajali oko nas i izbjegavali moj pogled.
Čitala sam.
Ivan:
„Koliko mislite da će joj trebati da napravi pozivnice?”
Netko drugi:
„Ja kažem tri dana.”
Dora:
„Nemojte pretjerati.”
Marko:
„Pustite je. Hoću vidjeti dokle će otići.”
Još nekoliko poruka.
Fotografija mojih prvih probnih kutija sa slatkišima.
Komentar:
„Ovo je ozbiljnije nego što sam mislio.”
Marko:
„Zato joj i treba malo hlađenja.”
Srce mi je tuklo mirno.
Gotovo neprirodno mirno.
Dora je listala dalje.
Tri dana prije večeri.
Ivan:
„Kad joj kažemo?”
Marko:
„Tek neposredno prije početka. Ako joj kažemo ranije, nema smisla.”
Netko:
„A njezini roditelji?”
Marko:
„Oni misle da je pravo. Nemojte ništa govoriti.”
Tada sam podigla glavu.
– Moji roditelji?
Marko je zašutio.
– Znao si da su uvjereni da su ovo naše stvarne zaruke?
– Da.
– I pustio si ih da dođu?
– Petra…
– Mama mi je prije dva dana poslala fotografiju haljine koju je kupila.
– Znam.
– Tata je otkazao službeni put.
– Znam.
– I tebi je to i dalje bila šala?
Nije odgovorio.
Dora je počela plakati.
– Žao mi je.
Pogledala sam je.
– Zašto si pristala?
– U početku sam stvarno mislila da će trajati dan-dva. Da će te Marko zadirkivati pa ti odmah reći.
– A poslije?
– Poslije je već otišlo predaleko.
– Mogla si mi reći.
– Znam.
– Zašto nisi?
Dora je spustila glavu.
– Bojala sam se da će svi reći da sam pokvarila zabavu.
Nasmiješila sam se tužno.
– Pa si pustila da ja budem zabava.
Počela je još više plakati.
– Oprosti.
– Čula sam.
– Hoćeš li mi ikad oprostiti?
– Ne znam.
Pružila sam joj telefon.
– Ali danas neću.
Marko je naglo uzeo mobitel iz Dorine ruke.
– Dosta više.
Svi su pogledali njega.
– Napravili smo glupu stvar. Dobro.
Prošao je rukom kroz kosu.
– Ali svi se ponašate kao da smo nekoga ubili.
Pogledao me.
– Petra, pet godina smo zajedno.
– Jesmo.
– Poznaješ me.
– Mislila sam.
– Znaš da te volim.
– Je li to dovoljno?
– Što još želiš?
Pitanje je izgovorio ljutito.
Kao da sam nezahvalna.
– Poštovanje.
Odgovorila sam bez razmišljanja.
– Želim da kad ti kažem da me nešto boli, ne kažeš da sam preosjetljiva.
– Želim da tvoji prijatelji ne misle da me mogu mjesec dana ponižavati jer ćeš ti na kraju sve pretvoriti u šalu.
– Želim da ne moram zaslužiti mjesto među ljudima koji su tebi važni.
– I želim čovjeka koji neće koristiti brak kao nagradu koju ću dobiti ako dovoljno dobro prođem testove.
Dvorana je bila toliko tiha da se iz susjedne prostorije čula glazba koju je bend provjeravao.
Marko je spustio glas.
– Znači biraš njega?
Pogledao je Filipa.
– Ne.
Marko je na trenutak izgledao olakšano.
– Biram sebe.
Olakšanje je nestalo.
– Filip nije razlog zbog kojeg završavamo.
– Mi ne završavamo.
– Završavamo.
– Petra.
– Neću čekati da ti odlučiš.
Marko mi je prišao.
– Pet godina baciš zbog jedne večeri?
– Ne.
Pogledala sam Dorin telefon.
– Zbog pet godina u kojima si znao da ću uvijek oprostiti.
Tada je voditelj opet ušao.
– Oprostite.
Stao je nesigurno.
– Ljudi su već uglavnom u dvorani. Što da kažem?
Pogledala sam Filipa.
On nije odgovorio umjesto mene.
To sam primijetila.
Pogledala sam Marka.
Ni njemu nisam dala pravo.
– Recite istinu.
Voditelj je zbunjeno trepnuo.
– Kakvu?
– Da zaruka neće biti.
Marko je odmah rekao:
– Petra!
Podigla sam ruku.
– Ali večera ostaje.
Pogledala sam prema dvorani.
– Gosti su došli. Hrana je plaćena. Moji roditelji su ovdje.
– Neka jedu.
Voditelj je pokušavao ostati profesionalan.
– A najava?
Razmislila sam.
– Recite samo da je došlo do promjene programa.
Filip se nasmiješio.
– Najskuplja večera bez zaruka u Rijeci.
Pogledala sam ga.
– Plaćamo pola-pola?
– Nemoj me vrijeđati. Ja sam samo gost koji kasni.
Tada sam se ponovno nasmijala.
Marku nije bilo smiješno.
Moji roditelji saznali su pet minuta poslije.
Mama je prvo mislila da se dogodilo nešto strašno.
Kad sam joj objasnila, nije vikala.
To me iznenadilo.
Samo je sjela.
– Dakle svi su znali?
– Da.
– I ti si posljednja saznala?
– Da.
Tata je gledao prema Marku.
– Želim razgovarati s njim.
– Nemoj.
– Petra.
– Tata, ne treba mi da ga kazniš.
Ruke su mu se tresle od bijesa.
– Mjesec dana gledao je kako pripremamo ovo.
– Znam.
– Ja sam nazvao njegovog oca i zahvalio mu što dolaze u obitelj.
Ukočila sam se.
– Što?
– Prije dva tjedna.
– I?
– Bio je zbunjen.
Tata se sada namrštio.
– Rekao je da Marko ništa nije spominjao, ali mislio sam da možda pripremate iznenađenje.
Pogledala sam Marka.
Stajao je desetak metara dalje.
Dakle ni njegovi roditelji nisu samo „odlučili ne doći”.
Nisu ni znali.
Još jedna laž.
Prišla sam mu.
– Moj tata je razgovarao s tvojim ocem.
Marko je zastao.
– Kada?
– Prije dva tjedna.
Blijedo me gledao.
– Tvoj otac nije znao za zaruke.
Šutnja.
– Znači ni ono za Božić nije bilo slučajno.
– Petra…
– Jesi li ikad rekao roditeljima da postojim?
– Naravno.
– Kao djevojka s kojom si pet godina?
– Znaju za tebe.
– Jesi li ikad rekao da razmišljamo o braku?
Nije odgovorio.
Srce me zaboljelo, ali ne onako kako sam očekivala.
Više kao posljednji dokaz.
– Dobro.
– Nemoj sada donositi zaključke.
– Ne donosim.
Nasmiješila sam se.
– Samo više ništa ne čekam.
Te večeri nisam otišla s Filipom.
To mi je bilo važno.
Vratila sam se kući s roditeljima.
Filip mi je poslao samo jednu poruku:
„Javi kad stigneš.”
Odgovorila sam:
„Stigla.”
Nije dodao ništa.
Marko je poslao trideset šest poruka.
Nisam otvorila nijednu.
Sljedeće jutro probudila sam se bez glavobolje.
To me gotovo naljutilo.
Mislila sam da će prekid petogodišnje veze izgledati dramatičnije.
Umjesto toga osjetila sam mir.
Oko podne je Marko došao pred roditeljsku kuću.
Tata ga nije htio pustiti unutra.
Ja jesam.
Sjeli smo u dvorište.
– Nisam spavao – rekao je.
– Vidim.
– Svi su se okrenuli protiv mene.
– Nisu.
– Ivan kaže da smo pretjerali. Dora me blokirala.
– To nije zbog mene.
– Znam.
Spustio je pogled.
– Nisam mislio da ćeš stvarno otići.
– Znam.
– Mislio sam da ćeš se naljutiti, plakati, možda otići kući na nekoliko dana.
Pogledala sam ga.
– A onda?
– Pomirili bismo se.
– Kao uvijek.
– Da.
Prvi put je potpuno iskreno priznao.
– Zašto si to napravio?
Dugo je šutio.
– Jer si zadnjih godinu dana često spominjala brak.
– To nije odgovor.
– Osjećao sam da gubim kontrolu.
– Nad čim?
– Nad tempom.
Nasmiješila sam se.
– Zato si me ponizio pred sto ljudi da ponovno preuzmeš kontrolu?
– Kad tako kažeš…
– Kako drugačije?
Nije znao.
– Jesi li me htio oženiti?
Pogledao me.
– Jednog dana.
– Kada?
– Ne znam.
– To je odgovor koji mi je trebao.
Marko je naglo rekao:
– Mogu sada.
– Što?
– Možemo napraviti prave zaruke.
Nisam mogla vjerovati.
– Petra, znam da zvuči loše…
– Zvuči strašno.
– Ali ako je problem što sam čekao, neću više čekati.
– Marko.
Ustala sam.
– Jučer si mi objašnjavao da moram zaslužiti mjesto tvoje žene.
– Bio sam ljut.
– Danas me želiš zaručiti jer se bojiš da sam otišla.
Pogledala sam ga.
– Ni jedno ni drugo nije ljubav koju želim.
– A Filip?
Eto ga opet.
– Što s njim?
– On je cijelo vrijeme čekao priliku.
– Možda.
– I ti ćeš sad samo prijeći njemu?
– Ne.
– Onda zašto si ga zvala?
Razmislila sam.
– Zato što sam u najgorem trenutku htjela dokazati sebi da nisam osoba koju nitko ne bi izabrao.
Bila je to istina koja mi nije laskala.
– To nije bilo fer prema njemu.
– Ali on je jedini tada imao dovoljno poštovanja da me zaustavi i pita želim li to stvarno.
Marko je spustio pogled.
– Ja bih te također pitao.
– Nisi.
Otišao je deset minuta poslije.
Nismo se pomirili.
Filip me nije zvao na spoj sljedeći dan.
Ni sljedeći tjedan.
Tek nakon tri tjedna poslao je:
„Jesi li dovoljno dugo bila sama da te mogu pozvati na kavu bez osjećaja da sam lešinar?”
Nasmijala sam se.
Odgovorila:
„Jedna kava.”
Našli smo se u malom kafiću uz Korzo.
Nije spominjao Marka dok ga ja nisam spomenula.
Nije govorio da je oduvijek znao da Marko nije dobar.
Nije koristio moj prekid kao priliku da sebe predstavi boljim.
Samo me pitao kako sam.
Druga kava dogodila se tjedan poslije.
Treća nakon još deset dana.
Prvi put me poljubio dva mjeseca nakon one večeri.
Prije toga pitao je:
– Smijem?
Nasmijala sam se.
– Smiješ.
Nismo se zaručili pola sata nakon mog poziva.
To bi bio lijep završetak za tuđu priču.
Ne za moju.
Godinu dana poslije Filip me odveo na mjesto gdje smo kao djeca vozili bicikle.
Iz džepa je izvadio malu kutiju.
Kad sam je vidjela, počela sam se smijati.
– Nemoj.
– Što?
– Nemoj sada držati govor od dvadeset minuta.
– Imao sam sedamnaest.
– Filip.
– Dobro.
Kleknuo je.
– Petra, želiš li se udati za mene?
Nije rekao kad „zaslužim”.
Nije rekao jednog dana.
Nije postavio test.
Samo me pitao.
– Da.
Ovoga puta zaruke nisu bile u hotelu.
Nije bilo sto gostiju.
Nije bilo ljudi koji su se kladili na moju reakciju.
Samo roditelji.
Nekoliko prijatelja.
I Dora.
Našla sam se s njom nekoliko mjeseci nakon prekida.
Nisam zaboravila što je napravila.
Ali vidjela sam da je sama prekinula kontakt s većinom grupe i da se nije pokušavala opravdavati.
– Ne očekujem da mi oprostiš – rekla je.
– Dobro.
– Samo želim da znaš da mi je žao.
Trebalo mi je dugo.
Na kraju sam joj oprostila.
Ne zato što je ono što je napravila bilo malo.
Nego zato što je nakon toga prestala tražiti od mene da njezinu krivnju učinim lakšom.
Marka sam posljednji put vidjela slučajno.
U trgovini.
Bio je sam.
Stao je kad me vidio.
Pogled mu je pao na prsten.
– Zaručena?
– Da.
– Za Filipa.
– Da.
Kimnuo je.
– Brzo.
Pogledala sam ga.
– Prošlo je godinu dana.
Nasmiješio se gorko.
– Meni očito nije.
Nisam imala što reći.
Na odlasku me zaustavio.
– Petra.
Okrenula sam se.
– Jesi li se tada stvarno htjela zaručiti s njim?
Znala sam na što misli.
Na Hotel Adriatic.
Na poruku.
Na njegovu lažnu večer.
– Ne.
Marko je izgledao iznenađeno.
– Onda zašto si ga zvala?
– Zato što sam tada mislila da mi treba netko tko će zauzeti tvoje mjesto.
– A poslije?
Pogledala sam svoj prsten.
– Poslije sam shvatila da prvo moram ostaviti mjesto prazno.
Zastala sam.
– Tek tada sam mogla vidjeti tko stvarno zaslužuje stajati na njemu.
Nisam čekala njegov odgovor.
Otišla sam.
Godinama sam mislila da je ljubav ono što je Marko napravio te zimske noći zbog jedne porcije štrukli.
Možda je i bilo.
Ali jedan lijep čin ne može zauvijek poništavati stotinu malih poniženja.
Čovjek te može nekada jako voljeti.
A onda se toliko naviknuti da ostaješ da prestane paziti boli li te ono što radi.
Marko nije izgubio mene zato što se našalio jednom.
Izgubio me onog trenutka kad je bio potpuno siguran da, bez obzira koliko daleko ode, ja neću otići nikamo.
Pogriješio je samo u jednom.
Te večeri nije završila moja lažna proslava zaruka.
Završilo je moje čekanje.
– Oprostite, jesam li nešto krivo rekao?
Marko se nasmijao napeto.
– Neće biti zaruka. Došlo je do…
– Bit će.
Svi su pogledali mene.
Marko se okrenuo.
– Što?
Spremila sam mobitel u torbicu.
– Rekla sam da će večer biti održana.
– Petra, prestani.
– Zašto?
– Zato što nemaš s kim biti zaručena.
– To još ne znaš.
Ivan je prasnuo u smijeh.
– Dobro, sad ga stvarno pretjeruješ.
Vrata iza voditelja ponovno su se otvorila.
Filip je ušao zadihan.
Još je nosio tamnosivo poslovno odijelo, samo bez kravate. Košulja mu je bila otkopčana na vratu, a u jednoj ruci držao je ključeve automobila.
Pogled mu je prvo pronašao mene.
Tek onda sve ostale.
– Jesam li zakasnio?
Nitko nije odgovorio.
Marko je problijedio.
– Što ti radiš ovdje?
Filip ga nije ni pogledao.
Prišao je meni.
– Petra.
– Bok.
– Prije nego napravimo bilo što…
Pogledao me ravno.
– Jesi li ozbiljna?
– Jesam.
– Ne pitaš me ovo samo zato što te on ponizio?
Marko je odmah rekao:
– Naravno da zato.
Filip je podigao ruku.
– Nisam pitao tebe.
Marku se lice potpuno zatvorilo.
Filip se opet okrenuo prema meni.
– Ako želiš samo otići odavde, odvest ću te.
– Ako želiš da stanem kraj tebe jer ti treba netko da se on osjeća loše, također ću stati.
– Ali neću ti obećavati brak iz inata.
Glas mu nije bio romantičan.
Bio je ozbiljan.
– Zato me pogledaj i reci što želiš.
Odjednom sam osjetila koliko mi se ruke tresu.
Ne od straha.
Od svega što sam sat vremena držala u sebi.
– Želim da večeras ne završim kao vic.
Filip je šutio.
– A dalje?
Pogledala sam Marka.
Čovjeka koji je još prije pola sata bio uvjeren da ću ponovno biti ona Petra koja će plakati, otići kući s njim i nekoliko dana poslije prihvatiti večeru kao ispriku.
– Dalje ne znam.
Filip je kimnuo.
– Onda nećemo glumiti da znamo.
Prišao je voditelju.
– Možete li nam dati deset minuta?
Voditelj je zbunjeno pogledao mene.
– Naravno.
Filip me poveo prema praznoj terasi pokraj dvorane.
Marko je krenuo za nama.
– Petra.
Okrenula sam se.
– Ne.
– Moramo razgovarati.
– Već smo razgovarali.
– Ovo što radiš je suludo.
Filip se zaustavio, ali nisam mu dopustila da odgovori.
– Marko, pet godina si imao priliku odlučiti želiš li sa mnom graditi budućnost.
– Nemoj sada govoriti kao da te nisam namjeravao oženiti.
– Kada?
– Kad bude vrijeme.
– Koje vrijeme?
Nije odgovorio.
– Šest mjeseci?
– Dvije godine?
– Još pet?
Podigao je glas.
– Zašto ti sve mora biti datum i rok?
– Zato što si mjesec dana gledao kako pripremam lažne zaruke i nijednom nisi rekao da stanem.
Nije imao odgovor.
– Uživao si u tome da vidiš koliko ću se truditi.
– Nisam uživao.
– Onda zašto nisi prekinuo?
– Jer…
– Jer ti je bilo zabavno?
– Jer sam mislio da ćeš shvatiti poruku.
To me zaustavilo.
– Koju poruku?
Marko je shvatio prekasno što je rekao.
– Da ne moraš sve forsirati.
Nasmiješila sam se.
– Hvala.
– Petra…
– Stvarno.
– Sad napokon razumijem.
Okrenula sam se Filipu.
– Idemo.
Na terasi je bilo hladno.
Filip je skinuo sako i prebacio mi ga preko ramena.
– Jesi sigurna da želiš nastaviti ovo večeras?
– Ne znam.
– Onda nemoj.
– Ali sve je plaćeno.
– Neka bude večera.
Nasmiješila sam se.
– Večera?
– Da.
– Za sto ljudi?
– Pa ljudi su već došli.
Slegnuo je ramenima.
– Nahranimo ih.
Prvi put toga dana iskreno sam se nasmijala.
Filip je postao ozbiljniji.
– Petra, znaš da mi se sviđaš godinama.
– Znam.
– Ali to ne znači da želim iskoristiti trenutak kad si povrijeđena.
– Znam.
– Ako sutra kažeš da je ovo bila glupost, nećeš mi ništa dugovati.
– A ako ne kažem?
Pogledao me.
– Onda ćemo sutra razgovarati kao dvoje odraslih ljudi.
Te riječi bile su mi čudno umirujuće.
Nije tražio prsten.
Nije tražio odgovor za cijeli život.
Samo sutra.
Kad smo se vratili, atmosfera se promijenila.
Nitko više nije glasno govorio.
Dora je sjedila na kauču s praznom kutijicom koju sam sama napravila.
Kad me vidjela, ustala je.
– Petra.
– Što?
Pružila mi je telefon.
– Moraš nešto vidjeti.
Marko odmah priđe.
– Dora, nemoj sada.
Pogledala sam ga.
– Zašto?
Dora je stisnula telefon.
– Poruka koju sam maloprije povukla bila je screenshot.
– Čega?
– Grupe.
Ivan je opsovao.
– Dora.
– Dosta.
Glas joj je pukao.
– Stvarno je dosta.
Otključala je ekran.
Grupni razgovor zvao se:
„Hoće li postati gospođa Kovač?”
Četrnaest članova.
Marko.
Ivan.
Dora.
Nekoliko ljudi koji su sada stajali oko nas i izbjegavali moj pogled.
Čitala sam.
Ivan:
„Koliko mislite da će joj trebati da napravi pozivnice?”
Netko drugi:
„Ja kažem tri dana.”
Dora:
„Nemojte pretjerati.”
Marko:
„Pustite je. Hoću vidjeti dokle će otići.”
Još nekoliko poruka.
Fotografija mojih prvih probnih kutija sa slatkišima.
Komentar:
„Ovo je ozbiljnije nego što sam mislio.”
Marko:
„Zato joj i treba malo hlađenja.”
Srce mi je tuklo mirno.
Gotovo neprirodno mirno.
Dora je listala dalje.
Tri dana prije večeri.
Ivan:
„Kad joj kažemo?”
Marko:
„Tek neposredno prije početka. Ako joj kažemo ranije, nema smisla.”
Netko:
„A njezini roditelji?”
Marko:
„Oni misle da je pravo. Nemojte ništa govoriti.”
Tada sam podigla glavu.
– Moji roditelji?
Marko je zašutio.
– Znao si da su uvjereni da su ovo naše stvarne zaruke?
– Da.
– I pustio si ih da dođu?
– Petra…
– Mama mi je prije dva dana poslala fotografiju haljine koju je kupila.
– Znam.
– Tata je otkazao službeni put.
– Znam.
– I tebi je to i dalje bila šala?
Nije odgovorio.
Dora je počela plakati.
– Žao mi je.
Pogledala sam je.
– Zašto si pristala?
– U početku sam stvarno mislila da će trajati dan-dva. Da će te Marko zadirkivati pa ti odmah reći.
– A poslije?
– Poslije je već otišlo predaleko.
– Mogla si mi reći.
– Znam.
– Zašto nisi?
Dora je spustila glavu.
– Bojala sam se da će svi reći da sam pokvarila zabavu.
Nasmiješila sam se tužno.
– Pa si pustila da ja budem zabava.
Počela je još više plakati.
– Oprosti.
– Čula sam.
– Hoćeš li mi ikad oprostiti?
– Ne znam.
Pružila sam joj telefon.
– Ali danas neću.
Marko je naglo uzeo mobitel iz Dorine ruke.
– Dosta više.
Svi su pogledali njega.
– Napravili smo glupu stvar. Dobro.
Prošao je rukom kroz kosu.
– Ali svi se ponašate kao da smo nekoga ubili.
Pogledao me.
– Petra, pet godina smo zajedno.
– Jesmo.
– Poznaješ me.
– Mislila sam.
– Znaš da te volim.
– Je li to dovoljno?
– Što još želiš?
Pitanje je izgovorio ljutito.
Kao da sam nezahvalna.
– Poštovanje.
Odgovorila sam bez razmišljanja.
– Želim da kad ti kažem da me nešto boli, ne kažeš da sam preosjetljiva.
– Želim da tvoji prijatelji ne misle da me mogu mjesec dana ponižavati jer ćeš ti na kraju sve pretvoriti u šalu.
– Želim da ne moram zaslužiti mjesto među ljudima koji su tebi važni.
– I želim čovjeka koji neće koristiti brak kao nagradu koju ću dobiti ako dovoljno dobro prođem testove.
Dvorana je bila toliko tiha da se iz susjedne prostorije čula glazba koju je bend provjeravao.
Marko je spustio glas.
– Znači biraš njega?
Pogledao je Filipa.
– Ne.
Marko je na trenutak izgledao olakšano.
– Biram sebe.
Olakšanje je nestalo.
– Filip nije razlog zbog kojeg završavamo.
– Mi ne završavamo.
– Završavamo.
– Petra.
– Neću čekati da ti odlučiš.
Marko mi je prišao.
– Pet godina baciš zbog jedne večeri?
– Ne.
Pogledala sam Dorin telefon.
– Zbog pet godina u kojima si znao da ću uvijek oprostiti.
Tada je voditelj opet ušao.
– Oprostite.
Stao je nesigurno.
– Ljudi su već uglavnom u dvorani. Što da kažem?
Pogledala sam Filipa.
On nije odgovorio umjesto mene.
To sam primijetila.
Pogledala sam Marka.
Ni njemu nisam dala pravo.
– Recite istinu.
Voditelj je zbunjeno trepnuo.
– Kakvu?
– Da zaruka neće biti.
Marko je odmah rekao:
– Petra!
Podigla sam ruku.
– Ali večera ostaje.
Pogledala sam prema dvorani.
– Gosti su došli. Hrana je plaćena. Moji roditelji su ovdje.
– Neka jedu.
Voditelj je pokušavao ostati profesionalan.
– A najava?
Razmislila sam.
– Recite samo da je došlo do promjene programa.
Filip se nasmiješio.
– Najskuplja večera bez zaruka u Rijeci.
Pogledala sam ga.
– Plaćamo pola-pola?
– Nemoj me vrijeđati. Ja sam samo gost koji kasni.
Tada sam se ponovno nasmijala.
Marku nije bilo smiješno.
Moji roditelji saznali su pet minuta poslije.
Mama je prvo mislila da se dogodilo nešto strašno.
Kad sam joj objasnila, nije vikala.
To me iznenadilo.
Samo je sjela.
– Dakle svi su znali?
– Da.
– I ti si posljednja saznala?
– Da.
Tata je gledao prema Marku.
– Želim razgovarati s njim.
– Nemoj.
– Petra.
– Tata, ne treba mi da ga kazniš.
Ruke su mu se tresle od bijesa.
– Mjesec dana gledao je kako pripremamo ovo.
– Znam.
– Ja sam nazvao njegovog oca i zahvalio mu što dolaze u obitelj.
Ukočila sam se.
– Što?
– Prije dva tjedna.
– I?
– Bio je zbunjen.
Tata se sada namrštio.
– Rekao je da Marko ništa nije spominjao, ali mislio sam da možda pripremate iznenađenje.
Pogledala sam Marka.
Stajao je desetak metara dalje.
Dakle ni njegovi roditelji nisu samo „odlučili ne doći”.
Nisu ni znali.
Još jedna laž.
Prišla sam mu.
– Moj tata je razgovarao s tvojim ocem.
Marko je zastao.
– Kada?
– Prije dva tjedna.
Blijedo me gledao.
– Tvoj otac nije znao za zaruke.
Šutnja.
– Znači ni ono za Božić nije bilo slučajno.
– Petra…
– Jesi li ikad rekao roditeljima da postojim?
– Naravno.
– Kao djevojka s kojom si pet godina?
– Znaju za tebe.
– Jesi li ikad rekao da razmišljamo o braku?
Nije odgovorio.
Srce me zaboljelo, ali ne onako kako sam očekivala.
Više kao posljednji dokaz.
– Dobro.
– Nemoj sada donositi zaključke.
– Ne donosim.
Nasmiješila sam se.
– Samo više ništa ne čekam.
Te večeri nisam otišla s Filipom.
To mi je bilo važno.
Vratila sam se kući s roditeljima.
Filip mi je poslao samo jednu poruku:
„Javi kad stigneš.”
Odgovorila sam:
„Stigla.”
Nije dodao ništa.
Marko je poslao trideset šest poruka.
Nisam otvorila nijednu.
Sljedeće jutro probudila sam se bez glavobolje.
To me gotovo naljutilo.
Mislila sam da će prekid petogodišnje veze izgledati dramatičnije.
Umjesto toga osjetila sam mir.
Oko podne je Marko došao pred roditeljsku kuću.
Tata ga nije htio pustiti unutra.
Ja jesam.
Sjeli smo u dvorište.
– Nisam spavao – rekao je.
– Vidim.
– Svi su se okrenuli protiv mene.
– Nisu.
– Ivan kaže da smo pretjerali. Dora me blokirala.
– To nije zbog mene.
– Znam.
Spustio je pogled.
– Nisam mislio da ćeš stvarno otići.
– Znam.
– Mislio sam da ćeš se naljutiti, plakati, možda otići kući na nekoliko dana.
Pogledala sam ga.
– A onda?
– Pomirili bismo se.
– Kao uvijek.
– Da.
Prvi put je potpuno iskreno priznao.
– Zašto si to napravio?
Dugo je šutio.
– Jer si zadnjih godinu dana često spominjala brak.
– To nije odgovor.
– Osjećao sam da gubim kontrolu.
– Nad čim?
– Nad tempom.
Nasmiješila sam se.
– Zato si me ponizio pred sto ljudi da ponovno preuzmeš kontrolu?
– Kad tako kažeš…
– Kako drugačije?
Nije znao.
– Jesi li me htio oženiti?
Pogledao me.
– Jednog dana.
– Kada?
– Ne znam.
– To je odgovor koji mi je trebao.
Marko je naglo rekao:
– Mogu sada.
– Što?
– Možemo napraviti prave zaruke.
Nisam mogla vjerovati.
– Petra, znam da zvuči loše…
– Zvuči strašno.
– Ali ako je problem što sam čekao, neću više čekati.
– Marko.
Ustala sam.
– Jučer si mi objašnjavao da moram zaslužiti mjesto tvoje žene.
– Bio sam ljut.
– Danas me želiš zaručiti jer se bojiš da sam otišla.
Pogledala sam ga.
– Ni jedno ni drugo nije ljubav koju želim.
– A Filip?
Eto ga opet.
– Što s njim?
– On je cijelo vrijeme čekao priliku.
– Možda.
– I ti ćeš sad samo prijeći njemu?
– Ne.
– Onda zašto si ga zvala?
Razmislila sam.
– Zato što sam u najgorem trenutku htjela dokazati sebi da nisam osoba koju nitko ne bi izabrao.
Bila je to istina koja mi nije laskala.
– To nije bilo fer prema njemu.
– Ali on je jedini tada imao dovoljno poštovanja da me zaustavi i pita želim li to stvarno.
Marko je spustio pogled.
– Ja bih te također pitao.
– Nisi.
Otišao je deset minuta poslije.
Nismo se pomirili.
Filip me nije zvao na spoj sljedeći dan.
Ni sljedeći tjedan.
Tek nakon tri tjedna poslao je:
„Jesi li dovoljno dugo bila sama da te mogu pozvati na kavu bez osjećaja da sam lešinar?”
Nasmijala sam se.
Odgovorila:
„Jedna kava.”
Našli smo se u malom kafiću uz Korzo.
Nije spominjao Marka dok ga ja nisam spomenula.
Nije govorio da je oduvijek znao da Marko nije dobar.
Nije koristio moj prekid kao priliku da sebe predstavi boljim.
Samo me pitao kako sam.
Druga kava dogodila se tjedan poslije.
Treća nakon još deset dana.
Prvi put me poljubio dva mjeseca nakon one večeri.
Prije toga pitao je:
– Smijem?
Nasmijala sam se.
– Smiješ.
Nismo se zaručili pola sata nakon mog poziva.
To bi bio lijep završetak za tuđu priču.
Ne za moju.
Godinu dana poslije Filip me odveo na mjesto gdje smo kao djeca vozili bicikle.
Iz džepa je izvadio malu kutiju.
Kad sam je vidjela, počela sam se smijati.
– Nemoj.
– Što?
– Nemoj sada držati govor od dvadeset minuta.
– Imao sam sedamnaest.
– Filip.
– Dobro.
Kleknuo je.
– Petra, želiš li se udati za mene?
Nije rekao kad „zaslužim”.
Nije rekao jednog dana.
Nije postavio test.
Samo me pitao.
– Da.
Ovoga puta zaruke nisu bile u hotelu.
Nije bilo sto gostiju.
Nije bilo ljudi koji su se kladili na moju reakciju.
Samo roditelji.
Nekoliko prijatelja.
I Dora.
Našla sam se s njom nekoliko mjeseci nakon prekida.
Nisam zaboravila što je napravila.
Ali vidjela sam da je sama prekinula kontakt s većinom grupe i da se nije pokušavala opravdavati.
– Ne očekujem da mi oprostiš – rekla je.
– Dobro.
– Samo želim da znaš da mi je žao.
Trebalo mi je dugo.
Na kraju sam joj oprostila.
Ne zato što je ono što je napravila bilo malo.
Nego zato što je nakon toga prestala tražiti od mene da njezinu krivnju učinim lakšom.
Marka sam posljednji put vidjela slučajno.
U trgovini.
Bio je sam.
Stao je kad me vidio.
Pogled mu je pao na prsten.
– Zaručena?
– Da.
– Za Filipa.
– Da.
Kimnuo je.
– Brzo.
Pogledala sam ga.
– Prošlo je godinu dana.
Nasmiješio se gorko.
– Meni očito nije.
Nisam imala što reći.
Na odlasku me zaustavio.
– Petra.
Okrenula sam se.
– Jesi li se tada stvarno htjela zaručiti s njim?
Znala sam na što misli.
Na Hotel Adriatic.
Na poruku.
Na njegovu lažnu večer.
– Ne.
Marko je izgledao iznenađeno.
– Onda zašto si ga zvala?
– Zato što sam tada mislila da mi treba netko tko će zauzeti tvoje mjesto.
– A poslije?
Pogledala sam svoj prsten.
– Poslije sam shvatila da prvo moram ostaviti mjesto prazno.
Zastala sam.
– Tek tada sam mogla vidjeti tko stvarno zaslužuje stajati na njemu.
Nisam čekala njegov odgovor.
Otišla sam.
Godinama sam mislila da je ljubav ono što je Marko napravio te zimske noći zbog jedne porcije štrukli.
Možda je i bilo.
Ali jedan lijep čin ne može zauvijek poništavati stotinu malih poniženja.
Čovjek te može nekada jako voljeti.
A onda se toliko naviknuti da ostaješ da prestane paziti boli li te ono što radi.
Marko nije izgubio mene zato što se našalio jednom.
Izgubio me onog trenutka kad je bio potpuno siguran da, bez obzira koliko daleko ode, ja neću otići nikamo.
Pogriješio je samo u jednom.
Te večeri nije završila moja lažna proslava zaruka.
Završilo je moje čekanje.
Primjedbe