Dva mjeseca moj muž nije htio sjediti za stolom s mojom majkom jer se, kako je tvrdio, trebalo paziti na pristojnost. Sedam dana nakon njezina odlaska doveo je svoju majku da živi s nama zauvijek, a onda mi otkrio koju joj je sobu obećao.

 

Goran je problijedio kad je Slavica spomenula spavaće sobe.

„Mama, možemo o tome poslije.”

Ali ona je već otvorila kovčeg.

„Zašto poslije? Valjda Dora treba znati gdje će tko spavati.”

Pogledala sam supruga.

„Što ste dogovorili?”

Goran je protrljao čelo.

„Mama ima problema s leđima. Treba joj udobnija soba.”

„I?”

„Mislili smo da bi bilo najbolje da ona spava u našoj velikoj spavaćoj sobi, a nas dvoje u manjoj.”

Nekoliko trenutaka nisam mogla govoriti.

Velika spavaća soba bila je ona koju sam sama uređivala.

U njoj je bio krevet koji smo kupili nakon vjenčanja, ormar izrađen po mjeri i balkon s pogledom na park.

U manjoj sobi do jučer je spavala moja majka.

Goran ondje gotovo nije ulazio dok je ona boravila kod nas.

Sada je želio da se nas dvoje preselimo upravo tamo.

„Jesi li me namjeravao pitati?” izgovorila sam.

„Pa zato sada razgovaramo.”

Slavica je uzdahnula.

„Dora, mlada si. Možeš spavati bilo gdje. Meni treba udobnost.”

Pogledala sam je.

„Gospođo Slavice, možete dobiti udobnu sobu u stanu koji ćete unajmiti.”

Lice joj se promijenilo.

„Gorane, jesi čuo što mi je rekla?”

Goran me uhvatio za lakat.

„Dora, nemoj biti bezobrazna.”

Odmaknula sam ruku.

„Nisam bezobrazna. Samo nisam pristala prepustiti vlastitu spavaću sobu.”

Slavica je sjela na kauč.

„Šest godina moj sin živi s tobom. Zar nema pravo odlučiti hoće li mu majka biti pod istim krovom?”

Pogledala sam je.

„Ima pravo razgovarati sa mnom. Nema pravo sam donositi odluke o mojoj nekretnini.”

„Kakvoj tvojoj nekretnini?” povisila je glas. „Vi ste u braku!”

„Stan sam kupila prije braka.”

Goran je odmah uzdahnuo.

„Opet ti o vlasništvu.”

„Ti si upravo odlučio tko će spavati u mojoj sobi i koliko će dugo tvoja majka živjeti ovdje.”

„Pa nećeš valjda brojiti dane mojoj majci!”

Pogledala sam ga.

„A koliko si dana brojao mojoj?”

Zašutio je.

Slavica je nestrpljivo odmahnula rukom.

„Gorane, nemoj se prepirati. Neka ide ako već želi. Vratit će se kad se smiri.”

Gledala sam je.

Već se ponašala kao osoba koja može odlučiti hoću li ostati u vlastitom domu.

Podignula sam kovčeg.

„Dobro. Odlazim.”

Goran je napravio korak prema meni.

„Dora, ako sada izađeš, nemoj očekivati da ću te večeras moliti da se vratiš.”

Pogledala sam ga.

„Nisam ni tražila da me moliš.”

Izašla sam.

Na kolodvoru sam sjela na klupu pokraj prozora.

Vlak za Zagreb trebao je krenuti za dvadesetak minuta.

Goran mi je već poslao tri poruke.

„Mama se uzrujala zbog tebe.”

„Mogla si barem ostati na doručku.”

„Kad se smiriš, nazovi.”

Nisam odgovorila.

Nazvala sam Karlu i javila da sam krenula.

Zatim sam otvorila razgovor s mamom.

Napisala sam:

„Mama, idem na nekoliko dana u Zagreb.”

Odmah je nazvala.

„Dora, je li sve u redu?”

Dugo sam šutjela.

„Goranova mama došla je živjeti kod nas.”

„Na koliko?”

„Zauvijek, izgleda.”

Nastala je tišina.

„A ti?”

„Nisam pristala.”

Mama je uzdahnula.

„Dora, nemoj se svađati zbog mene.”

Pogledala sam prema tračnicama.

„Mama, ne svađam se zbog tebe.”

„Ali znam da je Goran bio nervozan dok sam boravila kod vas.”

Zastala sam.

„Što ti je rekao?”

Dugo nije odgovarala.

Zatim tiho izgovorila:

„Nisam ti to htjela pričati.”

Osjetila sam kako mi se želudac steže.

„Mama, što se dogodilo?”

Četiri dana prije njezina povratka u Đakovo Goran je došao kući ranije.

Ja sam tada radila do kasno.

Mama je u kuhinji pripremala tijesto za štrudlu.

Goran je ušao i vidio je za stolom.

Nije je pozdravio.

Samo je otvorio hladnjak.

Mama ga je pitala:

„Gorane, hoćeš li štrudlu kad bude gotova?”

Odgovorio je:

„Ne treba.”

Pokušala je ponovno.

„Mislila sam je napraviti s jabukama, znam da voliš.”

Tada je zatvorio hladnjak.

„Gospođo Ankice, nemojte se uvrijediti, ali meni je dosta toga da stalno nekoga susrećem u vlastitoj kuhinji.”

Mama je zastala.

„Oprosti, nisam znala da smetam.”

Goran je rekao:

„Plan je bio mjesec dana. Prošla su gotovo dva.”

„Dora je rekla da mogu ostati.”

„Dora uvijek misli da je sve u redu dok ja šutim.”

Mama je pokušala odložiti posudu.

„Ako želiš, vratit ću se ranije.”

Goran je slegnuo ramenima.

„Kako hoćete. Samo bih se volio ponovno osjećati kao kod kuće.”

Zatim je otišao u radnu sobu.

Mama je ostala za stolom s tijestom koje nije završila.

Slušala sam je bez riječi.

Vlak je upravo stigao na peron.

„Zašto mi nisi rekla?” upitala sam.

„Nisam htjela da se svađate.”

„Mama, rekao ti je da mu smetaš.”

„Možda mu je stvarno trebalo više privatnosti.”

Osjetila sam kako mi oči peku.

„Onda je to trebao reći meni.”

Mama je šutjela.

„Mogao je razgovarati sa mnom. Mogao je predložiti da skratimo posjet. Ali dva mjeseca ponašao se prema tebi kao da si nešto pogrešno napravila.”

„Dora…”

„I onda je vlastitoj majci ponudio našu spavaću sobu.”

Čula sam kako mama duboko udiše.

„To stvarno nije pošteno.”

Bila je to najoštrija rečenica koju sam od nje čula o Goranu.

Kad je vlak krenuo, rekla sam:

„Mama, nisi mi smetala.”

Dugo je šutjela.

Zatim odgovorila:

„Znam, dušo. Samo nisam željela smetati tvojem životu.”

Nisam joj mogla odgovoriti.

Prekinula sam poziv tek kad sam uspjela prestati plakati.

Karla me dočekala na zagrebačkom Glavnom kolodvoru.

Nije me ispitivala usred gužve.

Uzela je moju manju torbu i rekla:

„Prvo ćemo nešto pojesti.”

U njezinu stanu na Trešnjevci sjela sam za kuhinjski stol.

Pripremila mi je čaj.

Zatim me pogledala.

„Sad mi reci što se dogodilo.”

Ispričala sam joj sve.

Od mamina dolaska do Goranova preseljenja u radnu sobu.

Od večera koje nije htio jesti do Slavice koja je tražila da perem podove.

Kad sam došla do spavaće sobe, Karla je odložila šalicu.

„Čekaj. Njegova je majka otkazala svoj najam?”

„Da.”

„I on ti to nije rekao?”

„Ne.”

„A sad očekuje da se ti preseliš u manju sobu?”

Kimnula sam.

Karla me nekoliko trenutaka gledala.

Zatim upitala:

„Dora, što želiš napraviti?”

Nisam odmah odgovorila.

„Ne znam želim li se vratiti.”

„U stan ili mužu?”

Pogledala sam je.

To su bila dva različita pitanja.

A ja ih do tada nisam razdvajala.

„Stan je moj”, rekla sam.

Karla je kimnula.

„Znam.”

„Ali više nisam sigurna želim li ondje živjeti s Goranom.”

Sljedeća tri dana ostala sam u Zagrebu.

Radila sam na daljinu.

Navečer sam šetala s Karlom ili sjedila sama uz otvoren prozor.

Goran me zvao svaki dan.

Prvi razgovor završio je nakon nekoliko minuta.

„Dora, mama kaže da si je javno ponizila.”

„Bili smo sami u stanu.”

„Svejedno.”

„A kako se moja mama osjećala kad si je izbjegavao dva mjeseca?”

Uzdahnuo je.

„Opet ćemo o tome?”

„Da, Gorane. Nismo to riješili.”

„Nije isto.”

„Zašto?”

„Tvoja mama je došla u goste. Moja nema kamo.”

„Zato što ste joj unaprijed rekli da može otkazati najam.”

Nastala je tišina.

„Nisam mislio da ćeš tako reagirati.”

„Zato me nisi pitao?”

Nije odgovorio.

Zatim je rekao:

„Vrati se kući pa ćemo razgovarati.”

Pogledala sam kroz prozor Karlina stana.

„Razgovarat ćemo kad budeš spreman odgovoriti na pitanja, a ne samo tražiti da se vratim.”

Prekinula sam poziv.

Drugi dan Goran je poslao fotografiju dnevne sobe.

Na njoj su bile nove zavjese.

Tamnosive.

Moje svijetle lanene zavjese nestale su s prozora.

Ispod fotografije napisao je:

„Mama kaže da ovako izgleda urednije. Nadam se da ti se sviđa.”

Gledala sam zaslon.

Nisam znala trebam li se smijati ili plakati.

Tek sam bila otišla, a oni su već mijenjali stvari po stanu.

Odgovorila sam:

„Gdje su moje zavjese?”

Goran je napisao:

„U ormaru. Nemoj odmah raditi problem.”

Zatim je poslao novu fotografiju.

Na njoj je bila naša velika spavaća soba.

Slavičin kovčeg stajao je otvoren na krevetu.

A moje knjige s noćnog ormarića bile su složene na podu.

„Mami je ovdje lakše spavati”, napisao je.

Dugo sam gledala fotografiju.

Zatim sam otvorila mapu s dokumentima o stanu.

Pronašla kupoprodajni ugovor.

Zemljišnoknjižni izvadak.

Dokumentaciju o kreditu.

I prvi put nakon mnogo godina ozbiljno razmislila o tome što će se dogoditi ako Goran odbije otići.

Nazvala sam odvjetnicu u Varaždinu koju mi je preporučila kolegica.

Zvala se Maja Špoljarić.

Objasnila sam joj situaciju.

Saslušala me.

Zatim pregledala dokumente koje sam joj poslala.

„Dora, prema ovome ste stan stekli prije braka.”

„Da.”

„I jedina ste upisana vlasnica.”

„Jesam.”

„To ne znači da trebate odmah promijeniti brave ili izbaciti suprugove stvari. On ondje živi godinama i potrebno je urediti pitanje stanovanja na pravilan način.”

Kimnula sam.

„Ne želim napraviti ništa nezakonito.”

„Dobro. Ali ni vaš suprug ne može samostalno pokloniti pravo trajnog stanovanja svojoj majci protiv vaše volje.”

„Znači, Slavica ne može jednostavno odlučiti da će ondje ostati zauvijek?”

„Ne samo zato što joj je sin to obećao.”

Dugo sam šutjela.

Zatim upitala:

„A ako se želim razvesti?”

Maja je spustila olovku.

„Onda ćemo razgovarati i o tome. Ali najprije mi recite jeste li već donijeli odluku.”

Pogledala sam prema koferu pokraj Karlina kreveta.

„Još nisam.”

„U redu. Nemojte žuriti samo zato što ste ljuti. Ali nemojte ni pristajati na nešto što ne želite iz straha od nove svađe.”

Četvrtog dana vratila sam se u Varaždin.

Nisam Goranу najavila povratak kao iznenadnu zasjedu.

Poslala sam mu poruku:

„Dolazim u pet. Želim da razgovaramo o tvom majčinu stanovanju i našem braku.”

Odgovorio je:

„Napokon. Mama će pripremiti večeru.”

Nisam odgovorila.

Kad sam ušla u stan, Slavica je sjedila pred televizorom.

Na našem kauču ležao je njezin pleteni pokrivač.

Na stoliću su bile njezine naočale.

Moja vaza nestala je s police.

U hodniku su stajale dvije dodatne kutije.

Goran je prišao.

„Dora.”

Pokušao me zagrliti.

Odmaknula sam se.

Pogledao je moj izraz lica.

„Još si ljuta?”

„Došla sam razgovarati.”

Slavica je uzdahnula.

„Ako opet misliš svađati se, radije nemoj. U ovoj kući treba biti mira.”

Pogledala sam je.

„Slažem se.”

Iznenađeno je podignula glavu.

Nastavila sam:

„Zato više neću pristajati da se o mojem domu odlučuje bez mene.”

Goran je predložio da sjednemo.

Slavica je odmah počela govoriti.

„Ja ne razumijem zašto Dora toliko komplicira. Stara sam. Ne mogu stalno seliti stvari iz jednoga podstanarskog stana u drugi.”

Pogledala sam je.

„Koliko imate godina?”

„Šezdeset sedam.”

„Moja mama ima šezdeset osam.”

Slavica je stisnula usne.

„I?”

„Ona je dva mjeseca pokušavala ne smetati vašem sinu. Vi ste nakon jednog dana počeli mijenjati naš namještaj.”

„Moj sin mi je rekao da mogu.”

„Vaš sin nije jedini koji ovdje odlučuje.”

Goran je uzdahnuo.

„Dora, opet isto.”

Okrenula sam se prema njemu.

„Da. Opet isto. Zato što mi još nisi odgovorio.”

„Na što?”

„Zašto si mojoj mami govorio da ti smeta, a svojoj obećao da može ostati zauvijek?”

Goran je dugo šutio.

Slavica je počela nešto govoriti, ali podignula sam ruku.

„Molim vas, želim čuti njega.”

Napokon je progovorio.

„Kad je tvoja mama bila ovdje, osjećao sam se kao gost u vlastitoj kući.”

Pogledala sam ga.

„Zašto?”

„Stalno je kuhala, pospremala, gledala jesam li jeo. Nisam mogao normalno živjeti.”

„Mogao si joj reći da ne želiš da ti pere odjeću.”

„Nije samo odjeća.”

„Što onda?”

Goran je protrljao čelo.

„Nisam imao privatnosti.”

„Zato si otišao spavati u radnu sobu?”

„Da.”

„Zato nisi htio jesti s nama?”

Nije odgovorio.

„Zato si sjedio u automobilu dok moja mama ne zaspi?”

Spustio je pogled.

„Mislio sam da će shvatiti da je vrijeme da ode.”

Dugo sam ga gledala.

To je bilo prvi put da je priznao ono što sam mjesecima naslućivala.

Nije se bojao nepristojnosti.

Nije pokušavao zaštititi stariju ženu od neugodnih situacija.

Namjerno se ponašao tako da se moja majka osjeti neželjenom.

„Znači, htio si je otjerati bez da mi to kažeš.”

Goran je spustio glavu.

„Nisam želio svađu.”

„Pa si odlučio povrijediti nju.”

Nije odgovorio.

„A zašto svojoj majci nisi rekao da ti treba privatnost?” nastavila sam.

Goran je odmah podignuo glavu.

„To je drukčije.”

„Zašto?”

„S njom sam odrastao.”

„A sa mnom živiš šest godina.”

Dugo je šutio.

Slavica se ubacila:

„Goranu je sa mnom ugodno. To nije moja krivnja.”

Pogledala sam je.

„Nije problem što mu je ugodno s vama. Problem je što mu moja majka nije smjela ni upaliti televizor.”

Slavica je odmahnula rukom.

„Ankica je trebala znati kad je vrijeme za odlazak.”

„A vi?”

Lice joj se promijenilo.

„Molim?”

„Kako ćete vi znati kad je vrijeme za odlazak?”

Goran je naglo ustao.

„Dora, neću dopustiti da tako razgovaraš s mojom majkom.”

Pogledala sam ga.

„A dopustio si sebi da mojoj kažeš kako ti smeta u kuhinji.”

Ukočio se.

„To ti je rekla?”

„Da.”

Nastala je tišina.

Slavica je pogledala sina.

„Gorane, zašto si to rekao?”

Iznenadila sam se.

Prvi put nije odmah branila njegovo ponašanje.

Goran je slegnuo ramenima.

„Bilo mi je dosta.”

„Ali nisi morao biti neugodan”, rekla je.

Zatim je pogledala mene.

„Svejedno, Dora, ja nisam kriva za ono što je on radio tvojoj majci.”

Kimnula sam.

„Niste.”

Nije očekivala taj odgovor.

Nastavila sam:

„Ali odgovorni ste za to što ste mi naređivali da perem podove, pokušali zamijeniti namještaj i očekivali da vam prepustim spavaću sobu.”

Slavica je prekrižila ruke.

„Goran mi je obećao.”

„Onda je obećao nešto za što nije imao moje odobrenje.”

Nastala je tišina.

Pogledala sam supruga.

„Gorane, imaš izbor.”

Odmah se uspravio.

„Kakav?”

„Možemo pokušati urediti naš brak, ali ne tako da se moja majka smatra gostom drugoga reda, a tvoja vlasnicom našega doma. Ili možemo priznati da više ne želimo isti život.”

Goran me dugo gledao.

Zatim upitao:

„A gdje bi mama trebala otići?”

„Možemo joj pomoći pronaći stan, ako želiš.”

Slavica je odmah odmahnula glavom.

„Ne želim ponovno plaćati najamninu.”

Pogledala sam je.

„Razumijem. Ali to ne znači da morate živjeti ovdje.”

Goran je toga dana prvi put ozbiljno objasnio što je dogovorio s majkom.

Slavica je do tada živjela u unajmljenom stanu u Koprivnici.

Nakon odlaska u mirovinu troškovi su joj postali veliki.

Mirovina joj nije bila osobito visoka.

Goran joj je povremeno slao novac.

Prije nekoliko mjeseci počela mu je govoriti da više ne želi živjeti sama.

Predložila je da se preseli k nama.

On je pristao.

Nije mi to rekao jer je znao da će mi smetati ako se plan napravi bez mene.

Zato su čekali da moja majka ode.

Onda je Slavica otkazala najam i spakirala stvari.

„Mislio sam da će ti biti lakše prihvatiti kad vidiš da nema kamo”, rekao je Goran.

Dugo sam šutjela.

„Znači, namjerno si me doveo pred gotovu stvar?”

Spustio je pogled.

„Nisam to tako gledao.”

„Ali tako si napravio.”

Nije odgovorio.

Pogledala sam Slavicu.

„Gospođo Slavice, razumijem da želite sigurnost u starosti. Ali ja nisam pristala da izgubim svoj prostor kako biste vi izbjegli najamninu.”

Slavica je počela plakati.

„Znači, izbacuješ me na ulicu?”

„Ne. Tražim da vaš sin preuzme odgovornost za obećanje koje vam je dao.”

Goran je pogledao prema majci.

Prvi put nije odmah znao što reći.

Predložila sam da Slavica dobije nekoliko tjedana kako bi zajedno s Goranom pronašla drugo rješenje.

Nisam tražila da istoga dana ode s kovčezima.

Ali jasno sam rekla da njezin boravak ne može biti trajan.

I da moje stvari moraju ostati netaknute.

Slavica je to doživjela kao uvredu.

„Moj sin se mora brinuti za mene!”

„Slažem se.”

„Onda me ne možeš poslati u podstanare!”

Pogledala sam je.

„Može vam pomoći plaćati najam. Može pronaći stan bliže sebi. Može razgovarati s vama o drugim mogućnostima.”

Zastala sam.

„Ali ja neću zauvijek živjeti u gostinjskoj sobi zato što je Goran tako odlučio.”

Slavica je pogledala sina.

„Reci nešto!”

Goran je duboko udahnuo.

Zatim rekao:

„Dora, zar je stvarno toliko teško da mama ostane?”

Pogledala sam ga.

„Nakon svega što se dogodilo, jest.”

Spustio je pogled.

A ja sam tada shvatila da još uvijek očekuje da popustim.

Sljedećih nekoliko dana pokušali smo razgovarati.

Ali Goran nije pokazivao da razumije u čemu je problem.

Jednom je rekao:

„Dobro, priznat ću da sam bio neugodan prema Ankici. Mogu joj se ispričati.”

Pogledala sam ga.

„To bi bilo ispravno.”

Odahnuo je.

„Onda smo riješili.”

„Nismo.”

Namrštio se.

„Što još želiš?”

„Da prestaneš odlučivati o našemu životu bez mene.”

„Pa nisam ništa napravio što se ne može promijeniti!”

„Dva mjeseca ponižavao si moju majku.”

„Nisam je ponižavao!”

„Rekao si joj da ti smeta u kuhinji.”

Goran je zastao.

„Dobro, to je bilo ružno.”

„A nakon što je otišla, doveo si svoju majku da ostane zauvijek.”

„Samo sam joj htio pomoći.”

„I zašto si mislio da moja pomoć tebi mora biti obvezna, a tvoja pomoć mojoj majci nije vrijedna ni zajedničke večere?”

Nije odgovorio.

Na kraju sam odlučila da se ne želim vratiti u isti brak.

Nije to bila odluka donesena samo zbog zavjesa.

Ni zbog veće spavaće sobe.

Ni zbog toga što je Slavica bila zahtjevna.

Bilo je to zbog šest godina u kojima je Goran sve važnije odluke najprije dogovarao sa svojom majkom, a tek zatim obavještavao mene.

Zbog dva mjeseca tijekom kojih je gledao kako se moja majka povlači u sebe.

I zbog toga što je smatrao normalnim da se ona osjeća neželjenom, dok njegova majka ima pravo odlučivati gdje ćemo spavati.

Kad sam mu rekla da želim razvod, dugo me gledao.

„Zbog naših mama?”

Odmahnula sam glavom.

„Zbog nas.”

„Dora…”

„Nisi morao voljeti moju majku kao vlastitu.”

Zastala sam.

„Ali morao si se prema njoj ponašati kao prema čovjeku kojeg volim.”

Goran je spustio pogled.

Nije odgovorio.

Postupak razdvajanja nije bio jednostavan.

Stan je bio moja vlastita imovina, stečena prije braka.

Goran nije automatski postao suvlasnik zato što se doselio nakon vjenčanja.

Ali godinama je živio ondje i sudjelovao u određenim troškovima.

Zato smo uz pravnu pomoć uredili njegova eventualna dokumentirana ulaganja, podjelu pokretnih stvari i način iseljenja.

Nismo pokušavali riješiti sve mijenjanjem brave preko noći.

Dio namještaja kupili smo zajedno.

Neke stvari bile su njegove.

Neke moje.

Dogovorili smo što će tko uzeti.

Za ulaganja koja smo mogli dokumentirati napravili smo obračun.

Nije bilo ugodno.

Ali barem više nismo razgovarali o tome tko ima pravo naređivati samo zato što mu je netko majka.

Slavica je isprva odbijala otići.

Govorila je:

„Ja sam otkazala stan zbog vas!”

Jednom je čak rekla da će sjediti na kauču dok je netko ne izbaci.

Goran je pokušavao smirivati situaciju.

Ali kad je shvatio da neću odustati od razvoda niti pristati na njezin trajni ostanak, morao je početi tražiti rješenje.

Pronašao je manji dvosobni stan u Koprivnici.

Najamnina je bila veća nego prije.

Ali dogovorio je da će dio plaćati on, a dio njegova majka iz mirovine.

Slavica je bila nezadovoljna.

„Zašto moram ponovno plaćati stan kad moj sin ima gdje živjeti?”

Goran je dugo šutio.

Zatim odgovorio:

„Mama, ja sam ti obećao nešto što nisam mogao sam odlučiti.”

Pogledala sam ga.

Bila je to prva rečenica u kojoj je jasno priznao svoj dio odgovornosti.

Ali došla je prekasno.

Na dan kad su odnijeli posljednje kutije, Slavica je stajala u hodniku.

Pogledala me.

„Znači, stvarno se razvodiš od mojega sina?”

„Da.”

„Zbog mene?”

Dugo sam je gledala.

„Ne samo zbog vas.”

Spustila je pogled.

Zatim rekla:

„Nisam mislila da će ovako završiti.”

Nisam odgovorila.

Slavica je dodala:

„Mislila sam da ćemo svi moći živjeti zajedno.”

Pogledala sam je.

„Da ste me pitali, možda bismo mogli razgovarati o privremenom boravku. Ali vi ste došli s već spremnim odlukama.”

Šutjela je.

Zatim je uzela torbu.

Goran je nosio posljednju kutiju.

Na izlazu je zastao.

„Dora, žao mi je.”

Pogledala sam ga.

„Znam.”

„Stvarno nisam mislio da ćeš otići.”

„To je dio problema, Gorane.”

Nije razumio.

Zato sam dodala:

„Bio si siguran da ću se uvijek prilagoditi.”

Spustio je pogled.

Zatim je izašao.

Nakon njihova odlaska stan je bio neobično tih.

Otišla sam u veliku spavaću sobu.

Slavičine stvari više nisu bile ondje.

Na podu su ostali tragovi od kutija.

Moje knjige bile su složene u ormariću.

Otvorila sam prozor.

Zatim skinula tamnosive zavjese koje je Slavica postavila.

Pronašla sam svoje lanene zavjese, oprala ih i ponovno objesila.

Nije to bio velik posao.

Ali dok sam stajala na stolcu i namještala posljednju kukicu, sjetila sam se majke.

Sjetila sam se kako je tiho hodala po hodniku.

Kako nije htjela upaliti televizor.

Kako se ispričavala zbog mirisa ručka.

Spustila sam se sa stolca.

Uzela mobitel.

Nazvala je.

„Mama?”

„Dora, jesi dobro?”

„Jesam.”

„Što ima novo?”

Dugo sam šutjela.

Zatim rekla:

„Želim da dođeš k meni.”

Na drugoj strani nastala je tišina.

„Dora…”

„Ne odmah ako ne možeš. Ali voljela bih da ponovno dođeš.”

Mama je uzdahnula.

„A Goran?”

„Više ne živimo zajedno.”

Dugo nije govorila.

Zatim tiho upitala:

„Zbog mene?”

Zatvorila sam oči.

„Mama, nemoj to više pitati.”

„Ali ne želim da zbog mojega dolaska…”

Prekinula sam je.

„Nije se radilo samo o tvom dolasku. Radilo se o tome kako se Goran ponašao i što je očekivao od mene.”

Mama je šutjela.

„Želim da dođeš jer mi nedostaješ.”

Nakon nekoliko trenutaka rekla je:

„Doći ću na tjedan dana.”

Nasmiješila sam se.

„Može.”

„Ali neću ti smetati.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže.

„Mama, možeš gledati televiziju, kuhati i sjediti u dnevnoj sobi koliko želiš.”

S druge strane začuo se tihi smijeh.

„Dobro, dušo.”

Mama je došla tri tjedna poslije.

Ovoga puta nije nosila veliki kovčeg.

Samo malu torbu i staklenku ajvara.

Na kolodvoru sam je zagrlila.

„Dobro došla.”

Pogledala me.

„Jesi sigurna da ti odgovara da ostanem?”

Nasmiješila sam se.

„Jesam.”

Kad smo stigle u stan, zastala je na vratima.

Pogledala dnevnu sobu.

Zatim prema hodniku.

„Dora, sve izgleda isto.”

„Skoro sve.”

„Zavjese su tvoje?”

Kimnula sam.

„Da.”

Mama je polako ušla.

Odložila torbu.

Nije odmah krenula u kuhinju.

Nije pitala što treba oprati.

Samo je sjela na kauč.

Nekoliko trenutaka gledala je oko sebe.

Zatim upitala:

„Mogu li malo uključiti televizor?”

Prišla sam i uzela daljinski upravljač.

„Naravno.”

Uključila sam program koji voli.

Zatim sjela pokraj nje.

Nismo mnogo razgovarale.

Samo smo gledale emisiju o vrtlarstvu.

Ali prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala da netko u susjednoj sobi čeka kad će moja majka otići.

Tijekom sljedećih mjeseci razvod je završen.

Goran je nastavio živjeti u unajmljenom stanu, a Slavica u svojem novom smještaju u Koprivnici.

Nije se dogodilo da je preko noći promijenio sve što je mislio o obitelji.

Ponekad bi mi poslao poruku.

„Nadam se da si dobro.”

Ili:

„Razmišljao sam o onome što si rekla.”

Odgovarala sam kratko.

Nisam ga mrzila.

Ali više nisam željela objašnjavati zašto moja majka zaslužuje mjesto za stolom.

Jednom mi je napisao:

„Sad razumijem kako se Ankica osjećala.”

Dugo sam gledala poruku.

Zatim odgovorila:

„Drago mi je ako razumiješ.”

Nije bilo potrebno više.

Mama se nakon tjedan dana vratila u Đakovo.

Ovoga puta na kolodvoru nije plakala.

Pitala me mogu li joj sljedeći put pomoći otići u trgovinu namještajem.

„Zašto?”

Nasmiješila se.

„Htјela bih ti kupiti mali stolnjak za kuhinju. Onaj koji sam zadnji put ostavila već je star.”

Pogledala sam je.

„Mama, ne trebaš ništa kupovati.”

„Znam.”

Zatim je dodala:

„Ali volim kad mogu nešto donijeti u tvoju kuću.”

Zagrlila sam je.

„Onda donesi.”

Kad je autobus krenuo, mahala mi je kroz prozor.

Nije izgledala kao žena koja bježi iz kuće vlastite kćeri.

Izgledala je kao majka koja je bila u posjetu i koja zna da može ponovno doći.

Jedne večeri, nekoliko mjeseci poslije, sjedila sam u dnevnoj sobi i čitala.

Telefon mi je zazvonio.

Mama.

„Dora, znaš što?”

„Što?”

„Urodile su mi tikvice. Imam ih toliko da ne znam što ću s njima.”

Nasmijala sam se.

„Pa podijeli susjedima.”

„Jesam. I opet ih imam previše.”

„Onda ću doći za vikend po nekoliko.”

Mama je kratko šutjela.

Zatim rekla:

„Ili bih ja mogla doći k tebi.”

Pogledala sam prema gostinjskoj sobi.

Krevet je bio pospremljen.

Na prozoru su bile čiste zavjese.

U ormaru nekoliko praznih polica.

„Dođi”, rekla sam.

„Na koliko?”

Nasmiješila sam se.

„Koliko ti bude odgovaralo. Samo ćemo se dogovoriti ako nekome od nas zatreba više prostora.”

Mama se nasmijala.

„Dobro. Tako je i najbolje.”

Prekinula sam poziv.

Zatim sam ustala i otišla u kuhinju.

Na hladnjaku je još stajao mali magnet koji mi je mama donijela iz Slavonije.

Na njemu je bila nacrtana stara kuća s vrtom.

Sjetila sam se dana kada je prvi put došla.

Goran joj je tada uzeo kovčeg i rekao da je dobrodošla.

Trebalo mi je dva mjeseca da shvatim koliko malo vrijedi takva riječ ako iza nje ne stoji ponašanje.

Sada u kući nije bilo nikoga tko bi joj obećavao dobrodošlicu pa je zatim tjerao šutnjom.

Otvorila sam ormar.

Izvadila dva tanjura.

Za vikend ćemo ponovno zajedno kuhati.

Mama će vjerojatno donijeti previše povrća.

Opet će mi govoriti da ga moram pojesti dok je svježe.

Možda će navečer zaspati pred televizorom.

A ja ću joj samo donijeti pokrivač.

Bez stišavanja zvuka iz straha da će nekome smetati.

Bez opravdavanja njezine prisutnosti.

I bez čovjeka koji je mislio da je poštovanje rezervirano samo za vlastitu majku.