Kad mi je muž umro, nazvala sam naše troje djece i svakome rekla isto: ostala sam bez novca, uskoro ću izgubiti kuću i nemam gdje živjeti. Najstariji sin, koji živi u kući s pet spavaćih soba, rekao je da nema mjesta. Kći me pitala jesam li se raspitala za smještaj preko socijalne službe. A najmlađi sin, automehaničar koji sa ženom i dvoje djece živi u malom stanu, samo je rekao: „Mama, dođi večeras. Ti ćeš spavati u našem krevetu.” Nitko od njih nije znao da mi je njihov otac ostavio gotovo 2,8 milijuna eura.

Kad mi je muž umro, nazvala sam naše troje djece i svakome rekla isto: ostala sam bez novca, uskoro ću izgubiti kuću i nemam gdje živjeti. Najstariji sin, koji živi u kući s pet spavaćih soba, rekao je da nema mjesta. Kći me pitala jesam li se raspitala za smještaj preko socijalne službe. A najmlađi sin, automehaničar koji sa ženom i dvoje djece živi u malom stanu, samo je rekao: „Mama, dođi večeras. Ti ćeš spavati u našem krevetu.” Nitko od njih nije znao da mi je njihov otac ostavio gotovo 2,8 milijuna eura.

Moj suprug Stjepan prodao je svoju prijevozničku tvrtku dvije godine prije nego što se razbolio.

Posao je gradio gotovo trideset godina. Počeo je s jednim starim kamionom, a na kraju je imao dvadesetak vozila i ljude koji su za njega radili godinama.

Kad je stigla ponuda za prodaju, dugo je razmišljao. Onda je jednog jutra za doručkom rekao da mu je dosta ustajanja u četiri i telefoniranja usred noći.

Prodao je sve.

Novac smo sačuvali, ali o tome nismo govorili djeci.

Nastavili smo živjeti u istoj skromnoj kući na rubu Zagreba. Vozili smo naš stari Renault. Ja sam i dalje pregledavala kataloge trgovina i kupovala ono što je bilo na akciji.

Stjepan se znao smijati kad bih se vratila kući zadovoljna jer sam uštedjela nekoliko eura na deterdžentu.

„Marija, pa imamo novca.”

„Imamo zato što ga ne bacamo”, odgovorila bih.

A onda bi se uozbiljio.

„Novac ti može pokazati kakvi su ljudi. Ali neke stvari je bolje ne saznati dok baš ne moraš.”

Nakon njegove smrti počela sam drukčije razumjeti te riječi.

Na karminama sam promatrala našu djecu.

Marko, najstariji, uspješan direktor jedne velike tvrtke, većinu je vremena proveo gledajući u mobitel. Svako malo izlazio je odgovoriti na poslovne pozive.

Petra me dvaput odvela u stranu.

Prvi put pitala je jesam li pronašla sve tatine dokumente.

Drugi put zanimalo ju je postoji li oporuka.

„Čisto da znamo, mama. Da se poslije ne zakomplicira.”

Najmlađi, Dario, gotovo nije sjedio.

Kad su ostali gosti otišli, ostao je u kuhinji i prao tanjure, čaše i posuđe koje nitko nije stigao pospremiti.

Nisam ga tražila.

Samo je zavrnuo rukave i počeo.

Tjedan dana poslije sjedila sam za našim kuhinjskim stolom. Preda mnom su bile Stjepanove stare naočale za čitanje i šalica kave koju sam već dvaput podgrijala.

Toga sam jutra odlučila nazvati djecu.

Svima sam rekla istu priču.

Da su liječenje, privatne pretrage i dugovi pojeli svu našu ušteđevinu. Da više ne mogu plaćati obveze vezane uz kuću. Da mi prijeti ovrha i da ću se morati iseliti.

Nije bilo istina.

Ali htjela sam znati imam li, osim novca, još nešto na što se mogu osloniti.

Prvo sam nazvala Marka.

Javio se nakon nekoliko zvona.

Kad sam mu objasnila situaciju, dugo je šutio.

„Mama, grozno je to što govoriš.”

Čula sam kako je uzdahnuo.

„Ali znaš, kod nas je sad stvarno nezgodno.”

Marko živi sa suprugom Jelenom u velikoj kući u zapadnom dijelu Zagreba.

Pet spavaćih soba. Dvije kupaonice. Uređen vrt. Garaža za dva automobila.

„Jelenina mama planira doći na neko vrijeme, a jednu sobu koristimo kao ured. Djeca imaju svoje sobe i stvarno ne znam kako bismo se organizirali.”

Nisam ništa rekla.

„Mogu ti poslati neke oglase za manje stanove. Postoje i povoljni smještaji za umirovljenike.”

„Marko, rekla sam ti da nemam novca.”

„Znam, mama. Samo pokušavam smisliti nešto.”

Navečer mi je poslao tri poveznice na internetske stranice.

Bez poruke.

Bez pitanja jesam li dobro.

Samo tri poveznice.

Sljedeća je bila Petra.

Čim sam joj rekla da bih mogla izgubiti kuću, počela je plakati.

„Ajme, mama, pa kako ćemo sad?”

Na trenutak mi je laknulo.

A onda je pitala:

„Čekaj, koliko ti je novca ostalo na računu?”

„Ništa, Petra.”

Nastala je tišina.

„Baš ništa?”

„Ništa.”

Odjednom je prestala plakati.

„A jesi pitala u Centru za socijalnu skrb? Mislim, znam da se to sada drukčije zove, ali možda ti mogu pomoći oko smještaja. Postoje i domovi za starije.”

„Petra, ne tražim dom. Samo mi treba negdje prespavati dok se ne snađem.”

„Znaš da bih ti pomogla, ali kod nas je isto sve puno. I djeca imaju svoje obveze.”

Zatim se sjetila da mora odvesti sina na tenis.

Razgovor je završio.

Sjedila sam još neko vrijeme s mobitelom u ruci.

Na kraju sam nazvala Darija.

Mog najmlađeg sina.

Darija koji nikad nije bio odličan učenik. Koji je nakon strukovne škole odmah počeo raditi. Koji već godinama popravlja automobile u jednoj radionici i često dolazi kući tek navečer.

Sa suprugom Ivanom i dvoje male djece živi u skučenom stanu s dvije spavaće sobe, iznad pekarnice.

Svako jutro oko pet čuju dostavno vozilo i metalna kolica s brašnom.

Znala sam da jedva uspijevaju pokriti sve troškove.

Dario se javio usred posla.

„Mama? Je li sve u redu?”

Počela sam mu objašnjavati.

Nisam uspjela ni završiti.

„Dođi večeras.”

„Dario, nemaš mjesta.”

„Ima mjesta, mama.”

„Vas je četvero u tom stanu.”

„Pa što? Ti ćeš spavati u našem krevetu. Ivana i ja ćemo u dnevni boravak.”

„Sine, ne mogu ti ništa plaćati.”

Nasao se.

„Mama, nisam ti ponudio sobu za iznajmljivanje.”

Pokušala sam se usprotiviti.

„Dario, stvarno ne želim biti teret.”

Tada mu se glas promijenio.

„Slušaj me. Ti si me odgojila. Sad spakiraj stvari. Dolazim po tebe.”

Četrdeset minuta poslije njegov stari automobil zaustavio se pred mojom kućom.

Došao je ravno iz radionice, u radnim hlačama, s tamnim mrljama od ulja na rukavima.

Nije me pitao za dokumente.

Nije pitao koliko dugujem.

Samo je otvorio prtljažnik i uzeo moj kovčeg.

Te večeri Ivana je presvukla njihovu posteljinu.

„Nemojte zbog mene”, govorila sam.

Ona je samo odmahnula rukom.

„Ma dajte, mama Marija. Djeca su već sretna što ćete biti ovdje.”

I tako sam ostala.

Ne nekoliko dana.

Puna tri mjeseca.

Spavala sam u njihovoj spavaćoj sobi, dok su Dario i Ivana svake večeri razvlačili stari kauč u dnevnom boravku.

Jedna opruga stalno je škripala.

Dario je ujutro ustajao ukočenih leđa, popio kavu stojeći kraj sudopera i odlazio na posao.

Nikad se nije požalio.

Ivana je pazila na svaku kupnju. Vidjela sam kako navečer za stolom pregledava račune i zapisuje troškove u bilježnicu.

Ali nikad nije rekla da zbog mene imaju problem.

Kad bih joj ponudila pomoć oko ručka, nasmiješila bi se.

„Ako vam nije teško, možete oguliti krumpir.”

Subotom ujutro unuci bi dotrčali u sobu i zavukli se pod moj pokrivač.

Gledali bismo crtiće dok bi iz pekarnice ispod nas dopirao miris svježeg kruha.

Prvi put nakon Stjepanove smrti ponovno sam se budila uz nečiji smijeh.

Marko me tijekom ta tri mjeseca nazvao dvaput.

Jednom da pita jesam li riješila pitanje smještaja.

Drugi put da mi čestita rođendan. Razgovarali smo četiri minute.

Petra je nazvala samo jednom.

Pitala me je li kod mene još uvijek tatin stari ručni sat.

„Znaš, onaj koji je nosio za posebne prilike.”

Kad sam rekla da je kod mene, odgovorila je:



„Dobro, samo pitam. Nemoj ga slučajno nekome dati.”

Nije pitala kako spavam.

Nije pitala treba li Dariju pomoći s troškovima.

Nije pitala ništa o Ivani.

A onda je došao prosinac.

Odlučila sam da ćemo za Božić svi zajedno ručati kod Darija.

Pozvala sam Marka, Jelenu i djecu.

Pozvala sam Petru s obitelji.

Oboje su prvo rekli da imaju druge planove.

Zato sam im rekla da sam pronašla neke Stjepanove stvari koje želim podijeliti među njima.

Marko je odmah pitao:

„Kakve stvari?”

„Vidjet ćete kad dođete.”

Petra je nazvala ponovno deset minuta poslije.

„Mama, misliš na tatine dokumente ili na njegove osobne stvari?”

„Dođi pa ćemo razgovarati.”

Oboje su potvrdili dolazak.

Na Božić je Dario posudio dodatni stol od susjeda.

Ivana je cijelo jutro pripremala ručak. Pekla je meso i mlince, a ja sam joj pomagala koliko sam mogla.

Stan je bio toliko pun da smo jedva prolazili između stolica.

Kad su Marko i Petra stigli, oboje su se zagledali oko sebe.

Marko je svoj skupi kaput pažljivo prebacio preko naslona stolice, a zatim pitao postoji li neko drugo mjesto gdje ga može ostaviti.

Petra je pogledala mali dnevni boravak.

„Pa kako vi svi ovdje živite?”

Ivana se pravila da nije čula.

Dario je samo donio još dvije stolice iz kuhinje.

Ručak je prošao uz uobičajene razgovore.

Djeca su pričala o školi. Marko o poslu. Petra o planovima za skijanje.

A Dario je nekoliko puta ustajao da donese ono što je nedostajalo.

Kad smo završili s kolačima, zamolila sam sve da još malo ostanu za stolom.

Otišla sam do ormara u hodniku.

Iz njega sam izvadila Stjepanovu staru kožnu aktovku.

Bila je izlizana na rubovima, ali kopča je još uvijek dobro držala.

Donijela sam je do stola.

Marko je odložio mobitel.

Petra se uspravila na stolici.

Otvorila sam aktovku i izvadila tri debele kuverte.

Na svakoj je bilo napisano ime jednog od moje djece.

Marko.

Petra.

Dario.

Položila sam ih na stol.

„Ovo je ono što vam je tata ostavio da saznate”, rekla sam.

Petra je pogledala svoju kuvertu, a zatim mene.

„Mama, je li unutra novac?”

Nisam odgovorila.

Samo sam gurnula kuverte prema njima.

Petra je već pružila ruku prema svojoj.



Petra je prva poderala rub kuverte.

Izvukla je nekoliko listova papira.

Na vrhu je bila kopija ugovora o prodaji Stjepanove prijevozničke tvrtke.

Ispod nje potvrda banke.

Petra je počela čitati, ali se već nakon nekoliko sekundi namrštila.

Približila je papir očima.

Onda ga je spustila na stol.

„Mama… što je ovo?”

Marko je odmah otvorio svoju kuvertu.

Njegov pogled zaustavio se na istom iznosu.

2.780.000 eura.

Nitko nije govorio.

Čak su i djeca, koja su se do tada igrala u dnevnom boravku, primijetila da je razgovor za stolom odjednom utihnuo.

Marko je prvi progovorio.

„Čekaj. Ovo je novac od prodaje tatine firme?”

Kimnula sam.

„A gdje je taj novac sada?”

„Na mojem računu.”

Petra je naglo podigla glavu.

„Na tvojem?”

„Da.”

„Ali rekla si da ste sve izgubili!”

Pogledala sam je.

„Jesam.”

„Pa zašto si onda rekla da nemaš ništa?”

Odgovorila sam tek nakon nekoliko trenutaka.

„Zato što sam htjela vidjeti što će se dogoditi ako stvarno ostanem bez ičega.”

Marko je spustio papire.

„Ne razumijem.”

„Vaš otac prodao je tvrtku i još za života pobrinuo se da novac bude na mojem računu. Dogovorili smo se da ćemo o tome šutjeti. Nismo htjeli da se naš odnos s vama počne vrtjeti oko tog novca.”

„Znači, tata je sve to vrijeme imao milijune?” upitala je Petra.

„Imali smo ih zajedno. I ništa se u našem životu zbog toga nije promijenilo.”

Marko je odmahnuo glavom.

„Ovo je stvarno nevjerojatno.”

Zatim se naslonio u stolici.

„A ti si nas namjerno zvala i govorila da si pred ovrhom?”

„Da.”

„Mama, to je bolesno. Mogla si nam jednostavno reći istinu.”

Osjetila sam kako mi lice gori.

Nije mi bilo ugodno čuti ga.

Ali još manje mi je bilo ugodno priznati ono što sam napravila.

„Mogla sam”, rekla sam. „I trebala sam drukčije postupiti.”

Marko je zašutio, očito iznenađen što se nisam počela braniti.

Petra je još jednom pogledala potvrdu banke.

Prešla je prstom preko iznosa.

„Pa dobro… ako je tata ostavio toliko novca, onda valjda imamo pravo znati što će biti s njim.”

„Naravno da možete pitati.”

„I?”

„Što i?”

„Kako ćeš ga podijeliti?”

Gledala sam svoju kćer nekoliko sekundi.

Sjedila je za stolom u stanu u kojem je njezin brat već tri mjeseca meni ustupao vlastiti krevet.

U stanu u kojem je Ivana svakog tjedna računala hoće li im ostati dovoljno novca do plaće.

A Petra je gledala broj na papiru.

„Petra”, rekla sam, „ja sam još uvijek živa.”

Ona je spustila pogled.

„Nisam tako mislila.”

„Znam kako si mislila.”

Marko se umiješao.

„Dobro, mama, nemojmo sad raditi dramu. Ali moraš priznati da nije u redu što si nas dovela u ovakvu situaciju.”

„U pravu si. Nije bilo u redu.”

„I što sad?”

„Sad vam želim reći što se dogodilo kad sam vas nazvala.”

Marko je nervozno pogledao prema Jeleni.

„Pa znamo što se dogodilo.”

„Ne znam znaš li.”

Iz torbe sam izvadila svoj mobitel.



Otvorila sam poruku koju mi je Marko poslao nakon našeg razgovora.

Tri poveznice na oglase za stanove.

Pokazala sam mu zaslon.

„Ovo si mi poslao kad sam rekla da nemam kamo.”

„Pa pokušao sam pomoći!”

„Znam. Ali nakon toga nisi pitao jesam li pronašla stan. Nisi pitao imam li gdje spavati tu večer. Nisi pitao treba li me odvesti nekamo.”

Marko je otvorio usta, ali ga nisam pustila da odmah odgovori.

„Nisam očekivala da mi daš pola svoje kuće. Mogao si me nazvati sljedećeg jutra. Mogao si pitati Darija kako se snalazimo.”

Petra se promeškoljila.

Okrenula sam se prema njoj.

„A ti si mi predložila dom za starije.”

„Mama, to je bila samo ideja.”

„Možda. Ali onda si me nazvala zbog tatina sata.”

Petri su obrazi pocrvenjeli.

„To nije pošteno.”

„Ništa od ovoga nije bilo pošteno”, rekla sam.

I tada sam prvi put pogledala Darija.

Sjedio je pokraj Ivane.

Njegova kuverta bila je zatvorena.

Nije ni pogledao dokumente koje su brat i sestra držali u rukama.

Samo je gledao u mene.

„Dario?” rekla sam tiho.

Nije odmah odgovorio.

Ivana je stavila ruku preko njegove.

Onda je upitao:

„Mama, znači kuća ti nikad nije bila pod ovrhom?”

„Nije.”

„I imala si svoj novac?”

„Jesam.”

Progutao je slinu.

„Cijelo vrijeme?”

Kimnula sam.

Dario je pogledao prema dnevnom boravku.

Tamo je bio naš stari kauč, još uvijek razvučen od prethodne noći.

„Znači, tri mjeseca smo Ivana i ja spavali na tome, a ti si imala novca za deset stanova?”

Odjednom nisam znala kamo s rukama.

„Dario, ja…”

„Ne, mama. Samo mi odgovori.”

„Da.”

Spustio je glavu.

To me zaboljelo više od svega što su Marko i Petra rekli.

Očekivala sam da će se Dario obradovati.

Možda se nasmijati. Možda reći kako mu je drago što više ne moram brinuti.

Nisam očekivala da ću ga povrijediti.

„Mislio sam da stvarno nemaš kamo”, rekao je.

Glas mu je bio tih.

„Svaku večer kad bih došao s posla i vidio te kako sjediš s klincima, mislio sam barem da nisi sama. Mislio sam da smo napravili nešto dobro.”

„I jeste.”

„Ali ti si nas provjeravala.”

Nisam odgovorila.

Jer bio je u pravu.

„Znaš”, nastavio je, „Ivana je prošli mjesec odgodila odlazak zubaru. Nismo imali dovoljno za sve troškove. Nije ti rekla jer nije htjela da se osjećaš loše.”

Okrenula sam se prema Ivani.

Odmah je pokušala nešto reći.

„Ma nije to bilo samo zbog…”

„Ivana”, prekinuo ju je Dario nježno. „Pusti.”

Osjetila sam kako mi se oči pune suzama.

Pogledala sam svoju snahu.

„Zašto mi nisi rekla?”

Ona je slegnula ramenima.

„Mislili smo da imate većih briga.”

Nisam uspjela odgovoriti.

Tada sam shvatila da sam, pokušavajući otkriti tko me voli, previdjela koliko ta ljubav nekoga može koštati.

„Oprosti”, rekla sam Dariju.

Nije podigao pogled.

„Stvarno mi je žao. Nisam smjela to napraviti vama.”

Nekoliko trenutaka nitko nije govorio.

Zatim je Dario ustao.

„Moram malo na zrak.”

Izašao je na mali balkon.



Ivana je pošla za njim.

Ostala sam za stolom s Markom i Petrom.

Marko je ponovno uzeo dokument.

„Dobro, mama. Sad kad smo ovo raščistili, moramo razgovarati o novcu.”

Podigla sam pogled.

„Ne moramo.”

„Pa ne možeš se praviti da to ne postoji.”

„Ne pravim se.”

„Ali mi smo također tatina djeca.”

„Jeste.”

„Onda bi bilo normalno da se dogovorimo.”

Zatvorila sam aktovku.

„Marko, taj novac nije ostavljen za podjelu danas. Vaš otac je još za života uredio našu imovinu. Što ću ja s onim što imam, odlučit ću sama.”

„Pa dobro, ne moraš odmah biti takva.”

„Nisam ljuta zato što pitaš za novac. Ljuta sam jer te već tri mjeseca nisam čula da pitaš treba li mi nešto osim stana.”

Petra je okrenula glavu prema prozoru.

Primijetila sam da više ne gleda svoju kuvertu.

„A što je s ovim drugim papirom?” upitala je.

U svakoj sam kuverti ostavila i po jedno osobno pismo.

Napisala sam ih prethodne večeri.

„To je za vas”, rekla sam. „Pročitajte kad budete htjeli.”

Marko je izvukao svoj list.

Počeo je čitati.

Napisala sam mu da ga volim, da sam ponosna na ono što je postigao, ali da bih voljela ponekad čuti njegov glas i kad nema nikakvog posla koji treba riješiti.

Petri sam napisala da ne želim da očev sat ili novac postanu jedine stvari koje nas još povezuju.

Dariju sam napisala nešto drugo.

Ali njegova kuverta još je uvijek ležala netaknuta na stolu.

Kad se vratio s balkona, prišla sam mu.

„Možemo li razgovarati?”

„Možemo.”

„Ne sada o novcu. O onome što sam učinila.”

Sjeli smo u kuhinju, dok su ostali ostali u dnevnom boravku.

Nisam mu pokušavala objasniti da je sve bilo za njegovo dobro.

Nije bilo.

Rekla sam mu da sam se nakon Stjepanove smrti osjećala strašno sama.

Da sam se bojala kako će se djeca ponašati kad saznaju za novac.

Da sam napravila glupu stvar, umjesto da jednostavno kažem da mi trebaju blizina i pomoć.

Dario je dugo šutio.

Onda je rekao:

„Mama, da si mi rekla da imaš milijune, a ne želiš biti sama, isto bih došao po tebe.”

Nisam mogla zaustaviti suze.

„Znam to sada.”

„Pa zašto mi nisi vjerovala?”

To je bilo pitanje na koje nisam imala dobar odgovor.

Dario je otvorio svoju kuvertu tek kad smo se vratili za stol.



Pročitao je pismo.

Zatim ga je presavio i spremio u džep.

Nije rekao što u njemu piše.

Samo me zagrlio prije nego što su gosti krenuli kući.

Marko i Petra otišli su ranije nego što su planirali.

Na odlasku je Marko rekao da ćemo se „morati još čuti oko svega”.

Petra me poljubila u obraz, ali nije pogledala Ivanu.

Kad su otišli, pomogla sam pospremiti stol.

Ivana je skupljala tanjure, a Dario je odnio dodatne stolice susjedu.

Ništa nije bilo riješeno samo zato što su svi sada znali za novac.

To sam morala prihvatiti.

Sljedećeg jutra Dario je ustao rano.

Pronašla sam ga u kuhinji kako kuha kavu.

„Jesi li ljut na mene?” upitala sam.

„Jesam malo.”

Sjela sam nasuprot njega.

„Razumijem.”

„Ali nisi mi prestala biti mama.”

Nasmiješio se, prvi put nakon jučerašnjeg ručka.

„Samo nemoj više smišljati takve gluposti.”

Obećala sam mu.

Nekoliko dana poslije rekla sam njemu i Ivani da želim pronaći vlastiti stan, dovoljno blizu da se možemo često viđati.

Također sam ih pitala bi li dopustili da im pomognem kupiti veći stan.

Dario je odmah odbio.

„Mama, nismo te primili zbog toga.”

„Znam.”

„Ne želim da ispadne da si nam platila ona tri mjeseca.”

„Ni ja.”

Onda sam pogledala Ivanu.

„Ali vidjela sam kako živite. Djeca rastu. Vas dvoje radite od jutra do mraka. Ako vam mogu olakšati, želim to napraviti. Ne morate pristati.”

Ivana je šutjela.

Kasnije mi je Dario rekao da su o tome razgovarali gotovo cijelu noć.

Nisu htjeli da se naša bliskost pretvori u dug.

Na kraju su pristali prihvatiti pomoć pod jednim uvjetom.

Da neću donositi odluke umjesto njih.

Pristala sam bez razmišljanja.

Stan su izabrali sami.

U mirnijem dijelu Zagreba, nedaleko od škole koju su djeca već pohađala.

Nije bio luksuzan.

Ali imao je dovoljno mjesta da svako dijete dobije svoj kutak, a Dario i Ivana ponovno svoju spavaću sobu.

Kad smo prvi put ušli unutra, unuk je potrčao kroz hodnik i pitao:

„Tata, je li ova soba stvarno moja?”

Dario ga je podigao u naručje.

„Tvoja i ničija više.”

Ivana je stajala kraj prozora.

Vidjela sam da pokušava sakriti suze.



Nisam je ništa pitala.

Samo sam joj prišla i zagrlila je.

Marko me u međuvremenu nekoliko puta nazvao.

Prvi razgovori nisu bili laki.

Pitao je imam li financijskog savjetnika, jesam li razmišljala o ulaganjima i trebam li odvjetnika koji bi pregledao dokumente.

Rekla sam mu da sam sve to već riješila.

Nije bio zadovoljan.

Jednom mi je čak rekao:

„Nije mi jasno kako Dariju možeš pomoći kupiti stan, a nas dvoje nisi ni pitala treba li nam nešto.”

Mirno sam odgovorila:

„Marko, kad sam ja mislila da trebam pomoć, ti si mi poslao oglase. Nisam te zbog toga prestala voljeti. Ali neću sada donositi odluke o svom novcu zato što se ti osjećaš zakinuto.”

Prekinuli smo razgovor prilično hladno.

Petra se javila kasnije.

Nije spominjala iznos s bankovne potvrde.

Pitala me može li doći na kavu.

Došla je sama.

Sjedile smo u mojoj staroj kući gotovo dva sata.

Prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo bez žurbe.

U jednom trenutku rekla je:

„Mama, kad si mi rekla da nemaš ništa, prepala sam se. Odmah sam pomislila na sve obveze koje imam. Na djecu, kredit, posao… I onda sam se ponašala grozno.”

Nisam joj rekla da je sve oprošteno.

Još me boljelo.

Ali rekla sam joj da mi je drago što je došla.

Nakon toga počela me češće zvati.

Ponekad samo da pita jesam li ručala.

Bilo je čudno u početku.

Ipak, odgovarala sam.

Marku je trebalo više vremena.

Još uvijek ne znam hoće li ikada potpuno razumjeti što se dogodilo.

Ali više ne pokušavam prisiliti djecu da osjećaju ono što bih ja željela.

Prošlo je nekoliko mjeseci.

Dario i Ivana preselili su se u novi stan.

Ja sam iznajmila mali stan desetak minuta hoda od njih. Staru kuću nisam prodala. Za to još nisam bila spremna.

Dario je nastavio raditi kao automehaničar.

Kad sam ga pitala želi li jednoga dana otvoriti vlastitu radionicu, rekao je da želi, ali da ćemo o tome razgovarati kad bude imao pravi plan.

Nasao se i dodao:

„Sad barem ne moram o svemu odlučivati umoran poslije dvanaest sati posla.”

Bio je to prvi put da sam čula kako o budućnosti govori bez brige u glasu.

Jedne subote došao je k meni nakon posla.

Još je imao radne hlače i umorne oči.

Popravio mi je vrata kuhinjskog ormarića koja su zapinjala, a onda sjeo na kauč.

„Mama, mogu malo prileći? Danas sam gotov.”

Donijela sam mu jastuk.

Za nekoliko minuta zaspao je.

Pokraj njega je na podu stajala stara radna torba, ona ista koju je imao kad je došao po mene nakon onog telefonskog poziva.

Sjela sam u naslonjač i gledala ga.

Sjetila sam se kako je tri mjeseca spavao na kauču s pokvarenom oprugom, samo zato da bih ja imala udoban krevet.

Tada nisam znala što mu reći.

Sada jesam.

Ali nisam ga budila.

Samo sam uzela deku, prekrila ga i tiho zatvorila vrata dnevnog boravka.

Kad se probudio, bilo je već kasno poslijepodne.

„Oprosti, mama. Nisam mislio toliko spavati.”

„Nemaš se za što ispričavati.”

Pogledao je na sat.

„Moram po djecu.”

Ustao je, uzeo torbu i zagrlio me.

Na vratima se okrenuo.

„Je li tebi sve u redu? Trebaš li što?”

To me pitanje ponovno zateklo.

Moj sin više nije mislio da sam siromašna.

Znao je koliko novca imam.

Znao je da mogu kupiti gotovo sve što mi treba.

A ipak je pitao.

Ovoga puta nisam izmišljala nikakvu nevolju.

„Dobro sam, sine”, odgovorila sam. „Samo mi ponekad jako nedostaje tata.”

Dario je spustio torbu na pod.

Vratio se u stan i ponovno me zagrlio.

Ostao je još nekoliko minuta.

I to mi je toga dana bilo važnije od bilo kojeg iznosa na bankovnom računu.

Primjedbe