Kad sam pred njegovim prijateljima doista počela skidati haljinu koju je platio, Jakov je prvi put izgubio hladnokrvnost; ipak me izbacio iz kuće uvjeren da ću se vratiti, ne znajući da sam upravo obukla istu odjeću u kojoj sam mu nekada došla i zauvijek zatvorila vrata
Prvi gumb.
Drugi.
Kod trećeg mi je Jakov naglo maknuo ruku.
Nije me samo zaustavio. Gotovo je udario po mojim prstima toliko snažno da sam instinktivno spustila ruku.
„Dosta.“
Lice mu se potpuno promijenilo.
Nestala je ona ravnodušna zabava kojom me prije nekoliko trenutaka promatrao. Čeljust mu se zategnula, a pogled nakratko prešao prema muškarcima koji su stajali iza Lucije.
Jedan je odmah okrenuo glavu.
Drugi se pravio da gleda kroz prozor.
Jakov je povisio glas.
„To je samo haljina.“
Nisam rekla ništa.
„Nisam toliko jadan da tražim natrag odjeću koju sam već nekome dao.“
Zakopčala sam gumb koji sam upravo otvorila.
„Dobro.“
Ta ga je jedna riječ, čini mi se, naljutila više nego da sam ga opsovala.
„Nera, uzmi svoje stvari.“
„Upravo to radim.“
„I izađi.“
„Hoću.“
„I zapamti nešto.“
Sad me gledao ravno, kao da mu je važno da svaka riječ ostane u meni.
„Kad jednom izađeš kroz ova vrata, nema povratka. Ako ti za tjedan dana bude teško, ako požališ ili shvatiš da život vani nije onakav kakav si zamislila, nemoj se vraćati.“
Lucija mu je dotaknula podlakticu.
„Jakove, možda ne moraš…“
„Pusti.“
Nije pogledao nju.
„Neka čuje.“
Okrenuo se ponovno meni.
„Ne želim te za mjesec dana vidjeti pred ogradom kako govoriš da si se predomislila.“
Spustila sam pogled prema kovčegu.
„Nećeš.“
„Dobro.“
„Dobro.“
To je bilo sve.
Njegovi prijatelji nisu se dugo zadržali. Nitko nije više imao volje za piće ni razgovor. Lucija je otišla s Jakovom, a vani su se jedan za drugim palili motori skupih automobila.
Gledala sam iz hodnika kako se crvena stražnja svjetla spuštaju niz cestu prema Rijeci.
Kad je posljednji automobil nestao iza zavoja, kuća je ponovno postala tiha.
Vratila sam se u garderobu.
Haljinu sam ipak skinula.
Ne zato što je Jakov to tražio.
Nego zato što sam shvatila da je više ne želim na sebi.
Pažljivo sam je složila na fotelju.
Otvorila sam najnižu ladicu ormara.
Ispod kutija koje nisam godinama dirala bila je bijela pamučna majica i izblijedjele plave traperice.
Nisu bile posebne.
Majica je na donjem rubu imala jedva vidljivu mrlju koju nikada nisam uspjela potpuno oprati. Traperice su bile malo izlizane na koljenima.
U toj odjeći sam prvi put došla k Jakovu.
Imala sam dvadeset jednu godinu.
Nisam imala nakit.
Nisam imala torbu čija cijena premašuje nečiju mjesečnu plaću.
Nisam imala osobnog vozača niti karticu kojom sam mogla plaćati bez pitanja koliko nešto košta.
Imala sam samo jednu sportsku torbu, dva para cipela i dovoljno straha da pristanem na bilo što samo da ne moram natrag.
Sjećam se kako me Jakov tog prvog dana pogledao od glave do pete.
„Što si to obukla?“
Tada se smijao.
Stisnuo me prstima za obraz.
„Ljudi će pomisliti da te držim gladnu i bosu.“
Tjedan dana poslije došla je žena iz butika izmjeriti me.
Mjesec dana poslije nisam imala više nijedan komad svoje stare odjeće osim te majice i traperica.
Tada sam to doživjela kao nježnost.
Danas sam znala da darovi sami po sebi nisu ljubav.
Obukla sam majicu.
Navukla traperice.
Stala pred veliko ogledalo.
Dugo sam gledala samu sebe.
Bez šminke izgledala sam mlađe i umornije.
A onda sam prvi put jasno vidjela nešto što mi prije nikada nije palo na pamet.
U toj bijeloj majici, s kosom skupljenom u neuredan rep, podsjećala sam na Luciju.
Ne toliko da bismo bile sestre.
Ali dovoljno.
Ista svijetla put.
Sličan oblik očiju.
Slične jagodice.
Čak i način na koji nam kosa pada uz lice.
Odjednom sam se sjetila svih onih prvih mjeseci kad bi me Jakov ponekad gledao kao da se pokušava nečega sjetiti.
Jednom me u polusnu nazvao drugim imenom.
Tada nisam čula dovoljno jasno.
Nisam ni pitala.
Godinama poslije više nije bilo važno.
Jesam li bila zamjena?
Možda.
Je li me u nekom trenutku ipak zavolio na svoj način?
Možda.
Ali život se ne može provesti u pitanju „možda“.
Uzela sam kovčeg i izašla.
Vila je bila iznad Kastva, dovoljno udaljena od glavne ceste da se automobil podrazumijevao. Godinama nikada nisam morala razmišljati kako ću nekamo stići.
Jakov bi rekao jednu rečenicu.
Netko bi dovezao automobil.
Netko bi rezervirao hotel.
Netko bi odnio moje kofere.
Toga dana nije bilo nikoga.
Vukla sam mali kovčeg niz cestu.
Sunce je još bilo jako.
Kotači su udarali po neravnom asfaltu.
Nakon petnaest minuta znoj mi se slijevao niz leđa.
Nakon pola sata počelo me boljeti rame.
Nisam se okrenula.
Ni jednom.
Kad sam konačno došla do prometnije ceste, prvi taksi odbio je vožnju jer je već imao rezervaciju. Drugi se nije javio.
Treći je stigao nakon četrdeset minuta.
Vozač, stariji čovjek, izašao je i sam mi stavio kovčeg u prtljažnik.
„Kamo?“
Zastala sam.
Nisam više imala kućnu adresu.
„Do centra Rijeke.“
„Gdje točno?“
Pogledala sam ekran telefona.
Prvi mali hotel koji je imao slobodnu sobu.
„Trpimirova.“
Sjeli smo.
Tek kad smo krenuli, otvorila sam mobitel.
Na vrhu Instagrama pojavila se Jakovljeva nova objava.
Nikada nije često objavljivao privatne stvari.
Zato je fotografija odmah privukla pažnju.
Lucija je sjedila uz njega u restoranu.
Jakov joj je držao ruku.
Na drugoj fotografiji bio je nagnut prema njoj i ljubio joj nadlanicu.
Nije bilo potrebe pisati ništa.
Svi su razumjeli.
Komentari su se nizali.
„Mislio sam da je i ova prolazna kao Nera.“
Drugi prijatelj odgovorio je:
„Očito smo se prevarili.“
Treći:
„Je li ovo napokon prava stvar?“
Jakov je na nekoliko komentara stavio samo znak da mu se sviđaju.
Onda se pojavio komentar jednog čovjeka kojeg sam poznavala iz njegova društva, Vedrana.
„A gdje je Nera? Stvarno ste završili?“
Minutu poslije dodao je:
„Ako jeste, smijem li je pozvati na piće?“
Gledala sam ekran.
Jakov je odgovorio samo njemu.
Jedna riječ.
„Slobodno.“
Nisam očekivala da će me to zaboljeti.
Ali jest.
Ne zato što sam željela da bude ljubomoran.
Nego zato što sam odjednom vidjela koliko je jednostavno svesti godine nečijeg života na jednu riječ.
Slobodno.
Kao da sam komad namještaja koji više ne koristi.
Zaključala sam telefon.
Vozač me preko retrovizora pogledao.
„Jeste dobro?“
„Jesam.“
„Sigurno?“
Nasmiješila sam se.
„Prvi put nakon dugo vremena.“
U hotelu sam platila sedam noći.
Sljedećeg jutra otvorila sam račun koji nisam godinama koristila.
Na njemu nije bilo bogatstvo.
Ali bilo je dovoljno za nekoliko mjeseci.
Novac koji sam imala prije Jakova i mala štednja koju sam tijekom godina odvajala od vlastitih honorara za povremene prevoditeljske i administrativne poslove koje sam radila online, više iz potrebe da ne zaboravim kako je zaraditi nešto svoje nego zato što mi je novac bio potreban.
Jakov za taj račun nikad nije pitao.
Tijekom prvog tjedna pronašla sam mali namješteni stan u Rijeci.
Jedna spavaća soba.
Kuhinja spojena s dnevnim boravkom.
Balkon toliko uzak da su na njega jedva stale dvije stolice.
Kad mi je vlasnica dala ključ, gotovo sam se rasplakala.
Ne zato što je stan bio lijep.
Nije.
Kupaonica je bila stara, ormarići u kuhinji već pomalo izblijedjeli.
Ali ključ je bio moj.
Nitko mi ga nije dao kao nagradu za poslušnost.
Nitko mi nije mogao reći da ga sutra moram vratiti jer mu se vratila žena koju zapravo voli.
Prva dva mjeseca Jakov se nije javio.
Ni ja njemu.
Ponekad bih vidjela njegove fotografije s Lucijom, ali nakon nekog vremena prestala sam otvarati.
Vedran mi se, međutim, stvarno javio.
„Ne znam je li nepristojno nakon onog komentara“, napisao je. „Ali ako ti ikad odgovara kava bez skrivenih namjera, dugujem ti ispriku što sam te pretvorio u šalu ispod tuđe objave.“
Pročitala sam poruku dvaput.
Odgovorila sam:
„Kava može. Bez šale.“
Nismo postali par.
Niti sam to željela.
Jednostavno smo jednom popili kavu, zatim još jednu nekoliko tjedana poslije. Vedran je ispao mnogo normalniji bez Jakovljeva društva oko sebe.
Nikad me nije pitao što se dogodilo između nas.
To sam cijenila.
Tri mjeseca nakon odlaska srela sam Jakova.
Dogodilo se sasvim slučajno.
Bila sam u jednom malom restoranu blizu Korza s Vedranom i još dvije osobe koje sam upoznala preko posla.
Jakov je ušao s poslovnim partnerom.
Prvo me nije vidio.
Onda je ugledao Vedrana.
Zastao je.
Pogled mu je prešao na mene.
Nosila sam običnu košulju koju sam sama kupila na sniženju i iste stare traperice koje sam iznijela iz njegove vile.
Nisam imala ništa od nakita koji mi je poklanjao.
Jakov je prišao stolu.
„Vedrane.“
„Jakove.“
Pogledao je mene.
„Nera.“
„Bok.“
Činilo se da ga je moj obični pozdrav iznenadio.
„Možemo razgovarati?“
Vedran me pogledao.
Ja sam ustala.
„Pet minuta.“
Izašli smo na pločnik.
Jakov je nekoliko sekundi samo gledao moje lice.
„Promijenila si broj.“
„Jesam.“
„Zašto?“
„Nisam mislila da ti treba.“
„Moja tajnica pokušala te dobiti.“
„Zbog čega?“
„Ostalo je nekoliko tvojih stvari.“
„Baci ih.“
Čeljust mu se zategnula.
„Među njima su dokumenti.“
„Moji dokumenti su kod mene.“
„I jedna kutija fotografija.“
Zastala sam.
„Pošalji ih kurirskom službom.“
„Ne možeš sama doći?“
„Ne.“
Pogledao je prema restoranu.
„Znači stvarno se viđaš s Vedranom.“
„Pijemo kavu.“
„Rekao sam mu ono iz šale.“
Nisam mogla vjerovati.
„Što?“
„Da te može pozvati.“
„Zašto mi to govoriš?“
„Da ne misliš da sam ozbiljno…“
„Jakove.“
Prekinula sam ga.
„Nema nikakve veze jesi li bio ozbiljan.“
„Ima.“
„Nema.“
Pogledala sam ga mirno.
„Ja više nisam netko o kome ti daješ dopuštenje.“
Prvi put nije odmah imao odgovor.
„Lucija se preselila u vilu“, rekao je.
„Drago mi je.“
„To je sve?“
„Što želiš da kažem?“
„Ne znam.“
„Onda nemoj očekivati odgovor.“
Okrenula sam se prema vratima.
„Nera.“
Zaustavila sam se.
„Jesi li stvarno dobro?“
Pitanje je došlo prekasno.
Ali bilo je prvi put da ga je postavio bez ironije.
„Jesam.“
„Nije ti teško?“
„Ponekad.“
„A ipak se nisi vratila.“
Nasmiješila sam se.
„Rekao si da ne mogu.“
„Znaš da to nisam mislio doslovno.“
„Ja jesam.“
Vratila sam se u restoran.
Jakov nije ušao za mnom.
Nekoliko dana poslije stigla je kutija.
Unutra su bile fotografije moje majke.
Stari rokovnik.
Dvije knjige.
I jedna crna kutijica s ogrlicom koju sam namjerno ostavila.
Na vrhu je bila kratka poruka:
„Ovo je tvoje.“
Vratila sam ogrlicu istog dana.
Na papirić sam napisala:
„Nije.“
Nakon toga više nije slao stvari.
Prošla je godina.
Nisam postala bogata.
Nisam se udala za nekog još moćnijeg čovjeka.
Nije mi se preko noći otvorio nevjerojatan život kao kazna za Jakova.
Dogodilo se nešto mnogo običnije.
Počela sam ponovno donositi vlastite odluke.
Radila sam.
Plaćala stan.
Kupila rabljeni automobil.
Prvi put sama izabrala madrac, posuđe i zavjese bez toga da netko pošalje dizajnera koji će odlučiti što „odgovara kući“.
Naučila sam koliko košta struja.
Koliko dugo se čeka kod liječnika ako nemaš nekoga tko nazove privatnu kliniku.
Koliko je neugodno kad ti automobil stane na parkiralištu usred kiše.
Ali sve su to bili moji problemi.
I upravo zato nisu izgledali strašno.
Jakova sam ponovno vidjela tek gotovo godinu i pol poslije.
Bio je sam.
Sreli smo se ispred knjižare.
Na trenutak se činilo da će proći.
Onda je stao.
„Nera.“
„Jakove.“
Pogledao me od glave do pete.
Na sebi nisam imala ništa što mi je ikada kupio.
„Još živiš u Rijeci?“
„Da.“
„Lucija i ja nismo zajedno.“
Nisam to znala.
„Žao mi je.“
„Nije.“
Nasmiješio se gorko.
„Nimalo ti nije žao.“
„Ne poznajem razlog vašeg prekida.“
„Rekla je da nikad nije mogla prestati misliti da je prije nje u toj kući živjela žena koja joj sliči.“
To me zaustavilo.
Jakov je nastavio:
„Jednog dana pronašla je tvoju staru fotografiju.“
„Koju?“
„Onu kad si prvi put došla.“
Bijela majica.
Traperice.
Znala sam odmah.
„Pitala me jesam li te uzeo jer si me podsjećala na nju.“
„Što si rekao?“
Jakov se kratko nasmijao.
„Nisam znao odgovor.“
To je bilo dovoljno iskreno.
„A sada?“
„Sada znam da to nije bilo cijelo objašnjenje.“
„Ne trebam ga.“
„Znam.“
Šutjeli smo.
„Bio sam grozan onog dana.“
„Jesi.“
„Tražio sam da se skineš pred ljudima.“
„Da.“
„I onda sam se naljutio kad si stvarno počela.“
„Da.“
Spustio je pogled.
„Zašto nisi vikala?“
Pitanje me gotovo nasmijalo.
„Jer sam već bila završila.“
„Tako jednostavno?“
„Nije bilo jednostavno. Samo je odluka bila donesena.“
„Znači ništa od svega što sam ti dao nije značilo?“
„Značilo je.“
Pogledala sam ga.
„Ali to što si mi nešto dao nije značilo da sam zauvijek pripadala tebi.“
Nije odgovorio.
„Nera.“
„Da?“
„Da te tada nisam izbacio…“
Odmahnula sam glavom.
„Nemoj.“
„Samo pitam.“
„Nema smisla.“
„Zašto?“
„Jer jesi.“
Stajali smo nekoliko sekundi usred prolaznika koji nisu znali ništa o nama.
Onda je kimnuo.
„Hoćeš li barem popiti kavu?“
Prije nekoliko godina napravila bih sve za tu rečenicu.
Tada sam samo pogledala na sat.
„Ne danas.“
„Drugi put?“
Razmislila sam.
„Možda.“
Nisam to rekla da bih ga zadržala.
Nisam ni obećala.
Samo prvi put nisam morala izabrati između potpune poslušnosti i potpunog bijega.
Mogla sam odlučiti kasnije.
Jakov je to, čini se, napokon shvatio.
„Dobro.“
Napravio je korak unatrag.
„Čuvaj se.“
„I ti.“
Nisam se okrenula za njim.
Te večeri kod kuće otvorila sam ormar.
Na dnu je još uvijek bila bijela majica.
Traperice sam odavno zamijenila drugim parom, ali majicu nisam bacila.
Ne zato što me podsjećala na Jakova.
Podsjećala me na onu dvadesetjednogodišnju djevojku koja je jednom ušla u tuđu kuću misleći da je spašena samo zato što joj je netko dao sigurnost.
Trebale su mi godine da shvatim kako sigurnost koja ovisi o tuđem raspoloženju nikad nije potpuno tvoja.
Jakov mi je nekada dao kuću, odjeću, nakit, automobile i život u kojem nisam morala pitati koliko nešto košta.
Kad sam otišla, nisam uzela ništa od toga.
I dugo sam mislila da odlazim praznih ruku.
Pogriješila sam.
Ponijela sam jedinu stvar koju mi nikada nije ni mogao dati.
Pravo da jednom zauvijek odlučim sama kamo idem.
I zato se, kad mi je tada rekao da se više nikad ne vraćam, nije dogodilo ono što je očekivao.
Nisam se vratila.
Ne zato što mi nikada nije bilo teško.
Nego zato što je prvi put u životu teškoća pripadala meni.
A s njom i sloboda.
Drugi.
Kod trećeg mi je Jakov naglo maknuo ruku.
Nije me samo zaustavio. Gotovo je udario po mojim prstima toliko snažno da sam instinktivno spustila ruku.
„Dosta.“
Lice mu se potpuno promijenilo.
Nestala je ona ravnodušna zabava kojom me prije nekoliko trenutaka promatrao. Čeljust mu se zategnula, a pogled nakratko prešao prema muškarcima koji su stajali iza Lucije.
Jedan je odmah okrenuo glavu.
Drugi se pravio da gleda kroz prozor.
Jakov je povisio glas.
„To je samo haljina.“
Nisam rekla ništa.
„Nisam toliko jadan da tražim natrag odjeću koju sam već nekome dao.“
Zakopčala sam gumb koji sam upravo otvorila.
„Dobro.“
Ta ga je jedna riječ, čini mi se, naljutila više nego da sam ga opsovala.
„Nera, uzmi svoje stvari.“
„Upravo to radim.“
„I izađi.“
„Hoću.“
„I zapamti nešto.“
Sad me gledao ravno, kao da mu je važno da svaka riječ ostane u meni.
„Kad jednom izađeš kroz ova vrata, nema povratka. Ako ti za tjedan dana bude teško, ako požališ ili shvatiš da život vani nije onakav kakav si zamislila, nemoj se vraćati.“
Lucija mu je dotaknula podlakticu.
„Jakove, možda ne moraš…“
„Pusti.“
Nije pogledao nju.
„Neka čuje.“
Okrenuo se ponovno meni.
„Ne želim te za mjesec dana vidjeti pred ogradom kako govoriš da si se predomislila.“
Spustila sam pogled prema kovčegu.
„Nećeš.“
„Dobro.“
„Dobro.“
To je bilo sve.
Njegovi prijatelji nisu se dugo zadržali. Nitko nije više imao volje za piće ni razgovor. Lucija je otišla s Jakovom, a vani su se jedan za drugim palili motori skupih automobila.
Gledala sam iz hodnika kako se crvena stražnja svjetla spuštaju niz cestu prema Rijeci.
Kad je posljednji automobil nestao iza zavoja, kuća je ponovno postala tiha.
Vratila sam se u garderobu.
Haljinu sam ipak skinula.
Ne zato što je Jakov to tražio.
Nego zato što sam shvatila da je više ne želim na sebi.
Pažljivo sam je složila na fotelju.
Otvorila sam najnižu ladicu ormara.
Ispod kutija koje nisam godinama dirala bila je bijela pamučna majica i izblijedjele plave traperice.
Nisu bile posebne.
Majica je na donjem rubu imala jedva vidljivu mrlju koju nikada nisam uspjela potpuno oprati. Traperice su bile malo izlizane na koljenima.
U toj odjeći sam prvi put došla k Jakovu.
Imala sam dvadeset jednu godinu.
Nisam imala nakit.
Nisam imala torbu čija cijena premašuje nečiju mjesečnu plaću.
Nisam imala osobnog vozača niti karticu kojom sam mogla plaćati bez pitanja koliko nešto košta.
Imala sam samo jednu sportsku torbu, dva para cipela i dovoljno straha da pristanem na bilo što samo da ne moram natrag.
Sjećam se kako me Jakov tog prvog dana pogledao od glave do pete.
„Što si to obukla?“
Tada se smijao.
Stisnuo me prstima za obraz.
„Ljudi će pomisliti da te držim gladnu i bosu.“
Tjedan dana poslije došla je žena iz butika izmjeriti me.
Mjesec dana poslije nisam imala više nijedan komad svoje stare odjeće osim te majice i traperica.
Tada sam to doživjela kao nježnost.
Danas sam znala da darovi sami po sebi nisu ljubav.
Obukla sam majicu.
Navukla traperice.
Stala pred veliko ogledalo.
Dugo sam gledala samu sebe.
Bez šminke izgledala sam mlađe i umornije.
A onda sam prvi put jasno vidjela nešto što mi prije nikada nije palo na pamet.
U toj bijeloj majici, s kosom skupljenom u neuredan rep, podsjećala sam na Luciju.
Ne toliko da bismo bile sestre.
Ali dovoljno.
Ista svijetla put.
Sličan oblik očiju.
Slične jagodice.
Čak i način na koji nam kosa pada uz lice.
Odjednom sam se sjetila svih onih prvih mjeseci kad bi me Jakov ponekad gledao kao da se pokušava nečega sjetiti.
Jednom me u polusnu nazvao drugim imenom.
Tada nisam čula dovoljno jasno.
Nisam ni pitala.
Godinama poslije više nije bilo važno.
Jesam li bila zamjena?
Možda.
Je li me u nekom trenutku ipak zavolio na svoj način?
Možda.
Ali život se ne može provesti u pitanju „možda“.
Uzela sam kovčeg i izašla.
Vila je bila iznad Kastva, dovoljno udaljena od glavne ceste da se automobil podrazumijevao. Godinama nikada nisam morala razmišljati kako ću nekamo stići.
Jakov bi rekao jednu rečenicu.
Netko bi dovezao automobil.
Netko bi rezervirao hotel.
Netko bi odnio moje kofere.
Toga dana nije bilo nikoga.
Vukla sam mali kovčeg niz cestu.
Sunce je još bilo jako.
Kotači su udarali po neravnom asfaltu.
Nakon petnaest minuta znoj mi se slijevao niz leđa.
Nakon pola sata počelo me boljeti rame.
Nisam se okrenula.
Ni jednom.
Kad sam konačno došla do prometnije ceste, prvi taksi odbio je vožnju jer je već imao rezervaciju. Drugi se nije javio.
Treći je stigao nakon četrdeset minuta.
Vozač, stariji čovjek, izašao je i sam mi stavio kovčeg u prtljažnik.
„Kamo?“
Zastala sam.
Nisam više imala kućnu adresu.
„Do centra Rijeke.“
„Gdje točno?“
Pogledala sam ekran telefona.
Prvi mali hotel koji je imao slobodnu sobu.
„Trpimirova.“
Sjeli smo.
Tek kad smo krenuli, otvorila sam mobitel.
Na vrhu Instagrama pojavila se Jakovljeva nova objava.
Nikada nije često objavljivao privatne stvari.
Zato je fotografija odmah privukla pažnju.
Lucija je sjedila uz njega u restoranu.
Jakov joj je držao ruku.
Na drugoj fotografiji bio je nagnut prema njoj i ljubio joj nadlanicu.
Nije bilo potrebe pisati ništa.
Svi su razumjeli.
Komentari su se nizali.
„Mislio sam da je i ova prolazna kao Nera.“
Drugi prijatelj odgovorio je:
„Očito smo se prevarili.“
Treći:
„Je li ovo napokon prava stvar?“
Jakov je na nekoliko komentara stavio samo znak da mu se sviđaju.
Onda se pojavio komentar jednog čovjeka kojeg sam poznavala iz njegova društva, Vedrana.
„A gdje je Nera? Stvarno ste završili?“
Minutu poslije dodao je:
„Ako jeste, smijem li je pozvati na piće?“
Gledala sam ekran.
Jakov je odgovorio samo njemu.
Jedna riječ.
„Slobodno.“
Nisam očekivala da će me to zaboljeti.
Ali jest.
Ne zato što sam željela da bude ljubomoran.
Nego zato što sam odjednom vidjela koliko je jednostavno svesti godine nečijeg života na jednu riječ.
Slobodno.
Kao da sam komad namještaja koji više ne koristi.
Zaključala sam telefon.
Vozač me preko retrovizora pogledao.
„Jeste dobro?“
„Jesam.“
„Sigurno?“
Nasmiješila sam se.
„Prvi put nakon dugo vremena.“
U hotelu sam platila sedam noći.
Sljedećeg jutra otvorila sam račun koji nisam godinama koristila.
Na njemu nije bilo bogatstvo.
Ali bilo je dovoljno za nekoliko mjeseci.
Novac koji sam imala prije Jakova i mala štednja koju sam tijekom godina odvajala od vlastitih honorara za povremene prevoditeljske i administrativne poslove koje sam radila online, više iz potrebe da ne zaboravim kako je zaraditi nešto svoje nego zato što mi je novac bio potreban.
Jakov za taj račun nikad nije pitao.
Tijekom prvog tjedna pronašla sam mali namješteni stan u Rijeci.
Jedna spavaća soba.
Kuhinja spojena s dnevnim boravkom.
Balkon toliko uzak da su na njega jedva stale dvije stolice.
Kad mi je vlasnica dala ključ, gotovo sam se rasplakala.
Ne zato što je stan bio lijep.
Nije.
Kupaonica je bila stara, ormarići u kuhinji već pomalo izblijedjeli.
Ali ključ je bio moj.
Nitko mi ga nije dao kao nagradu za poslušnost.
Nitko mi nije mogao reći da ga sutra moram vratiti jer mu se vratila žena koju zapravo voli.
Prva dva mjeseca Jakov se nije javio.
Ni ja njemu.
Ponekad bih vidjela njegove fotografije s Lucijom, ali nakon nekog vremena prestala sam otvarati.
Vedran mi se, međutim, stvarno javio.
„Ne znam je li nepristojno nakon onog komentara“, napisao je. „Ali ako ti ikad odgovara kava bez skrivenih namjera, dugujem ti ispriku što sam te pretvorio u šalu ispod tuđe objave.“
Pročitala sam poruku dvaput.
Odgovorila sam:
„Kava može. Bez šale.“
Nismo postali par.
Niti sam to željela.
Jednostavno smo jednom popili kavu, zatim još jednu nekoliko tjedana poslije. Vedran je ispao mnogo normalniji bez Jakovljeva društva oko sebe.
Nikad me nije pitao što se dogodilo između nas.
To sam cijenila.
Tri mjeseca nakon odlaska srela sam Jakova.
Dogodilo se sasvim slučajno.
Bila sam u jednom malom restoranu blizu Korza s Vedranom i još dvije osobe koje sam upoznala preko posla.
Jakov je ušao s poslovnim partnerom.
Prvo me nije vidio.
Onda je ugledao Vedrana.
Zastao je.
Pogled mu je prešao na mene.
Nosila sam običnu košulju koju sam sama kupila na sniženju i iste stare traperice koje sam iznijela iz njegove vile.
Nisam imala ništa od nakita koji mi je poklanjao.
Jakov je prišao stolu.
„Vedrane.“
„Jakove.“
Pogledao je mene.
„Nera.“
„Bok.“
Činilo se da ga je moj obični pozdrav iznenadio.
„Možemo razgovarati?“
Vedran me pogledao.
Ja sam ustala.
„Pet minuta.“
Izašli smo na pločnik.
Jakov je nekoliko sekundi samo gledao moje lice.
„Promijenila si broj.“
„Jesam.“
„Zašto?“
„Nisam mislila da ti treba.“
„Moja tajnica pokušala te dobiti.“
„Zbog čega?“
„Ostalo je nekoliko tvojih stvari.“
„Baci ih.“
Čeljust mu se zategnula.
„Među njima su dokumenti.“
„Moji dokumenti su kod mene.“
„I jedna kutija fotografija.“
Zastala sam.
„Pošalji ih kurirskom službom.“
„Ne možeš sama doći?“
„Ne.“
Pogledao je prema restoranu.
„Znači stvarno se viđaš s Vedranom.“
„Pijemo kavu.“
„Rekao sam mu ono iz šale.“
Nisam mogla vjerovati.
„Što?“
„Da te može pozvati.“
„Zašto mi to govoriš?“
„Da ne misliš da sam ozbiljno…“
„Jakove.“
Prekinula sam ga.
„Nema nikakve veze jesi li bio ozbiljan.“
„Ima.“
„Nema.“
Pogledala sam ga mirno.
„Ja više nisam netko o kome ti daješ dopuštenje.“
Prvi put nije odmah imao odgovor.
„Lucija se preselila u vilu“, rekao je.
„Drago mi je.“
„To je sve?“
„Što želiš da kažem?“
„Ne znam.“
„Onda nemoj očekivati odgovor.“
Okrenula sam se prema vratima.
„Nera.“
Zaustavila sam se.
„Jesi li stvarno dobro?“
Pitanje je došlo prekasno.
Ali bilo je prvi put da ga je postavio bez ironije.
„Jesam.“
„Nije ti teško?“
„Ponekad.“
„A ipak se nisi vratila.“
Nasmiješila sam se.
„Rekao si da ne mogu.“
„Znaš da to nisam mislio doslovno.“
„Ja jesam.“
Vratila sam se u restoran.
Jakov nije ušao za mnom.
Nekoliko dana poslije stigla je kutija.
Unutra su bile fotografije moje majke.
Stari rokovnik.
Dvije knjige.
I jedna crna kutijica s ogrlicom koju sam namjerno ostavila.
Na vrhu je bila kratka poruka:
„Ovo je tvoje.“
Vratila sam ogrlicu istog dana.
Na papirić sam napisala:
„Nije.“
Nakon toga više nije slao stvari.
Prošla je godina.
Nisam postala bogata.
Nisam se udala za nekog još moćnijeg čovjeka.
Nije mi se preko noći otvorio nevjerojatan život kao kazna za Jakova.
Dogodilo se nešto mnogo običnije.
Počela sam ponovno donositi vlastite odluke.
Radila sam.
Plaćala stan.
Kupila rabljeni automobil.
Prvi put sama izabrala madrac, posuđe i zavjese bez toga da netko pošalje dizajnera koji će odlučiti što „odgovara kući“.
Naučila sam koliko košta struja.
Koliko dugo se čeka kod liječnika ako nemaš nekoga tko nazove privatnu kliniku.
Koliko je neugodno kad ti automobil stane na parkiralištu usred kiše.
Ali sve su to bili moji problemi.
I upravo zato nisu izgledali strašno.
Jakova sam ponovno vidjela tek gotovo godinu i pol poslije.
Bio je sam.
Sreli smo se ispred knjižare.
Na trenutak se činilo da će proći.
Onda je stao.
„Nera.“
„Jakove.“
Pogledao me od glave do pete.
Na sebi nisam imala ništa što mi je ikada kupio.
„Još živiš u Rijeci?“
„Da.“
„Lucija i ja nismo zajedno.“
Nisam to znala.
„Žao mi je.“
„Nije.“
Nasmiješio se gorko.
„Nimalo ti nije žao.“
„Ne poznajem razlog vašeg prekida.“
„Rekla je da nikad nije mogla prestati misliti da je prije nje u toj kući živjela žena koja joj sliči.“
To me zaustavilo.
Jakov je nastavio:
„Jednog dana pronašla je tvoju staru fotografiju.“
„Koju?“
„Onu kad si prvi put došla.“
Bijela majica.
Traperice.
Znala sam odmah.
„Pitala me jesam li te uzeo jer si me podsjećala na nju.“
„Što si rekao?“
Jakov se kratko nasmijao.
„Nisam znao odgovor.“
To je bilo dovoljno iskreno.
„A sada?“
„Sada znam da to nije bilo cijelo objašnjenje.“
„Ne trebam ga.“
„Znam.“
Šutjeli smo.
„Bio sam grozan onog dana.“
„Jesi.“
„Tražio sam da se skineš pred ljudima.“
„Da.“
„I onda sam se naljutio kad si stvarno počela.“
„Da.“
Spustio je pogled.
„Zašto nisi vikala?“
Pitanje me gotovo nasmijalo.
„Jer sam već bila završila.“
„Tako jednostavno?“
„Nije bilo jednostavno. Samo je odluka bila donesena.“
„Znači ništa od svega što sam ti dao nije značilo?“
„Značilo je.“
Pogledala sam ga.
„Ali to što si mi nešto dao nije značilo da sam zauvijek pripadala tebi.“
Nije odgovorio.
„Nera.“
„Da?“
„Da te tada nisam izbacio…“
Odmahnula sam glavom.
„Nemoj.“
„Samo pitam.“
„Nema smisla.“
„Zašto?“
„Jer jesi.“
Stajali smo nekoliko sekundi usred prolaznika koji nisu znali ništa o nama.
Onda je kimnuo.
„Hoćeš li barem popiti kavu?“
Prije nekoliko godina napravila bih sve za tu rečenicu.
Tada sam samo pogledala na sat.
„Ne danas.“
„Drugi put?“
Razmislila sam.
„Možda.“
Nisam to rekla da bih ga zadržala.
Nisam ni obećala.
Samo prvi put nisam morala izabrati između potpune poslušnosti i potpunog bijega.
Mogla sam odlučiti kasnije.
Jakov je to, čini se, napokon shvatio.
„Dobro.“
Napravio je korak unatrag.
„Čuvaj se.“
„I ti.“
Nisam se okrenula za njim.
Te večeri kod kuće otvorila sam ormar.
Na dnu je još uvijek bila bijela majica.
Traperice sam odavno zamijenila drugim parom, ali majicu nisam bacila.
Ne zato što me podsjećala na Jakova.
Podsjećala me na onu dvadesetjednogodišnju djevojku koja je jednom ušla u tuđu kuću misleći da je spašena samo zato što joj je netko dao sigurnost.
Trebale su mi godine da shvatim kako sigurnost koja ovisi o tuđem raspoloženju nikad nije potpuno tvoja.
Jakov mi je nekada dao kuću, odjeću, nakit, automobile i život u kojem nisam morala pitati koliko nešto košta.
Kad sam otišla, nisam uzela ništa od toga.
I dugo sam mislila da odlazim praznih ruku.
Pogriješila sam.
Ponijela sam jedinu stvar koju mi nikada nije ni mogao dati.
Pravo da jednom zauvijek odlučim sama kamo idem.
I zato se, kad mi je tada rekao da se više nikad ne vraćam, nije dogodilo ono što je očekivao.
Nisam se vratila.
Ne zato što mi nikada nije bilo teško.
Nego zato što je prvi put u životu teškoća pripadala meni.
A s njom i sloboda.
Primjedbe