Mislila je da će me zbog jedne haljine poniziti pred cijelim kampusom, ali čim su na trg stigli predsjednik Senata i tajnica Rektorata, njezin se izraz promijenio — jer osoba koju je pokušavala izbaciti sa sveučilišta nije bila studentica, nego nova rektorica koju su svi čekali.
Petra je prva prasnula u smijeh.
– Ti ćeš meni nešto uzeti u obzir?
Okrenula se prema ljudima oko sebe.
– Jeste li čuli ovu?
Nekoliko njezinih prijateljica nasmijalo se zajedno s njom.
Zoran Milić nije.
Izraz mu se promijenio kada je pogledao prema upravnoj zgradi.
Preko trga su ubrzanim korakom dolazile tri osobe.
Prepoznala sam Ivanu Varga, tajnicu Rektorata, predsjednika Senata profesora Tomislava Barišića i voditeljicu pravne službe, Martinu Pejić.
Ivana je pogledavala na sat, očito zabrinuta.
Čim me ugledala, ubrzala je.
– Profesorice Vuković!
Zoran se ukočio.
Petra se prestala smijati.
Ivana je prišla ravno meni.
– Tražimo vas već gotovo dvadeset minuta. Svečanost počinje za deset. Zašto se ne javljate?
Podigla sam razbijeni mobitel.
– Zato.
Pogledala je ekran.
Zatim Zorana.
– Što se dogodilo?
Nitko nije odgovorio.
Profesor Barišić stigao je nekoliko sekundi kasnije, zadihan.
– Rektorice, sve je spremno. Ministarstvo je već poslalo predstavnika, članovi Senata su u dvorani…
Zaustavio se kada je vidio gomilu.
– Što se ovdje događa?
Riječ „rektorice” prošla je među studentima poput vala.
Netko je iza mene tiho opsovao.
Djevojka kratke kose koja je maloprije govorila da me Petra može ošamariti bez posljedica napravila je korak unatrag.
Petra je samo zurila u mene.
– Rektorice?
Njezine usne jedva su se pomaknule.
Pogledala sam je.
– Da.
Zoran Milić problijedio je.
– Profesorice Vuković, ja… nisam znao…
– To nije problem.
Na trenutak mu je laknulo.
Onda sam završila:
– Problem je što ste smatrali da je vaše ponašanje prihvatljivo prema osobi za koju ste mislili da je studentica.
Lice mu je ponovno palo.
Martina iz pravne službe spustila je fascikl koji je nosila.
– Molim vas da nitko ne odlazi dok ne utvrdimo što se dogodilo.
Petra se brzo pribrala.
– Ovo je nesporazum.
Okrenula se prema profesoru Barišiću.
– Ona je prva napala moje zaštitare.
– Imamo kamere – rekla sam.
– Pregledat ćemo ih.
Zoran se ubacio:
– Naravno, odmah ćemo sve pregledati.
Pogledala sam ga.
– Prije nekoliko minuta rekli ste da nema potrebe pregledavati snimke jer je gospođica Kordić već objasnila situaciju.
Nije znao što odgovoriti.
Oko nas više nitko nije pričao.
Čuli su se samo koraci studenata koji su pokušavali prići bliže.
Profesor Barišić pogledao je Petru, novčanice po podu i moj razbijeni mobitel.
– Rektorice, trebali bismo ovo riješiti unutra.
– Slažem se.
Pogledala sam Ivanu.
– Molim vas da se odmah sačuvaju sve snimke nadzornih kamera s ovog dijela kampusa od osam ujutro do sada.
– Naravno.
– I da se sastavi službena bilješka. Bez prepisivanja tuđih izjava.
Zoran je spustio pogled.
Petra je prekrižila ruke.
– Moj ujak je na putu.
– Znam – rekla sam.
– Čekam ga.
To ju je prvi put stvarno uznemirilo.
Pet minuta poslije Damir Kordić gotovo je dotrčao do nas.
Bio je muškarac u kasnim pedesetima, u skupom tamnoplavom odijelu. Na licu mu se vidjela ljutnja sve dok nije ugledao mene pokraj profesora Barišića.
Tada se zaustavio.
– Profesorice Vuković?
– Gospodine Kordiću.
Pogled mu je otišao prema Petri.
– Što se dogodilo?
Petra mu je odmah prišla.
– Ujače, ova žena…
Damir ju je naglo prekinuo.
– Znaš li tko je ovo?
Petra je stisnula usne.
– Sada znam.
Damir je zatvorio oči na sekundu.
Zatim se okrenuo prema meni.
– Rektorice, moja nećakinja je mlada. Prvi dan, puno emocija, vjerojatno je došlo do nesporazuma…
– Oštećenje tuđe imovine nije nesporazum.
Pokazala sam mobitel.
– Pokušaj udarca također nije nesporazum.
Petra je odmah rekla:
– Ona je mene uhvatila!
– Nakon što ste zamahnuli prema njezinu licu – javila se jedna studentica iz gomile.
Svi su se okrenuli.
Djevojka je držala mobitel.
– Snimila sam.
Drugi student podigao je ruku.
– I ja.
Zatim treći.
Damir je očito shvatio da više nije dovoljno pronaći jednu osobu koja će „srediti” priču.
– Dobro – rekao je tiše. – Pogledajmo snimke.
U sigurnosnoj sobi atmosfera je bila potpuno drukčija nego na trgu.
Više nije bilo smijeha.
Na velikom monitoru gledali smo cijeli incident iz dva kuta.
Petra kako mi blokira prolaz.
Njezina prijateljica koja prva podiže ruku.
Petra koja mi izbija mobitel.
Petra koja staje na njega.
Pokušaj šamara.
Dvojica privatnih zaštitara koji kreću prema meni.
A zatim dolazak Zorana Milića i njegova odluka da me odvede bez gledanja snimki.
Kada je video završio, nitko nekoliko trenutaka nije govorio.
Martina iz pravne službe prva je prekinula tišinu.
– Snimke se arhiviraju. Kopija ide disciplinskom povjerenstvu.
Petra se okrenula prema ujaku.
– Zar će stvarno od ovoga napraviti cijeli postupak?
Pogledala sam je.
– Vi ste tražili da me se odvede zaštitarima, pretraži mi se torba i prisili da skinem odjeću.
– Nisam mislila doslovno…
– Ponovili ste zahtjev nekoliko puta.
– Bila sam ljuta.
– Upravo zato postoje pravila.
Damir je pokušao ublažiti situaciju.
– Profesorice, Petra će nadoknaditi mobitel. Siguran sam da se može ispričati. Ne moramo baš od prvog dana…
– Disciplinski postupak nije osveta.
Prekinula sam ga.
– To je postupak kojim se utvrđuje što se dogodilo.
Zatim sam pogledala Zorana.
– A u vašem slučaju bit će provjereno i jeste li ranije slično postupali prema studentima.
– Nikada.
– Dobro. Onda vam provjera ne bi trebala smetati.
Nije odgovorio.
Svečanost imenovanja kasnila je dvadeset i pet minuta.
Kad sam napokon ušla u veliku dvoranu, među studentima je već kružila snimka incidenta.
Nisam ga spomenula u govoru.
Nisam spomenula Petru.
Govorila sam o tome kakvo sveučilište želim voditi.
Rekla sam samo jednu rečenicu koja je izazvala najveći pljesak.
– Na ovom kampusu ne smije postojati prezime, funkcija ni donacija koja nekome daje više prava nego drugome.
Profesor Barišić, koji je sjedio u prvom redu, kratko je kimnuo.
Damir Kordić nije pljeskao.
Nakon svečanosti došla je Ivana.
U ruci je držala moj privremeni službeni telefon.
– Ima još nešto.
– Što?
– Dokumentacija koju ste sinoć poslali pravnoj službi. Ona anonimna prijava protiv Damira Kordića.
Pogledala sam prema kraju dvorane gdje je razgovarao s jednim članom uprave.
– Što s njom?
– Financije su jutros napravile preliminarnu provjeru. Dvije tvrtke koje su dobile poslove na studentskom domu povezane su s njegovim šogorom.
– A treća?
– Vlasnik je kum njegove sestre.
Nisam odmah odgovorila.
U prijavi su bili poslovi vrijedni više od milijun eura.
– Pokrenite neovisnu reviziju.
– Danas?
– Danas.
Ivana je klimnula.
– I ograničite mu pristup dokumentaciji koja se odnosi na te natječaje dok se ne napravi sigurnosna kopija.
To više nije imalo veze s Petrom.
Ali činjenica da se upravo ona cijelo jutro pozivala na njegova navodna ovlaštenja samo je pokazala koliko se dugo u njihovoj obitelji funkcija doživljavala kao privatno vlasništvo.
Istoga popodneva dobila sam poruku od Ane Marinić.
Nisam je kontaktirala zbog osvete.
Petra je pred desecima ljudi tvrdila da nosim kopiju, a njezina prijateljica već je na društvenim mrežama objavila izrezani video uz komentar da se „neka žena lažno predstavlja u dizajnerskoj haljini”.
Trebala mi je samo činjenica.
Poslala sam Ani fotografije.
Nazvala me deset minuta kasnije.
– Lara, gdje si ovo našla?
– Na studentici.
– Ovo nije moj rad.
– Sigurna si?
– Sto posto. Pogledaj unutarnji rub rukava. Moj prototip nema taj šav. I materijal nije isti.
Poslala mi je potvrdu iz studija te fotografiju drugog originalnog primjerka koji je još visio u njihovoj garderobi u Zagrebu.
Nisam objavila ništa.
Samo sam dokument proslijedila disciplinskom povjerenstvu jer je Petra upravo haljinu koristila kao razlog da me javno ponižava.
Sljedećeg jutra Petra se pojavila pred mojim uredom.
Bila je sama.
Bez naočala.
Bez prijateljica.
Bez zaštitara.
Ivana me pitala želim li je primiti.
– Pet minuta.
Petra je ušla i zatvorila vrata.
Prvi put nije izgledala kao osoba koja očekuje da joj se svi pomaknu s puta.
Stajala je ispred stola, stegnutih prstiju.
– Došla sam se ispričati.
Čekala sam.
– Za mobitel.
Nisam ništa rekla.
– I za ono jučer.
– Koji dio?
Pogledala me.
– Sve.
– Zašto?
Zbunila se.
– Kako mislite zašto?
– Je li vam žao zato što ste shvatili da je ponašanje bilo pogrešno ili zato što ste saznali da sam rektorica?
Petra je spustila pogled.
To je bilo dovoljno iskreno da nisam trebala drugi odgovor.
– Haljinu mi je kupila mama preko posrednika iz Milana – rekla je odjednom. – Nisam znala da je kopija.
– Vjerujem da je moguće.
Podigla je oči, iznenađena.
– Neću vas disciplinski teretiti zato što ste kupili lažnu haljinu.
– Onda…
– Teretit će vas se zbog ponašanja.
Lice joj se ponovno zategnulo.
– Ali nitko nije ozbiljno ozlijeđen.
– To nije kriterij.
– Moja obitelj…
Zaustavila se prije nego što je završila.
– Recite.
– Ništa.
– Htjeli ste spomenuti donaciju?
Pocrvenjela je.
– Ne.
– Vaša obitelj donirala je novac sveučilištu. Zahvalni smo na tome. Ali donacija nije kupnja imuniteta.
Spustila sam pred nju obrazac.
– Ovdje možete dati svoju pisanu izjavu.
– Hoćete li me izbaciti?
– O tome ne odlučujem sama.
Pogledala me prvi put bez prkosa.
– Što biste vi napravili?
– Da ste se odmah zaustavili nakon prve uvrede, vjerojatno bismo razgovarali i završili priču. Ali vi ste odlučili da nečije dostojanstvo ovisi o tome koliko novca ima i koga poznaje.
Zastala sam.
– To je veći problem od haljine.
Petra je otišla bez ijedne riječi.
Disciplinsko povjerenstvo saslušalo je deset svjedoka.
Pregledali su službene snimke i videosnimke studenata.
Petra je dobila uvjetnu disciplinsku mjeru, obvezu nadoknade štete i upozorenje da će ponavljanje nasilnog ponašanja značiti strožu sankciju.
Njezina prijateljica koja je pokušala prva nasrnuti na mene dobila je zasebno upozorenje.
Dvojica privatnih zaštitara više nisu smjela djelovati unutar kampusa jer nisu bili dio ugovorene sveučilišne službe.
Zoran Milić privremeno je udaljen s dužnosti voditelja dok se provodila interna provjera.
Ona je otkrila nešto što me nije iznenadilo.
U prethodne tri godine bilo je šest pritužbi studenata na njegovo ponašanje.
Tri su završile bez ikakve službene zabilješke.
Jedna je nestala iz sustava.
Dvije su bile zatvorene nakon „usmenog razgovora”.
Kad sam ga pozvala na sastanak, pokušao je objasniti.
– Rektorice, morate razumjeti. Ponekad morate znati s čijom djecom imate posla.
– Upravo to ne morate znati.
– Lako je tako reći.
– Zašto?
– Jer kad se požali netko čiji roditelji financiraju projekte, telefon zazvoni odozgo.
– Od koga?
Nije odgovorio.
Spustila sam pred njega izvještaje.
– Od Damira Kordića?
Pogled mu je bio dovoljan.
Nakon toga više nije bilo govora samo o jednom incidentu prvog dana nastave.
Neovisna revizija trajala je gotovo sedam tjedana.
Otkrila je da je Damir Kordić tijekom četiri godine sudjelovao u pripremi ili praćenju više nabava kod kojih su poslove dobile tvrtke povezane s ljudima iz njegova privatnog kruga.
Nisu svi ugovori bili nezakoniti.
Ali u nekoliko slučajeva postojali su ozbiljni sukobi interesa koje nije prijavio.
Kod obnove jednog studentskog doma ponude su bile sastavljene tako da su neuobičajeno odgovarale samo jednom izvođaču.
Kod ugovora za opremanje menze pronađene su cijene znatno više od usporedivih tržišnih.
Sveučilište nije moglo samo presuditi da je počinjeno kazneno djelo, niti sam to namjeravala glumiti.
Ali moglo je napraviti ono što je bilo njegova odgovornost.
Dokumentacija je predana nadležnim tijelima, sporni ugovori poslani su na dodatnu pravnu provjeru, a Damir je uklonjen iz svih postupaka nabave.
Podnio je ostavku prije završetka internog postupka.
Tjedan dana kasnije nazvao me njegov brat, Petrin otac.
Nije vikao.
Bio je mnogo oprezniji od svoje kćeri.
– Profesorice Vuković, naša je obitelj godinama podržavala sveučilište.
– Znam.
– Financirali smo laboratorij.
– Da.
– Pomogli smo obnoviti knjižnicu.
– I na tome smo zahvalni.
Nastala je kratka tišina.
– Onda razumijete da nam nije svejedno kako se naše prezime povlači po medijima.
– Sveučilište nije objavilo nijednu informaciju o vašoj obitelji koja nije bila nužna.
– Ali priča se.
– To ne mogu kontrolirati.
– Petra je dijete.
– Petra je punoljetna studentica.
Glas mu je postao hladniji.
– Volio bih da razmislite koliko je mudro od jedne mladenačke pogreške napraviti javni primjer.
– Nisam je ja pretvorila u primjer.
Pogledala sam kroz prozor prema studentskom trgu.
– Ona je to napravila kada je pred pedeset ljudi bacila novac na zemlju i naredila da druga osoba skine odjeću.
Nije imao što dodati.
– Hoćete li povući donacije? – upitala sam.
Tišina.
– Nisam to rekao.
– Dobro. Onda ne moramo razgovarati o tome.
Razgovor je završio ubrzo nakon toga.
Donacije nisu povukli.
Nekoliko mjeseci kasnije Petra je ponovno došla u moj ured.
Ovoga puta nisam očekivala ispriku.
U ruci je držala kutiju.
Stavila ju je na stol.
Unutra je bio novi mobitel istog modela kao onaj koji je razbila.
– Osiguranje mi je već nadoknadilo štetu – rekla sam.
– Znam.
Gurnula je kutiju malo bliže meni.
– Onda ga donirajte studentskoj udruzi ili nekome kome treba.
Pogledala sam je.
Više nije nosila upadljivu dizajnersku odjeću svakoga dana. Nisam znala je li se promijenila ili je samo naučila biti opreznija.
– Zašto ste došli?
Sjedila je nekoliko sekundi u tišini.
– Zato što sam gledala onu snimku.
– Koju?
– S prvog dana.
Spustila je pogled.
– Nisam mogla vjerovati kako zvučim.
Nisam rekla ništa.
– Najgore je što tada nisam glumila – nastavila je. – Stvarno sam mislila da mogu nekome narediti da se makne samo zato što poznajem ljude.
Podigla je oči.
– I stvarno sam mislila da je sveučilište na neki način naše jer je tata davao novac.
– Sada više ne mislite?
Petra se gorko nasmiješila.
– Nakon svega što se dogodilo ujaku, mislim da sam konačno shvatila razliku između pomoći instituciji i kupovanja institucije.
To je bio prvi put da sam povjerovala njezinoj isprici.
Ne zato što je zvučala savršeno.
Nego zato što nije tražila ništa zauzvrat.
Kutiju s mobitelom poslali smo studentskom fondu za hitnu pomoć.
Haljinu koju sam nosila prvog dana više nikad nisam obukla na posao.
Ne zato što me bilo sram.
Nego zato što me svaki put kad bih je vidjela podsjetila na nešto mnogo važnije od mode.
Na činjenicu da sam tog jutra mogla samo pokazati dokument, reći tko sam i za deset sekundi zaustaviti cijelu stvar.
Nisam.
I upravo zato sam vidjela ono što mi nitko u svečanoj dvorani, uz kamere i pripremljene govore, nikada ne bi pokazao.
Vidjela sam kako se ljudi ponašaju prema nekome za koga misle da nema moć.
Ispostavilo se da je to bila najvažnija informacija koju sam dobila prvog dana na novom poslu.
– Ti ćeš meni nešto uzeti u obzir?
Okrenula se prema ljudima oko sebe.
– Jeste li čuli ovu?
Nekoliko njezinih prijateljica nasmijalo se zajedno s njom.
Zoran Milić nije.
Izraz mu se promijenio kada je pogledao prema upravnoj zgradi.
Preko trga su ubrzanim korakom dolazile tri osobe.
Prepoznala sam Ivanu Varga, tajnicu Rektorata, predsjednika Senata profesora Tomislava Barišića i voditeljicu pravne službe, Martinu Pejić.
Ivana je pogledavala na sat, očito zabrinuta.
Čim me ugledala, ubrzala je.
– Profesorice Vuković!
Zoran se ukočio.
Petra se prestala smijati.
Ivana je prišla ravno meni.
– Tražimo vas već gotovo dvadeset minuta. Svečanost počinje za deset. Zašto se ne javljate?
Podigla sam razbijeni mobitel.
– Zato.
Pogledala je ekran.
Zatim Zorana.
– Što se dogodilo?
Nitko nije odgovorio.
Profesor Barišić stigao je nekoliko sekundi kasnije, zadihan.
– Rektorice, sve je spremno. Ministarstvo je već poslalo predstavnika, članovi Senata su u dvorani…
Zaustavio se kada je vidio gomilu.
– Što se ovdje događa?
Riječ „rektorice” prošla je među studentima poput vala.
Netko je iza mene tiho opsovao.
Djevojka kratke kose koja je maloprije govorila da me Petra može ošamariti bez posljedica napravila je korak unatrag.
Petra je samo zurila u mene.
– Rektorice?
Njezine usne jedva su se pomaknule.
Pogledala sam je.
– Da.
Zoran Milić problijedio je.
– Profesorice Vuković, ja… nisam znao…
– To nije problem.
Na trenutak mu je laknulo.
Onda sam završila:
– Problem je što ste smatrali da je vaše ponašanje prihvatljivo prema osobi za koju ste mislili da je studentica.
Lice mu je ponovno palo.
Martina iz pravne službe spustila je fascikl koji je nosila.
– Molim vas da nitko ne odlazi dok ne utvrdimo što se dogodilo.
Petra se brzo pribrala.
– Ovo je nesporazum.
Okrenula se prema profesoru Barišiću.
– Ona je prva napala moje zaštitare.
– Imamo kamere – rekla sam.
– Pregledat ćemo ih.
Zoran se ubacio:
– Naravno, odmah ćemo sve pregledati.
Pogledala sam ga.
– Prije nekoliko minuta rekli ste da nema potrebe pregledavati snimke jer je gospođica Kordić već objasnila situaciju.
Nije znao što odgovoriti.
Oko nas više nitko nije pričao.
Čuli su se samo koraci studenata koji su pokušavali prići bliže.
Profesor Barišić pogledao je Petru, novčanice po podu i moj razbijeni mobitel.
– Rektorice, trebali bismo ovo riješiti unutra.
– Slažem se.
Pogledala sam Ivanu.
– Molim vas da se odmah sačuvaju sve snimke nadzornih kamera s ovog dijela kampusa od osam ujutro do sada.
– Naravno.
– I da se sastavi službena bilješka. Bez prepisivanja tuđih izjava.
Zoran je spustio pogled.
Petra je prekrižila ruke.
– Moj ujak je na putu.
– Znam – rekla sam.
– Čekam ga.
To ju je prvi put stvarno uznemirilo.
Pet minuta poslije Damir Kordić gotovo je dotrčao do nas.
Bio je muškarac u kasnim pedesetima, u skupom tamnoplavom odijelu. Na licu mu se vidjela ljutnja sve dok nije ugledao mene pokraj profesora Barišića.
Tada se zaustavio.
– Profesorice Vuković?
– Gospodine Kordiću.
Pogled mu je otišao prema Petri.
– Što se dogodilo?
Petra mu je odmah prišla.
– Ujače, ova žena…
Damir ju je naglo prekinuo.
– Znaš li tko je ovo?
Petra je stisnula usne.
– Sada znam.
Damir je zatvorio oči na sekundu.
Zatim se okrenuo prema meni.
– Rektorice, moja nećakinja je mlada. Prvi dan, puno emocija, vjerojatno je došlo do nesporazuma…
– Oštećenje tuđe imovine nije nesporazum.
Pokazala sam mobitel.
– Pokušaj udarca također nije nesporazum.
Petra je odmah rekla:
– Ona je mene uhvatila!
– Nakon što ste zamahnuli prema njezinu licu – javila se jedna studentica iz gomile.
Svi su se okrenuli.
Djevojka je držala mobitel.
– Snimila sam.
Drugi student podigao je ruku.
– I ja.
Zatim treći.
Damir je očito shvatio da više nije dovoljno pronaći jednu osobu koja će „srediti” priču.
– Dobro – rekao je tiše. – Pogledajmo snimke.
U sigurnosnoj sobi atmosfera je bila potpuno drukčija nego na trgu.
Više nije bilo smijeha.
Na velikom monitoru gledali smo cijeli incident iz dva kuta.
Petra kako mi blokira prolaz.
Njezina prijateljica koja prva podiže ruku.
Petra koja mi izbija mobitel.
Petra koja staje na njega.
Pokušaj šamara.
Dvojica privatnih zaštitara koji kreću prema meni.
A zatim dolazak Zorana Milića i njegova odluka da me odvede bez gledanja snimki.
Kada je video završio, nitko nekoliko trenutaka nije govorio.
Martina iz pravne službe prva je prekinula tišinu.
– Snimke se arhiviraju. Kopija ide disciplinskom povjerenstvu.
Petra se okrenula prema ujaku.
– Zar će stvarno od ovoga napraviti cijeli postupak?
Pogledala sam je.
– Vi ste tražili da me se odvede zaštitarima, pretraži mi se torba i prisili da skinem odjeću.
– Nisam mislila doslovno…
– Ponovili ste zahtjev nekoliko puta.
– Bila sam ljuta.
– Upravo zato postoje pravila.
Damir je pokušao ublažiti situaciju.
– Profesorice, Petra će nadoknaditi mobitel. Siguran sam da se može ispričati. Ne moramo baš od prvog dana…
– Disciplinski postupak nije osveta.
Prekinula sam ga.
– To je postupak kojim se utvrđuje što se dogodilo.
Zatim sam pogledala Zorana.
– A u vašem slučaju bit će provjereno i jeste li ranije slično postupali prema studentima.
– Nikada.
– Dobro. Onda vam provjera ne bi trebala smetati.
Nije odgovorio.
Svečanost imenovanja kasnila je dvadeset i pet minuta.
Kad sam napokon ušla u veliku dvoranu, među studentima je već kružila snimka incidenta.
Nisam ga spomenula u govoru.
Nisam spomenula Petru.
Govorila sam o tome kakvo sveučilište želim voditi.
Rekla sam samo jednu rečenicu koja je izazvala najveći pljesak.
– Na ovom kampusu ne smije postojati prezime, funkcija ni donacija koja nekome daje više prava nego drugome.
Profesor Barišić, koji je sjedio u prvom redu, kratko je kimnuo.
Damir Kordić nije pljeskao.
Nakon svečanosti došla je Ivana.
U ruci je držala moj privremeni službeni telefon.
– Ima još nešto.
– Što?
– Dokumentacija koju ste sinoć poslali pravnoj službi. Ona anonimna prijava protiv Damira Kordića.
Pogledala sam prema kraju dvorane gdje je razgovarao s jednim članom uprave.
– Što s njom?
– Financije su jutros napravile preliminarnu provjeru. Dvije tvrtke koje su dobile poslove na studentskom domu povezane su s njegovim šogorom.
– A treća?
– Vlasnik je kum njegove sestre.
Nisam odmah odgovorila.
U prijavi su bili poslovi vrijedni više od milijun eura.
– Pokrenite neovisnu reviziju.
– Danas?
– Danas.
Ivana je klimnula.
– I ograničite mu pristup dokumentaciji koja se odnosi na te natječaje dok se ne napravi sigurnosna kopija.
To više nije imalo veze s Petrom.
Ali činjenica da se upravo ona cijelo jutro pozivala na njegova navodna ovlaštenja samo je pokazala koliko se dugo u njihovoj obitelji funkcija doživljavala kao privatno vlasništvo.
Istoga popodneva dobila sam poruku od Ane Marinić.
Nisam je kontaktirala zbog osvete.
Petra je pred desecima ljudi tvrdila da nosim kopiju, a njezina prijateljica već je na društvenim mrežama objavila izrezani video uz komentar da se „neka žena lažno predstavlja u dizajnerskoj haljini”.
Trebala mi je samo činjenica.
Poslala sam Ani fotografije.
Nazvala me deset minuta kasnije.
– Lara, gdje si ovo našla?
– Na studentici.
– Ovo nije moj rad.
– Sigurna si?
– Sto posto. Pogledaj unutarnji rub rukava. Moj prototip nema taj šav. I materijal nije isti.
Poslala mi je potvrdu iz studija te fotografiju drugog originalnog primjerka koji je još visio u njihovoj garderobi u Zagrebu.
Nisam objavila ništa.
Samo sam dokument proslijedila disciplinskom povjerenstvu jer je Petra upravo haljinu koristila kao razlog da me javno ponižava.
Sljedećeg jutra Petra se pojavila pred mojim uredom.
Bila je sama.
Bez naočala.
Bez prijateljica.
Bez zaštitara.
Ivana me pitala želim li je primiti.
– Pet minuta.
Petra je ušla i zatvorila vrata.
Prvi put nije izgledala kao osoba koja očekuje da joj se svi pomaknu s puta.
Stajala je ispred stola, stegnutih prstiju.
– Došla sam se ispričati.
Čekala sam.
– Za mobitel.
Nisam ništa rekla.
– I za ono jučer.
– Koji dio?
Pogledala me.
– Sve.
– Zašto?
Zbunila se.
– Kako mislite zašto?
– Je li vam žao zato što ste shvatili da je ponašanje bilo pogrešno ili zato što ste saznali da sam rektorica?
Petra je spustila pogled.
To je bilo dovoljno iskreno da nisam trebala drugi odgovor.
– Haljinu mi je kupila mama preko posrednika iz Milana – rekla je odjednom. – Nisam znala da je kopija.
– Vjerujem da je moguće.
Podigla je oči, iznenađena.
– Neću vas disciplinski teretiti zato što ste kupili lažnu haljinu.
– Onda…
– Teretit će vas se zbog ponašanja.
Lice joj se ponovno zategnulo.
– Ali nitko nije ozbiljno ozlijeđen.
– To nije kriterij.
– Moja obitelj…
Zaustavila se prije nego što je završila.
– Recite.
– Ništa.
– Htjeli ste spomenuti donaciju?
Pocrvenjela je.
– Ne.
– Vaša obitelj donirala je novac sveučilištu. Zahvalni smo na tome. Ali donacija nije kupnja imuniteta.
Spustila sam pred nju obrazac.
– Ovdje možete dati svoju pisanu izjavu.
– Hoćete li me izbaciti?
– O tome ne odlučujem sama.
Pogledala me prvi put bez prkosa.
– Što biste vi napravili?
– Da ste se odmah zaustavili nakon prve uvrede, vjerojatno bismo razgovarali i završili priču. Ali vi ste odlučili da nečije dostojanstvo ovisi o tome koliko novca ima i koga poznaje.
Zastala sam.
– To je veći problem od haljine.
Petra je otišla bez ijedne riječi.
Disciplinsko povjerenstvo saslušalo je deset svjedoka.
Pregledali su službene snimke i videosnimke studenata.
Petra je dobila uvjetnu disciplinsku mjeru, obvezu nadoknade štete i upozorenje da će ponavljanje nasilnog ponašanja značiti strožu sankciju.
Njezina prijateljica koja je pokušala prva nasrnuti na mene dobila je zasebno upozorenje.
Dvojica privatnih zaštitara više nisu smjela djelovati unutar kampusa jer nisu bili dio ugovorene sveučilišne službe.
Zoran Milić privremeno je udaljen s dužnosti voditelja dok se provodila interna provjera.
Ona je otkrila nešto što me nije iznenadilo.
U prethodne tri godine bilo je šest pritužbi studenata na njegovo ponašanje.
Tri su završile bez ikakve službene zabilješke.
Jedna je nestala iz sustava.
Dvije su bile zatvorene nakon „usmenog razgovora”.
Kad sam ga pozvala na sastanak, pokušao je objasniti.
– Rektorice, morate razumjeti. Ponekad morate znati s čijom djecom imate posla.
– Upravo to ne morate znati.
– Lako je tako reći.
– Zašto?
– Jer kad se požali netko čiji roditelji financiraju projekte, telefon zazvoni odozgo.
– Od koga?
Nije odgovorio.
Spustila sam pred njega izvještaje.
– Od Damira Kordića?
Pogled mu je bio dovoljan.
Nakon toga više nije bilo govora samo o jednom incidentu prvog dana nastave.
Neovisna revizija trajala je gotovo sedam tjedana.
Otkrila je da je Damir Kordić tijekom četiri godine sudjelovao u pripremi ili praćenju više nabava kod kojih su poslove dobile tvrtke povezane s ljudima iz njegova privatnog kruga.
Nisu svi ugovori bili nezakoniti.
Ali u nekoliko slučajeva postojali su ozbiljni sukobi interesa koje nije prijavio.
Kod obnove jednog studentskog doma ponude su bile sastavljene tako da su neuobičajeno odgovarale samo jednom izvođaču.
Kod ugovora za opremanje menze pronađene su cijene znatno više od usporedivih tržišnih.
Sveučilište nije moglo samo presuditi da je počinjeno kazneno djelo, niti sam to namjeravala glumiti.
Ali moglo je napraviti ono što je bilo njegova odgovornost.
Dokumentacija je predana nadležnim tijelima, sporni ugovori poslani su na dodatnu pravnu provjeru, a Damir je uklonjen iz svih postupaka nabave.
Podnio je ostavku prije završetka internog postupka.
Tjedan dana kasnije nazvao me njegov brat, Petrin otac.
Nije vikao.
Bio je mnogo oprezniji od svoje kćeri.
– Profesorice Vuković, naša je obitelj godinama podržavala sveučilište.
– Znam.
– Financirali smo laboratorij.
– Da.
– Pomogli smo obnoviti knjižnicu.
– I na tome smo zahvalni.
Nastala je kratka tišina.
– Onda razumijete da nam nije svejedno kako se naše prezime povlači po medijima.
– Sveučilište nije objavilo nijednu informaciju o vašoj obitelji koja nije bila nužna.
– Ali priča se.
– To ne mogu kontrolirati.
– Petra je dijete.
– Petra je punoljetna studentica.
Glas mu je postao hladniji.
– Volio bih da razmislite koliko je mudro od jedne mladenačke pogreške napraviti javni primjer.
– Nisam je ja pretvorila u primjer.
Pogledala sam kroz prozor prema studentskom trgu.
– Ona je to napravila kada je pred pedeset ljudi bacila novac na zemlju i naredila da druga osoba skine odjeću.
Nije imao što dodati.
– Hoćete li povući donacije? – upitala sam.
Tišina.
– Nisam to rekao.
– Dobro. Onda ne moramo razgovarati o tome.
Razgovor je završio ubrzo nakon toga.
Donacije nisu povukli.
Nekoliko mjeseci kasnije Petra je ponovno došla u moj ured.
Ovoga puta nisam očekivala ispriku.
U ruci je držala kutiju.
Stavila ju je na stol.
Unutra je bio novi mobitel istog modela kao onaj koji je razbila.
– Osiguranje mi je već nadoknadilo štetu – rekla sam.
– Znam.
Gurnula je kutiju malo bliže meni.
– Onda ga donirajte studentskoj udruzi ili nekome kome treba.
Pogledala sam je.
Više nije nosila upadljivu dizajnersku odjeću svakoga dana. Nisam znala je li se promijenila ili je samo naučila biti opreznija.
– Zašto ste došli?
Sjedila je nekoliko sekundi u tišini.
– Zato što sam gledala onu snimku.
– Koju?
– S prvog dana.
Spustila je pogled.
– Nisam mogla vjerovati kako zvučim.
Nisam rekla ništa.
– Najgore je što tada nisam glumila – nastavila je. – Stvarno sam mislila da mogu nekome narediti da se makne samo zato što poznajem ljude.
Podigla je oči.
– I stvarno sam mislila da je sveučilište na neki način naše jer je tata davao novac.
– Sada više ne mislite?
Petra se gorko nasmiješila.
– Nakon svega što se dogodilo ujaku, mislim da sam konačno shvatila razliku između pomoći instituciji i kupovanja institucije.
To je bio prvi put da sam povjerovala njezinoj isprici.
Ne zato što je zvučala savršeno.
Nego zato što nije tražila ništa zauzvrat.
Kutiju s mobitelom poslali smo studentskom fondu za hitnu pomoć.
Haljinu koju sam nosila prvog dana više nikad nisam obukla na posao.
Ne zato što me bilo sram.
Nego zato što me svaki put kad bih je vidjela podsjetila na nešto mnogo važnije od mode.
Na činjenicu da sam tog jutra mogla samo pokazati dokument, reći tko sam i za deset sekundi zaustaviti cijelu stvar.
Nisam.
I upravo zato sam vidjela ono što mi nitko u svečanoj dvorani, uz kamere i pripremljene govore, nikada ne bi pokazao.
Vidjela sam kako se ljudi ponašaju prema nekome za koga misle da nema moć.
Ispostavilo se da je to bila najvažnija informacija koju sam dobila prvog dana na novom poslu.
Primjedbe