Na našem vjenčanju rekla sam mu da bih, ako me ikada izda, uzvratila tako da me više nikada ne pronađe; tada se smijao, uvjeren da je to samo rečenica zaljubljene žene, ali nakon što je zbog jedne dražbe ignorirao moj poziv iz zatočeništva i izgubio naše dijete, više se nisam šalila

Adrian je pronašao kombi manje od četrdeset minuta nakon posljednjeg poziva.

Stražnja vrata bila su odškrinuta.

Vozača nije bilo.

Jedan od zaštitara prvi je otvorio.

– Gospodine Vuković…

Adrian ga je odgurnuo.

Ležala sam na metalnom podu.

Bez svijesti.

Koža gotovo siva.

Odjeća natopljena krvlju.

Prvi put nakon mnogo godina čovjek koji je bio sposoban mirno stajati pred cijevi pištolja nije znao što napraviti.

– Helena.

Kleknuo je.

– Helena.

Dotaknuo mi je lice.

Nisam reagirala.

Marija je stigla nekoliko sekundi poslije.

Čim me vidjela, prekrižila se.

– Bože…

Adrian je podigao glavu.

– Zovi liječnika.

– Hitna je već na putu.

– Ne.

Glas mu je pukao.

– Mog liječnika.

– Sve liječnike.

– Zovi koga treba.

– Samo neka je spase.

Marija je gledala njegovu ruku na mom trbuhu.

Na krv.

A onda i ona shvatila.

Spustila je pogled.

Nije rekla ništa.

U bolnici su me odmah odvezli na operaciju.

Adrian je ostao u hodniku.

Satima.

Još je imao krv na rukavima košulje.

Nitko mu nije prišao.

Ni zaštitari.

Ni Marija.

Tek nakon gotovo tri sata izašao je liječnik.

– Gospodine Vuković?

Adrian je ustao.

– Supruga je stabilizirana.

Izdahnuo je.

Samo jednom.

– A dijete?

Liječnik je zastao.

– Žao mi je.

Adrian je ostao potpuno miran.

– Što znači „žao mi je”?

– Trudnoću nije bilo moguće sačuvati.

– Fetus više nije imao srčanu aktivnost kada je gospođa Vuković stigla.

Marija je zatvorila oči.

Adrian nije.

– Ne.

Liječnik ga je pogledao.

– Razumijem da je teško…

– Rekao sam ne.

– Gospodine…

– Pet mjeseci.

– Jutros je bilo živo.

– Jučer.

– Ne možete mi samo reći…

Glas mu je nestao.

Sjeo je.

Prvi put otkad ga je poznavala, Marija ga je vidjela kako spušta lice u obje ruke.

Nije plakao.

Samo je sjedio.

Kao čovjek kojem je netko oduzeo jezik.

Kasnije je šef njegova osiguranja donio prvu mapu.

– Pronašli smo automobil kojim su je presreli.

– Dvije kamere s obližnje benzinske postaje snimile su ljude.

Adrian nije podigao pogled.

– I?

– Gospođa je stvarno bila oteta prije nego što vas je nazvala.

Ta rečenica bila je nepotrebna.

Ali važna.

Adrian ju je čuo.

– Znao sam.

Šef osiguranja nije ništa rekao.

Jer svi u hodniku znali su da nije znao.

Nije vjerovao.

To nije bilo isto.

Sljedeći dokument bio je zapis poziva.

Vrijeme.

Lokacija.

Njezin telefon ugašen nekoliko minuta poslije.

I još jedna stvar.

Nadzorna snimka iz vile.

Ja izlazim.

S torbom za pregled.

Vozač mi otvara vrata.

Nikakva inscenacija.

Nikakva ljubomorna igra.

Nikakvo skrivanje u kući.

Adrian je dugo gledao ekran.

Marija je tiho rekla:

– Mislio si da laže?

Nije odgovorio.

– Adrian.

– Da.

– Zašto?

Pogledao ju je.

– Jer je znala za tebe.



Marija se ukočila.

– Što to ima veze?

– Bila je povrijeđena.

– Mislio sam da me pokušava natjerati da biram.

– Ali pokušavala je.

Marija je to rekla vrlo mirno.

– Molim?

– Bila je oteta.

– Otmičari su tražili zemljište.

– To nije bila emocionalna igra.

– To je bio izbor.

Adrianovo lice se stvrdnulo.

– Nisam mogao predati zemljište kriminalcima samo zato što su rekli…

– Ali kupio si ga.

Prekinula ga je.

– I dao meni.

Nije odgovorio.

Marija je skinula tanki srebrni križ s vrata.

Držala ga među prstima.

– Znači dok je ona bila zarobljena, ti si otišao na dražbu?

– Tamo je tvoja kapelica.

– Nisam te pitala za kapelicu.

Pogledala ga je ravno.

– Jesi li znao da traže da odustaneš?

– Da.

– I nisi?

– Nisam vjerovao da je stvarno oteta.

Marija je nekoliko sekundi stajala potpuno mirno.

– A ipak si jutros krenuo tražiti je.

– Nakon što je osiguranje pronašlo trag.

– Znači povjerovao si svojim ljudima.

– Njoj nisi.

Nije se branio.

To je bilo najgore.

Marija je spustila križ.

– Zemljište ću vratiti.

Adrian je naglo podigao glavu.

– Ne.

– Ne pripada meni.

– Kupio sam ga za zakladu.

– Kupio si ga dok je tvoja trudna žena molila da izabereš njezin život.

– Ne želim ga.

– Kapelica će biti srušena.

– Onda ćemo pronaći drugi način.



– Ali neću svaki put kad uđem u crkvu gledati zidove koji su plaćeni njezinim djetetom.

Adrian je ustao.

– Marija.

– Ne.

Prvi put mu nije dopustila da joj se približi.

– Nemoj me pretvoriti u opravdanje.

– Nisam tražila da mi gradiš tajni život.

– Nisam tražila da koristiš ime svog mrtvog brata i pred ljudima glumiš da je jedan čovjek moj, a drugi njezin.

– Plaćao si me da se molim za tebe.

– Onda me barem jednom poslušaj kad ti kažem da ništa od ovoga nije ljubav.

Otišla je.

Adrian je ostao sam.

Probudila sam se sljedeće večeri.

Prvo sam osjetila bol.

Zatim prazninu.

Ruka mi je automatski krenula prema trbuhu.

Bio je drukčiji.

Nisam trebala pitati.

Ali ipak jesam.

– Beba?

Medicinska sestra nije odgovorila odmah.

To je bilo dovoljno.

Okrenula sam glavu prema zidu.

Nisam vrištala.

Nisam plakala.

Samo sam zatvorila oči.

Nakon nekoliko minuta vrata su se otvorila.

Znala sam tko je i prije nego što je progovorio.

– Helena.

Nisam se okrenula.

– Izađi.

Adrian je stao.

– Samo želim…

– Izađi.

– Moram ti objasniti.

Tada sam ga pogledala.

Izgledao je kao da nije spavao.

Oči crvene.

Košulja zgužvana.

Čovjek kojeg su se drugi bojali stajao je nekoliko metara od mog kreveta i nije se usudio prići.

– Što ćeš objasniti?

Glas mi je bio slab.

– Da je zemljište bilo važno?

– Da nisi znao jesam li stvarno oteta?

– Da si mislio da glumim?

– Helena…

– Nazvala sam te.

– Rekla sam ti.

– Molila sam te da odustaneš.

– Ti si meni objasnio da imaš dva života.

– U jednom voliš Mariju.

– U drugom mene.

Osjetila sam kako mi se grlo steže.

– Na kraju se pokazalo da u oba života najviše voliš sebe.

Adrian je problijedio.

– Ne govori tako.

– Zašto?

– Jer nije istina.

– Onda gdje je moje dijete?

Nije odgovorio.

– Reci.



– Gdje je?

Spustio je pogled.

– Žao mi je.

To su bile najbeskorisnije tri riječi koje sam ikada čula.

– I meni.

Okrenula sam se.

– Žao mi je što sam se udala za tebe.

Ušao je liječnik.

Zatražila sam da Adrianu više ne dopuštaju ulaz.

Pokušao je raspravljati.

Bolnica je bila privatna.

Njegovi ljudi bili su posvuda.

Ali ja sam bila pri svijesti.

I jasno rekla:

– Ne želim ga.

Liječnik je stao na moju stranu.

Adrian je otišao.

Tri dana poslije pronašli su Damira Šolu.

Nisam pitala kako.

Znala sam dovoljno o Adrianovu drugom životu da ne želim detalje.

Kad mi je rekao:

– Više ti neće nauditi.

Samo sam odgovorila:

– Ne treba mi osveta.

– Treba mi razvod.

Lice mu se promijenilo.

– Helena.

– Već sam zvala odvjetnicu.

– Ne.

– Ne pitaš se.

– Trudna si bila s mojim djetetom.

– Bila.

– Nemoj to koristiti kao razlog da ostanem.

– Upravo je suprotno.

Prije otpusta potpisala sam punomoć.

Nisam tražila njegovo podzemlje.

Nisam htjela njegov novac iz poslova za koje nisam znala jesu li zakoniti.

Tražila sam ono što mi pripada prema našem bračnom ugovoru.

I ništa više.

Adrian je odbijao prihvatiti.

Slao je ljude.

Cvijeće.

Pisma.

Jednom je ispred bolnice ostavio automobil koji sam davno spomenula da mi se sviđa.

Vratila sam ključeve.

Samo jedno pismo sam otvorila.

„Pogriješio sam.”

Ispod toga:

„Daj mi priliku.”

Poderala sam ga.

Nije bilo dovoljno.

Tijekom oporavka živjela sam kod svoje stare prijateljice Ivane.

Nije znala sve o Adrianu.

Samo ono što sam joj mogla sigurno ispričati.

Jedne večeri pitala me:

– Bojiš li ga se?

Razmislila sam.

– Nekad jesam.

– Sada?

– Sada se više bojim sebe ako se vratim.

To je bilo točno.

Jer znala sam kako to počinje.

On bi došao.

Kleknuo.



Rekao da sam mu jedina.

Ja bih se sjetila deset godina ljubavi.

Djeteta.

Vjenčanja.

Dobre verzije njega.

A onda bih jednog dana opet morala dokazivati da moj život vrijedi više od nečijeg zemljišta.

Nisam to željela.

Marija me posjetila mjesec dana kasnije.

Došla je sama.

U jednostavnoj sivoj haljini redovnice.

– Smijem li ući?

– Da.

Sjela je preko puta mene.

Dugo nismo govorile.

Na kraju je rekla:

– Žao mi je.

– Ti me nisi otela.

– Nisam.

– Ali znala sam da živi dvostruko.

Pogledala sam je.

– Jesi li znala za mene?

– Da.

– Jesi li znala da sam trudna?

Spustila je pogled.

– Da.

To je boljelo.

Ali ne kao prije.

– I svejedno si ostala?

– Uvjeravala sam samu sebe da između nas nema ono što ti misliš.

– Da je on samo zaštitnik.

– A onda sam prihvaćala kuće, novac, zemlju i način na koji me stavlja iznad svih.

Podigla je pogled.

– To je također izbor.

Nisam ništa rekla.

– Vratila sam zemljište u fond.

– Zaklada više nije vlasnik.

– Kapelica?

– Grad će odlučiti što dalje.

– Dobro.

Marija je ustala.

– Adrian više ne dolazi.



– Ne moraš mi govoriti o njemu.

– Znam.

Zastala je kod vrata.

– Samo sam htjela da znaš da više neću sudjelovati u njegovom drugom životu.

Kimnula sam.

Nisam joj oprostila.

Nisam je ni mrzila.

Samo sam završila.

Razvod je trajao gotovo pola godine.

Adrian nije mogao pronaći pravni način da ga zaustavi.

Na kraju je potpisao.

Na posljednjem sastanku odvjetnika pitao je može li me vidjeti.

Pristala sam.

Jednom.

Ušao je bez zaštitara.

Bez skupog odijela.

Bez čovjeka kojeg je podzemlje zvalo Luka.

Samo Adrian.

– Odlaziš?

– Da.

– Kamo?

Nasmiješila sam se.

– Zar si zaboravio naš razgovor na vjenčanju?

Lice mu se promijenilo.

Sjećao se.

– Helena.

– Rekla sam ti.

– Ako ikada saznam da me varaš i ponižavaš, neću ostati moliti.

– Učinit ću da me više nikada ne pronađeš.

– Bila je šala.

– Meni više nije.

Ustao je.

– Nemoj.

– Molim te.

Prvi put sam čula taj ton.

– Ostani barem u Hrvatskoj.

– Ne.

– Mogu ti obećati da Marija…

– I dalje misliš da je problem Marija.

Pogledala sam ga.

– Nije.

– Problem je što sam nazvala svog muža iz zatočeništva, trudna, i rekla mu da me mogu ubiti.



– A on mi nije vjerovao.

– To se ne može popraviti uklanjanjem druge žene.

Spustio je glavu.

– Znam.

– Onda potpiši.

Potpisao je.

Tri tjedna poslije otišla sam.

Nisam koristila svoj stari broj.

Prodala sam automobil.

Ugasila privatne profile.

Odvjetnica je bila jedina osoba koja je imala moju novu adresu zbog službene dokumentacije.

Nisam otišla kao bjegunac.

Nisam se skrivala zato što sam se bojala.

Samo sam prvi put odlučila imati život u koji Adrian nema ulaz.

Dvije godine poslije živjela sam uz more, dovoljno daleko od Zagreba da nitko slučajno ne pokuca na vrata.

Radila sam.

Plivala ujutro.

Imala mali stan s balkonom.

Na njemu tri biljke koje sam redovito zaboravljala zalijevati.

Jednom mi je Ivana došla u posjet.

– Još te traži.

Pogledala sam je.

– Adrian?

Kimnula je.

– Čula sam da je potpuno izašao iz onog podzemnog svijeta.

– Prodao dio kompanije.

– Više ne koristi bratovo ime.

– Dobro.

– Ne zanima te?

– Ne.

– Stvarno?

Razmislila sam.

– Želim mu da postane bolji čovjek.

– Samo ne za mene.

Ivana je šutjela.

– To je hladno.

– Ne.

Pogledala sam prema moru.

– Zapravo je prvi put kad mu nešto želim bez da zauzvrat očekujem da se vrati kući.

Nekoliko mjeseci poslije dobila sam pismo.

Bez pošiljatelja.

Odvjetnica ga je proslijedila.

Prepoznala sam rukopis.

Nisam ga otvorila odmah.

Na kraju jesam.

Bila je samo jedna stranica.

„Nisam te uspio pronaći.”

Ispod:

„Sada razumijem da je to bila poanta.”

Nije tražio odgovor.

Nije napisao da će čekati.

Nije obećao da će me vratiti.

Samo posljednja rečenica:

„Žao mi je što sam morao izgubiti tebe i naše dijete da bih shvatio da dva života ne znače da možeš imati dvije savjesti.”

Spremila sam pismo.

Ne zato što sam ga namjeravala čuvati zauvijek.

Nego zato što sam prvi put mogla pročitati njegove riječi bez želje da mu odgovorim.

Na dan našeg vjenčanja rekla sam da bih, ako me ikad izda, otišla toliko daleko da me neće pronaći.

Tada se nasmijao.

Kasnije sam i ja zaboravila tu rečenicu.

Sve do dana kada mi je morao birati između mene i zemlje koju je želio pokloniti drugoj ženi.

Izabrao je zemlju.

Ja sam nakon toga izabrala sebe.

I ovog puta nitko nije dobio priliku promijeniti moj izbor.

Primjedbe