Na večeru sam došla spremna braniti samo svoju naviku štednje, ali Viktorova obitelj pred svima je otvorila moje račune, brak i podrijetlo — tada je moj inače hladni suprug zatvorio fascikl, pogledao vlastitu tetu i prvi put jasno pokazao na čijoj je strani
Obiteljska kuća Šarićevih nalazila se na mirnom dijelu podsljemenske zone, iza visokih vrata i reda starih stabala.
Viktor i ja stigli smo zajedno.
Još u automobilu pitala sam:
– Je li ovo stvarno potrebno?
– Što?
– Da cijela obitelj razgovara o tome gdje kupujem meso.
– Nećemo razgovarati o mesu ako ti ne želiš.
Pogledala sam ga.
– Tvoja teta očito želi.
– Moja teta želi razgovarati o svemu.
To je rekao tako suho da sam se morala nasmiješiti.
Kad smo ušli, za stolom su već sjedili njegova majka Helena, stariji stric Nikola, teta Vesna i dvije sestrične.
Dora, ona koja je komentirala fotografiju, odmah me pogledala od glave do pete.
Nosila sam jednostavnu tamnoplavu haljinu koju sam imala već dvije godine.
Vjerojatno sam joj time samo dala novi materijal.
Helena je ustala.
– Lana, drago mi je da si došla.
Poljubila me u obraz kao i svaki put.
Nije djelovala ljutito.
To me malo opustilo.
Vesna nije čekala ni predjelo.
– Nadam se da nisi krivo shvatila poruku u grupi.
– Nisam.
– Nisam mislila ništa loše.
Dora se uključila:
– Samo nam je bilo malo neobično.
Viktor je podigao pogled.
– Što točno?
– Pa…
Dora je pokazala prema meni.
– Da supruga Viktora Šarića stoji na odjelu sa sniženom hranom i traži najjeftinije pakiranje.
– Nisam tražila najjeftinije.
Svi su me pogledali.
– Tražila sam ono kojem rok istječe sutra jer sam ga planirala pripremiti isti dan. Bilo je trideset posto jeftinije.
Nikola je spustio čašu.
– Zvuči logično.
Vesna ga je pogledala.
– Nije stvar u tih devedeset eura.
– Onda u čemu je? – upitala sam.
Ona se naslonila.
– U dojmu.
– Čijem?
– Javnosti. Poslovnim partnerima. Ljudima koji prate obitelj.
– Netko je mene fotografirao bez mog znanja i poslao fotografiju u vašu privatnu grupu.
Pogledala sam Doru.
– Još uvijek ne vidim što sam ja napravila pogrešno.
Dora je odmah odgovorila:
– Nitko nije rekao da si napravila nešto strašno.
– Napisala si: „Čemu onda cijeli ovaj brak?”
Ušutjela je.
Viktor je nastavio jesti kao da je razgovor potpuno normalan.
To mi je bilo zanimljivo.
Nije me spašavao.
Pustio me da govorim.
Vesna je uzdahnula.
– Lana, ti si sada dio obitelji čije se prezime pojavljuje u novinama. Postoje određena očekivanja.
– Da trošim više?
– Da se ponašaš u skladu sa svojim položajem.
– Koji je točno moj položaj?
Prije nego što je odgovorila, Helena je mirno rekla:
– Viktorova supruga.
Pogledala je Vesnu.
– Ni manje ni više.
Vesna se namrštila.
– Helena, nemoj banalizirati.
– Ne banaliziram.
Ja sam uzela čašu vode.
– Ako vam smeta što kupujem stvari na sniženju, bojim se da se to neće promijeniti.
Dora se nasmijala.
– Ne moraš glumiti skromnost. Svi znamo da ti je Viktor dao karticu bez limita.
– Dao mi je.
– I?
– Što „i”?
– Ne koristiš je?
– Koristim.
– Za što?
– Prošli tjedan sam njome platila kemijsko čišćenje njegove košulje.
Nikola je spustio vilicu i počeo se smijati.
Čak je i Helena pokrila usta rukom.
Dora nije.
– Ovo je smiješno.
– Slažem se.
Vesna je tada uzela tanku fasciklu sa stolice pokraj sebe.
To nisam očekivala.
Stavila ju je na stol.
– Onda možda možemo razgovarati o ovome.
Viktorov pogled odmah je postao hladniji.
– Što je to?
– Mjesečni troškovi kućanstva.
Otvorila je fasciklu.
– Osiguranje, vozač, osoblje, dostave, osobne kupnje, održavanje kuće. Gotovo dvanaest tisuća eura u prvom mjesecu.
Pogledala me.
– Zato mi je malo neobično da se pred drugima stvara slika skromne djevojke koja štedi nekoliko eura.
Nekoliko sekundi nisam razumjela.
Onda sam uzela papir.
Na njemu su bili objedinjeni troškovi.
Markova plaća.
Smjene dvojice vozača.
Troškovi kućnog osoblja.
Servis automobila.
Dostave iz restorana koje je Viktor naručivao kad bi radio do kasno.
Cvijeće koje je njegova tajnica slala u kuću.
Čak i troškovi održavanja sigurnosnog sustava.
Na dnu je sve bilo navedeno pod rubrikom „rezidencijalni troškovi – obitelj Viktor Šarić”.
Podigla sam pogled.
– Ovo nisu moji osobni troškovi.
– Nastali su nakon vjenčanja.
– Marko je radio za Viktora prije nego što sam se ja pojavila.
– Ali sada često prati tebe.
– Jer mi je Viktor rekao da ga povedem.
Viktor je konačno spustio pribor.
– Teta.
Glas mu je bio tih.
Vesna se odmah okrenula prema njemu.
– Ja samo pokušavam…
– Odakle ti ovo?
Pokazao je fasciklu.
– Što?
– Izvještaj.
– Pa…
– Ovo je interni izvještaj moje obiteljske kancelarije.
Vesna je oklijevala.
– Dora ga je dobila.
Viktor je pogledao sestričnu.
Dora je problijedjela.
– Od koga?
– Viktore, stvarno nije važno.
– Meni jest.
– Samo sam pitala jednu osobu iz računovodstva.
– Za privatne podatke moje supruge?
– Nisu privatni. To su obiteljski troškovi.
– Jesu.
Nije povisio glas.
Upravo zato je cijeli stol utihnuo.
– Sutra želim ime osobe koja ti je dala izvještaj.
Dora ga je gledala.
– Zbog ovoga će netko dobiti otkaz?
– Netko tko bez dopuštenja dijeli interne financijske dokumente nema što raditi na mjestu na kojem ima pristup takvim podacima.
Vesna se umiješala:
– Pretjeruješ zbog jedne fascikle.
Viktor je zatvorio fasciklu i gurnuo je od sebe.
– Ne. Vi pretjerujete jer ste mjesec dana nakon mog vjenčanja odlučili provjeravati koliko moja žena troši.
Prvi put otkako sam ga upoznala čula sam kako me pred drugima naziva „moja žena”.
Ne „Lana”.
Ne „supruga”.
Moja žena.
Nisam očekivala da će dvije tako obične riječi imati ikakav učinak.
Imale su.
Vesna se uspravila.
– Samo pokušavamo zaštititi obitelj.
– Od čega?
– Viktore.
– Pitam ozbiljno.
Pogledao je svakoga za stolom.
– Od žene koja kupuje meso na sniženju?
Nitko nije odgovorio.
Dora je promrmljala:
– Nitko ne zna kakve su joj namjere.
Tada sam osjetila kako mi se posljednji komadić nelagode pretvara u ljutnju.
– Pitajte.
Dora me pogledala.
– Što?
– Ako vas zanimaju moje namjere, pitajte mene.
Vesna je odmah prihvatila.
– Dobro. Zašto si se udala za Viktora?
Pošteno pitanje.
I ja sam ga sebi postavila više puta.
– Zato što mi je ponudio brak u kojem mi nije tražio da napustim posao, odmah rodim dijete ili se pretvorim u ukras za poslovne večere.
Vesna se gotovo podrugljivo nasmijala.
– I zato što je milijunaš.
– Milijarder – ispravio ju je Nikola potpuno ozbiljno.
Helena ga je pogledala.
– Nikola.
– Što? Ako već razgovaramo, budimo precizni.
Morala sam sakriti osmijeh.
Zatim sam ponovno pogledala Vesnu.
– Naravno da sam znala da Viktor ima novca. Bilo bi glupo tvrditi suprotno. Ali prije vjenčanja potpisala sam bračni ugovor.
Dora se ukočila.
– Kakav ugovor?
Viktor me pogledao.
Očito nije očekivao da ću to spomenuti.
– Onaj prema kojem Viktorovi poslovni udjeli, njegova imovina prije braka i nasljedstvo ostaju njegovi. Kao što moja imovina ostaje moja.
Vesna je odmah rekla:
– To je standardno.
– Nije standardno ovo.
Iz torbe sam izvadila presliku dodatka koji sam prije vjenčanja inzistirala uključiti.
Stavila sam je na stol.
– Odrekla sam se bilo kakvog prava na njegove poslovne udjele u slučaju razvoda, osim onoga što bi bilo zajednički stečeno našim osobnim radom tijekom braka.
Dora je uzela papir.
Čitala je nekoliko sekundi.
– Zašto bi to napravila?
– Jer sam znala da će netko prije ili kasnije postaviti upravo pitanje koje ste večeras postavili.
Vesna je prvi put ostala bez odgovora.
Helena me promatrala.
– Viktor mi ovo nije rekao.
– Nije bilo razloga.
Viktor je rekao:
– Ja sam bio protiv te klauzule.
Okrenula sam se prema njemu.
– Znam.
– Što? – upitala je njegova majka.
Viktor je uzeo papir od Dore.
– Moj odvjetnik rekao je da je nepotrebna. Ja sam joj također rekao da je nepotrebna.
Pogledao me.
– Ona je inzistirala.
Vesna je šutjela nekoliko sekundi.
Onda je rekla:
– Papir ne dokazuje karakter.
– Točno – rekla sam.
– Ni fotografija iz supermarketa ga ne dokazuje.
Nikola se ponovno nasmijao.
Ovoga puta Helena ga nije zaustavila.
Večera je trebala završiti na tome.
Ali Vesna očito nije znala kada stati.
– Ipak ne razumijem zašto bi Viktor izabrao nekoga toliko različitog od života na koji je navikao.
Pogledala je njega.
– Imao si dovoljno prilika.
Zrak za stolom odmah se promijenio.
Nije trebalo objašnjavati što znači „prilika”.
Žene iz njegovih krugova.
Kćeri poslovnih partnera.
Ljudi odrasli u istom svijetu.
Prije mjesec dana to bi pitanje vjerojatno zanimalo i mene.
Viktor je nekoliko sekundi promatrao tetu.
Zatim je pogledao mene.
– Zato što je na prvom susretu jedina osoba u deset godina koja mi je rekla da je riba od četrdeset eura bacanje novca.
Nikola se zakašljao od smijeha.
Ja sam ga pogledala.
– Ozbiljno?
– Ozbiljno.
– Zato si me oženio?
– Ne samo zato.
Sad me već stvarno zanimalo.
Viktor je nastavio mirno, kao da ne sjedi pred cijelom obitelji.
– Većina ljudi koje upoznam prije nego sjednu sa mnom zna što posjedujem, s kim poslujem i što bi odnos sa mnom mogao značiti.
Pogledao me ravno u oči.
– Ti si pet minuta proučavala jelovnik da pronađeš najjeftiniju večeru, a kad sam te pitao zašto, nisi pokušala zvučati elegantno. Rekla si da je cijena glupa.
– Rekla sam „pretjerana”.
– Rekla si „suluda”.
– Nisam.
– Jesi.
Helena se nasmiješila.
Viktor se nije.
Njegov pogled ostao je na meni.
– Nakon toga sam provjerio čime se baviš, kako radiš i kakva si prema ljudima koji ti ništa ne mogu ponuditi.
Trepnula sam.
– Provjerio si me?
– Naravno.
– To zvuči strašno kad to kažeš tako.
– Vjerojatno.
– Što si saznao?
– Da već tri godine dio plaće šalješ baki iako ona taj novac uglavnom sprema jer ga odbija trošiti. Da si odbila mjesto u očevoj tvrtki jer nisi željela da ljudi misle da si posao dobila samo zbog prezimena. I da si jednom vratila trgovini dvadeset eura jer ti je blagajnica pogrešno vratila previše.
Dora me gledala kao da me prvi put vidi.
Ja sam gledala Viktora.
– Znao si sve to prije nego što si me zaprosio?
– Da.
– I ništa nisi rekao?
– Nisi pitala.
Gotovo sam ga udarila salvetom.
Vesna je djelovala kao da joj se razgovor više uopće ne sviđa.
– Dobro, Viktore. Jasno nam je.
– Nije još.
Okrenuo se prema njoj.
– Lana se ne mora prilagođavati načinu na koji vi mislite da bi moja supruga trebala živjeti.
Vesna je stisnula usne.
– Ako kupuje na sniženju, kupovat će na sniženju. Ako želi raditi, radit će. Ako ne želi ići na večeru, neće ići.
– A ugled obitelji?
– Ugled obitelji neće uništiti račun iz supermarketa.
Zastao je.
– Ali zadiranje u privatne financijske podatke moglo bi.
Time je razgovor završio.
U automobilu prema kući dugo sam šutjela.
Viktor je radio na tabletu.
Nakon desetak minuta spustio ga je.
– Jesi ljuta?
– Malo.
– Na mene?
– Da.
– Zbog provjere?
– Zbog toga što znaš da sam vratila dvadeset eura blagajnici prije četiri godine.
Prvi put sam vidjela da se zbunio.
– To je bilo u izvještaju.
– Kakvom izvještaju? Dosjeu od tristo stranica?
– Ne toliko.
– Viktore.
– Četrdeset dvije.
Zinula sam.
On se napokon nasmijao.
– Šalim se.
– Ne vjerujem ti.
– Trebala bi.
– To je točno ono što bi rekao netko tko ima četrdeset dvije stranice o meni.
Kad smo stigli kući, nisam odmah otišla spavati.
Sjedila sam u kuhinji i pila čaj.
Viktor je ušao nekoliko minuta poslije.
Nije imao sako ni kravatu.
Izgledao je manje kao čovjek s naslovnica poslovnih časopisa, a više kao običan umoran muškarac.
Sjeo je preko puta mene.
– Zašto toliko štediš?
Pogledala sam šalicu.
– Baka.
Ispričala sam mu o godinama s njom.
O vrećicama koje nikada nije bacala jer su se „mogle još jednom koristiti”.
O tome kako je rezala tube kreme napola da izvuče ono što je ostalo.
O ljetima kada smo čekale večer da otvorimo prozore umjesto da uključimo klimu.
– Nismo bile siromašne – rekla sam. – Ali ona je odrasla bez ičega. Za nju je bacanje hrane bilo gotovo grijeh.
– I ostalo ti je.
– Da.
– Smeta li ti život ovdje?
Pitanje me iznenadilo.
– Ne.
– Sigurno?
Razmislila sam.
– Smeta mi kada se osjećam kao da moram glumiti nekoga tko nisam.
Kimnuo je.
– Onda nemoj.
Toliko jednostavno.
Nisam znala zašto mi je trebalo mjesec dana da shvatim da Viktor zapravo nikada nije tražio od mene da budem drukčija.
To su činili drugi.
Sljedećih tjedana naš se brak polako promijenio.
Ne dramatično.
Viktor nije odjednom postao čovjek koji piše ljubavne poruke deset puta dnevno.
I dalje je puno radio.
I dalje je ponekad odgovarao na mailove za stolom dok nisam nogom udarila njegovu stolicu.
Ali počeo je dolaziti kući ranije kad je mogao.
Jedne subote pojavio se u kuhinji u devet ujutro.
– Idemo.
– Kamo?
– U supermarket.
– Zašto?
– Trebamo hranu.
– Imamo dostavu.
– Ti ideš.
– Ja uvijek idem.
– Danas idem i ja.
Gledala sam ga nekoliko sekundi.
– Marko ti je rekao da je opet akcija na wagyu?
– Marko je naučio da mi takve informacije ne šalje.
Iz hodnika se začuo Markov glas:
– Potvrđujem.
U trgovini se dogodilo nešto što nisam očekivala.
Viktor nije znao cijenu gotovo ničega.
Uzeo je malu kutiju jagoda.
– Koliko misliš da ovo košta?
– Nemam pojma.
– Pogađaj.
Pogledao je kutiju.
– Tri eura?
Pokazala sam mu cijenu.
– Devet i devedeset.
Dugo je zurio.
– Za jagode?
– Dobro došao među obične ljude.
– Ovo je pljačka.
– Prije mjesec dana rekao si mi da kupim što hoću.
– Nisam znao što rade s jagodama.
Smijala sam se toliko da su se ljudi okretali.
Na blagajni je sam pogledao račun.
– Uštedjeli smo trideset četiri eura.
– „Mi”?
– Da.
– Već si postao jedan od nas?
– Ne pretjeruj.
Ali sljedeći put upravo je on vidio da je maslinovo ulje koje kupujemo na akciji.
Kupio je šest boca.
– Što će nam šest?
– Rekla si da se ne kvari brzo.
– Viktore, ne moraš kupiti cijeli supermarket kad vidiš popust.
– Počinjem razumijevati koncept.
– Ne razumiješ ništa.
Marko iza nas ponovno je rekao:
– Uči.
Tri mjeseca nakon našeg vjenčanja Vesna mi je prvi put poslala poruku bez ikakve zajedljive opaske.
Pitala me za bakin recept za kolač koji sam donijela Heleni.
Dora se ispričala zbog financijskog izvještaja.
Osoba iz računovodstva koja joj ga je proslijedila dobila je otkaz nakon interne istrage jer se ispostavilo da to nije bio prvi put da je dijelila privatne podatke.
Nisam osjećala zadovoljstvo.
Samo olakšanje.
Jedne večeri, gotovo pola godine nakon našeg prvog susreta, Viktor i ja večerali smo sami.
Na stolu je opet bilo meso sa sniženja.
Ovoga puta on ga je pronašao.
– Rok je sutra – rekao je vrlo ozbiljno dok mi je pokazivao pakiranje.
– Ponosna sam.
– Uštedio sam sedamdeset dva eura.
– Možemo u mirovinu.
Nasmijao se.
Nakon večere ostali smo sjediti.
Nije bilo telefona.
Nije bilo laptopa.
Samo nas dvoje.
Viktor me dugo gledao.
– Mogu li te nešto pitati?
– Možeš.
– Jesi li još uvijek u ovom braku samo zato što ti uvjeti odgovaraju?
Iznenadilo me.
– A ti?
– Nisam te pitao prvi.
Spustila sam pogled.
Prije nekoliko mjeseci rekla bih da je to praktičan brak.
Sigurnost.
Dogovor.
Dvoje ljudi koji jedno drugome ne smetaju.
Sada sam znala kada će doći kući po zvuku automobila.
Znala sam da mu treba pet minuta tišine nakon teškog sastanka.
On je znao da mi ne treba skupi poklon kada sam loše raspoložena, nego čaj i mir.
Znao je i koju marku deterdženta kupujem samo kad je na akciji.
– Ne – rekla sam.
– Ne što?
– Nisam više ovdje samo zbog uvjeta.
Viktor nije odmah odgovorio.
– Dobro.
Namrštila sam se.
– Samo „dobro”?
– Što želiš da kažem?
– Ne znam. Nešto romantičnije.
– Nisam baš dobar u tome.
– Primijetila sam.
Nagnuo se malo bliže.
– Mogu pokušati.
– Slušam.
– Drago mi je što sam baš tebe oženio.
Srce mi je zatreperilo.
Ali nisam mu namjeravala olakšati.
– To nije posebno romantično.
– Ne?
– Ne.
– Onda ću pokušati ponovno.
Pogledao me ravno u oči.
– Više mi nije dovoljno da samo živimo u istoj kući.
Ovoga puta nisam imala spreman odgovor.
Nagnuo se još malo.
– Je li to bolje?
– Malo.
– Lana.
– Da?
– Smijem li te poljubiti ili moram prvo pronaći kupon?
Prasnula sam u smijeh.
I upravo tada, prvi put otkako smo potpisali vjenčane papire, naš brak prestao je izgledati kao dogovor između dvoje praktičnih ljudi.
Nekoliko dana poslije opet smo bili u supermarketu.
Vidjela sam poznatu crvenu naljepnicu na wagyuu.
Posegnula sam za jednim pakiranjem.
Viktor je stao iza mene.
– Uzmi dva.
Okrenula sam se.
– Zašto?
Pogledao je cijenu.
– Trideset posto jeftinije.
Zatim me potpuno ozbiljno pogledao.
– Bilo bi rasipanje uzeti samo jedan.
Tada sam shvatila da se čovjek stvarno može promijeniti.
Samo mu ponekad treba dovoljno dobar popust.
Viktor i ja stigli smo zajedno.
Još u automobilu pitala sam:
– Je li ovo stvarno potrebno?
– Što?
– Da cijela obitelj razgovara o tome gdje kupujem meso.
– Nećemo razgovarati o mesu ako ti ne želiš.
Pogledala sam ga.
– Tvoja teta očito želi.
– Moja teta želi razgovarati o svemu.
To je rekao tako suho da sam se morala nasmiješiti.
Kad smo ušli, za stolom su već sjedili njegova majka Helena, stariji stric Nikola, teta Vesna i dvije sestrične.
Dora, ona koja je komentirala fotografiju, odmah me pogledala od glave do pete.
Nosila sam jednostavnu tamnoplavu haljinu koju sam imala već dvije godine.
Vjerojatno sam joj time samo dala novi materijal.
Helena je ustala.
– Lana, drago mi je da si došla.
Poljubila me u obraz kao i svaki put.
Nije djelovala ljutito.
To me malo opustilo.
Vesna nije čekala ni predjelo.
– Nadam se da nisi krivo shvatila poruku u grupi.
– Nisam.
– Nisam mislila ništa loše.
Dora se uključila:
– Samo nam je bilo malo neobično.
Viktor je podigao pogled.
– Što točno?
– Pa…
Dora je pokazala prema meni.
– Da supruga Viktora Šarića stoji na odjelu sa sniženom hranom i traži najjeftinije pakiranje.
– Nisam tražila najjeftinije.
Svi su me pogledali.
– Tražila sam ono kojem rok istječe sutra jer sam ga planirala pripremiti isti dan. Bilo je trideset posto jeftinije.
Nikola je spustio čašu.
– Zvuči logično.
Vesna ga je pogledala.
– Nije stvar u tih devedeset eura.
– Onda u čemu je? – upitala sam.
Ona se naslonila.
– U dojmu.
– Čijem?
– Javnosti. Poslovnim partnerima. Ljudima koji prate obitelj.
– Netko je mene fotografirao bez mog znanja i poslao fotografiju u vašu privatnu grupu.
Pogledala sam Doru.
– Još uvijek ne vidim što sam ja napravila pogrešno.
Dora je odmah odgovorila:
– Nitko nije rekao da si napravila nešto strašno.
– Napisala si: „Čemu onda cijeli ovaj brak?”
Ušutjela je.
Viktor je nastavio jesti kao da je razgovor potpuno normalan.
To mi je bilo zanimljivo.
Nije me spašavao.
Pustio me da govorim.
Vesna je uzdahnula.
– Lana, ti si sada dio obitelji čije se prezime pojavljuje u novinama. Postoje određena očekivanja.
– Da trošim više?
– Da se ponašaš u skladu sa svojim položajem.
– Koji je točno moj položaj?
Prije nego što je odgovorila, Helena je mirno rekla:
– Viktorova supruga.
Pogledala je Vesnu.
– Ni manje ni više.
Vesna se namrštila.
– Helena, nemoj banalizirati.
– Ne banaliziram.
Ja sam uzela čašu vode.
– Ako vam smeta što kupujem stvari na sniženju, bojim se da se to neće promijeniti.
Dora se nasmijala.
– Ne moraš glumiti skromnost. Svi znamo da ti je Viktor dao karticu bez limita.
– Dao mi je.
– I?
– Što „i”?
– Ne koristiš je?
– Koristim.
– Za što?
– Prošli tjedan sam njome platila kemijsko čišćenje njegove košulje.
Nikola je spustio vilicu i počeo se smijati.
Čak je i Helena pokrila usta rukom.
Dora nije.
– Ovo je smiješno.
– Slažem se.
Vesna je tada uzela tanku fasciklu sa stolice pokraj sebe.
To nisam očekivala.
Stavila ju je na stol.
– Onda možda možemo razgovarati o ovome.
Viktorov pogled odmah je postao hladniji.
– Što je to?
– Mjesečni troškovi kućanstva.
Otvorila je fasciklu.
– Osiguranje, vozač, osoblje, dostave, osobne kupnje, održavanje kuće. Gotovo dvanaest tisuća eura u prvom mjesecu.
Pogledala me.
– Zato mi je malo neobično da se pred drugima stvara slika skromne djevojke koja štedi nekoliko eura.
Nekoliko sekundi nisam razumjela.
Onda sam uzela papir.
Na njemu su bili objedinjeni troškovi.
Markova plaća.
Smjene dvojice vozača.
Troškovi kućnog osoblja.
Servis automobila.
Dostave iz restorana koje je Viktor naručivao kad bi radio do kasno.
Cvijeće koje je njegova tajnica slala u kuću.
Čak i troškovi održavanja sigurnosnog sustava.
Na dnu je sve bilo navedeno pod rubrikom „rezidencijalni troškovi – obitelj Viktor Šarić”.
Podigla sam pogled.
– Ovo nisu moji osobni troškovi.
– Nastali su nakon vjenčanja.
– Marko je radio za Viktora prije nego što sam se ja pojavila.
– Ali sada često prati tebe.
– Jer mi je Viktor rekao da ga povedem.
Viktor je konačno spustio pribor.
– Teta.
Glas mu je bio tih.
Vesna se odmah okrenula prema njemu.
– Ja samo pokušavam…
– Odakle ti ovo?
Pokazao je fasciklu.
– Što?
– Izvještaj.
– Pa…
– Ovo je interni izvještaj moje obiteljske kancelarije.
Vesna je oklijevala.
– Dora ga je dobila.
Viktor je pogledao sestričnu.
Dora je problijedjela.
– Od koga?
– Viktore, stvarno nije važno.
– Meni jest.
– Samo sam pitala jednu osobu iz računovodstva.
– Za privatne podatke moje supruge?
– Nisu privatni. To su obiteljski troškovi.
– Jesu.
Nije povisio glas.
Upravo zato je cijeli stol utihnuo.
– Sutra želim ime osobe koja ti je dala izvještaj.
Dora ga je gledala.
– Zbog ovoga će netko dobiti otkaz?
– Netko tko bez dopuštenja dijeli interne financijske dokumente nema što raditi na mjestu na kojem ima pristup takvim podacima.
Vesna se umiješala:
– Pretjeruješ zbog jedne fascikle.
Viktor je zatvorio fasciklu i gurnuo je od sebe.
– Ne. Vi pretjerujete jer ste mjesec dana nakon mog vjenčanja odlučili provjeravati koliko moja žena troši.
Prvi put otkako sam ga upoznala čula sam kako me pred drugima naziva „moja žena”.
Ne „Lana”.
Ne „supruga”.
Moja žena.
Nisam očekivala da će dvije tako obične riječi imati ikakav učinak.
Imale su.
Vesna se uspravila.
– Samo pokušavamo zaštititi obitelj.
– Od čega?
– Viktore.
– Pitam ozbiljno.
Pogledao je svakoga za stolom.
– Od žene koja kupuje meso na sniženju?
Nitko nije odgovorio.
Dora je promrmljala:
– Nitko ne zna kakve su joj namjere.
Tada sam osjetila kako mi se posljednji komadić nelagode pretvara u ljutnju.
– Pitajte.
Dora me pogledala.
– Što?
– Ako vas zanimaju moje namjere, pitajte mene.
Vesna je odmah prihvatila.
– Dobro. Zašto si se udala za Viktora?
Pošteno pitanje.
I ja sam ga sebi postavila više puta.
– Zato što mi je ponudio brak u kojem mi nije tražio da napustim posao, odmah rodim dijete ili se pretvorim u ukras za poslovne večere.
Vesna se gotovo podrugljivo nasmijala.
– I zato što je milijunaš.
– Milijarder – ispravio ju je Nikola potpuno ozbiljno.
Helena ga je pogledala.
– Nikola.
– Što? Ako već razgovaramo, budimo precizni.
Morala sam sakriti osmijeh.
Zatim sam ponovno pogledala Vesnu.
– Naravno da sam znala da Viktor ima novca. Bilo bi glupo tvrditi suprotno. Ali prije vjenčanja potpisala sam bračni ugovor.
Dora se ukočila.
– Kakav ugovor?
Viktor me pogledao.
Očito nije očekivao da ću to spomenuti.
– Onaj prema kojem Viktorovi poslovni udjeli, njegova imovina prije braka i nasljedstvo ostaju njegovi. Kao što moja imovina ostaje moja.
Vesna je odmah rekla:
– To je standardno.
– Nije standardno ovo.
Iz torbe sam izvadila presliku dodatka koji sam prije vjenčanja inzistirala uključiti.
Stavila sam je na stol.
– Odrekla sam se bilo kakvog prava na njegove poslovne udjele u slučaju razvoda, osim onoga što bi bilo zajednički stečeno našim osobnim radom tijekom braka.
Dora je uzela papir.
Čitala je nekoliko sekundi.
– Zašto bi to napravila?
– Jer sam znala da će netko prije ili kasnije postaviti upravo pitanje koje ste večeras postavili.
Vesna je prvi put ostala bez odgovora.
Helena me promatrala.
– Viktor mi ovo nije rekao.
– Nije bilo razloga.
Viktor je rekao:
– Ja sam bio protiv te klauzule.
Okrenula sam se prema njemu.
– Znam.
– Što? – upitala je njegova majka.
Viktor je uzeo papir od Dore.
– Moj odvjetnik rekao je da je nepotrebna. Ja sam joj također rekao da je nepotrebna.
Pogledao me.
– Ona je inzistirala.
Vesna je šutjela nekoliko sekundi.
Onda je rekla:
– Papir ne dokazuje karakter.
– Točno – rekla sam.
– Ni fotografija iz supermarketa ga ne dokazuje.
Nikola se ponovno nasmijao.
Ovoga puta Helena ga nije zaustavila.
Večera je trebala završiti na tome.
Ali Vesna očito nije znala kada stati.
– Ipak ne razumijem zašto bi Viktor izabrao nekoga toliko različitog od života na koji je navikao.
Pogledala je njega.
– Imao si dovoljno prilika.
Zrak za stolom odmah se promijenio.
Nije trebalo objašnjavati što znači „prilika”.
Žene iz njegovih krugova.
Kćeri poslovnih partnera.
Ljudi odrasli u istom svijetu.
Prije mjesec dana to bi pitanje vjerojatno zanimalo i mene.
Viktor je nekoliko sekundi promatrao tetu.
Zatim je pogledao mene.
– Zato što je na prvom susretu jedina osoba u deset godina koja mi je rekla da je riba od četrdeset eura bacanje novca.
Nikola se zakašljao od smijeha.
Ja sam ga pogledala.
– Ozbiljno?
– Ozbiljno.
– Zato si me oženio?
– Ne samo zato.
Sad me već stvarno zanimalo.
Viktor je nastavio mirno, kao da ne sjedi pred cijelom obitelji.
– Većina ljudi koje upoznam prije nego sjednu sa mnom zna što posjedujem, s kim poslujem i što bi odnos sa mnom mogao značiti.
Pogledao me ravno u oči.
– Ti si pet minuta proučavala jelovnik da pronađeš najjeftiniju večeru, a kad sam te pitao zašto, nisi pokušala zvučati elegantno. Rekla si da je cijena glupa.
– Rekla sam „pretjerana”.
– Rekla si „suluda”.
– Nisam.
– Jesi.
Helena se nasmiješila.
Viktor se nije.
Njegov pogled ostao je na meni.
– Nakon toga sam provjerio čime se baviš, kako radiš i kakva si prema ljudima koji ti ništa ne mogu ponuditi.
Trepnula sam.
– Provjerio si me?
– Naravno.
– To zvuči strašno kad to kažeš tako.
– Vjerojatno.
– Što si saznao?
– Da već tri godine dio plaće šalješ baki iako ona taj novac uglavnom sprema jer ga odbija trošiti. Da si odbila mjesto u očevoj tvrtki jer nisi željela da ljudi misle da si posao dobila samo zbog prezimena. I da si jednom vratila trgovini dvadeset eura jer ti je blagajnica pogrešno vratila previše.
Dora me gledala kao da me prvi put vidi.
Ja sam gledala Viktora.
– Znao si sve to prije nego što si me zaprosio?
– Da.
– I ništa nisi rekao?
– Nisi pitala.
Gotovo sam ga udarila salvetom.
Vesna je djelovala kao da joj se razgovor više uopće ne sviđa.
– Dobro, Viktore. Jasno nam je.
– Nije još.
Okrenuo se prema njoj.
– Lana se ne mora prilagođavati načinu na koji vi mislite da bi moja supruga trebala živjeti.
Vesna je stisnula usne.
– Ako kupuje na sniženju, kupovat će na sniženju. Ako želi raditi, radit će. Ako ne želi ići na večeru, neće ići.
– A ugled obitelji?
– Ugled obitelji neće uništiti račun iz supermarketa.
Zastao je.
– Ali zadiranje u privatne financijske podatke moglo bi.
Time je razgovor završio.
U automobilu prema kući dugo sam šutjela.
Viktor je radio na tabletu.
Nakon desetak minuta spustio ga je.
– Jesi ljuta?
– Malo.
– Na mene?
– Da.
– Zbog provjere?
– Zbog toga što znaš da sam vratila dvadeset eura blagajnici prije četiri godine.
Prvi put sam vidjela da se zbunio.
– To je bilo u izvještaju.
– Kakvom izvještaju? Dosjeu od tristo stranica?
– Ne toliko.
– Viktore.
– Četrdeset dvije.
Zinula sam.
On se napokon nasmijao.
– Šalim se.
– Ne vjerujem ti.
– Trebala bi.
– To je točno ono što bi rekao netko tko ima četrdeset dvije stranice o meni.
Kad smo stigli kući, nisam odmah otišla spavati.
Sjedila sam u kuhinji i pila čaj.
Viktor je ušao nekoliko minuta poslije.
Nije imao sako ni kravatu.
Izgledao je manje kao čovjek s naslovnica poslovnih časopisa, a više kao običan umoran muškarac.
Sjeo je preko puta mene.
– Zašto toliko štediš?
Pogledala sam šalicu.
– Baka.
Ispričala sam mu o godinama s njom.
O vrećicama koje nikada nije bacala jer su se „mogle još jednom koristiti”.
O tome kako je rezala tube kreme napola da izvuče ono što je ostalo.
O ljetima kada smo čekale večer da otvorimo prozore umjesto da uključimo klimu.
– Nismo bile siromašne – rekla sam. – Ali ona je odrasla bez ičega. Za nju je bacanje hrane bilo gotovo grijeh.
– I ostalo ti je.
– Da.
– Smeta li ti život ovdje?
Pitanje me iznenadilo.
– Ne.
– Sigurno?
Razmislila sam.
– Smeta mi kada se osjećam kao da moram glumiti nekoga tko nisam.
Kimnuo je.
– Onda nemoj.
Toliko jednostavno.
Nisam znala zašto mi je trebalo mjesec dana da shvatim da Viktor zapravo nikada nije tražio od mene da budem drukčija.
To su činili drugi.
Sljedećih tjedana naš se brak polako promijenio.
Ne dramatično.
Viktor nije odjednom postao čovjek koji piše ljubavne poruke deset puta dnevno.
I dalje je puno radio.
I dalje je ponekad odgovarao na mailove za stolom dok nisam nogom udarila njegovu stolicu.
Ali počeo je dolaziti kući ranije kad je mogao.
Jedne subote pojavio se u kuhinji u devet ujutro.
– Idemo.
– Kamo?
– U supermarket.
– Zašto?
– Trebamo hranu.
– Imamo dostavu.
– Ti ideš.
– Ja uvijek idem.
– Danas idem i ja.
Gledala sam ga nekoliko sekundi.
– Marko ti je rekao da je opet akcija na wagyu?
– Marko je naučio da mi takve informacije ne šalje.
Iz hodnika se začuo Markov glas:
– Potvrđujem.
U trgovini se dogodilo nešto što nisam očekivala.
Viktor nije znao cijenu gotovo ničega.
Uzeo je malu kutiju jagoda.
– Koliko misliš da ovo košta?
– Nemam pojma.
– Pogađaj.
Pogledao je kutiju.
– Tri eura?
Pokazala sam mu cijenu.
– Devet i devedeset.
Dugo je zurio.
– Za jagode?
– Dobro došao među obične ljude.
– Ovo je pljačka.
– Prije mjesec dana rekao si mi da kupim što hoću.
– Nisam znao što rade s jagodama.
Smijala sam se toliko da su se ljudi okretali.
Na blagajni je sam pogledao račun.
– Uštedjeli smo trideset četiri eura.
– „Mi”?
– Da.
– Već si postao jedan od nas?
– Ne pretjeruj.
Ali sljedeći put upravo je on vidio da je maslinovo ulje koje kupujemo na akciji.
Kupio je šest boca.
– Što će nam šest?
– Rekla si da se ne kvari brzo.
– Viktore, ne moraš kupiti cijeli supermarket kad vidiš popust.
– Počinjem razumijevati koncept.
– Ne razumiješ ništa.
Marko iza nas ponovno je rekao:
– Uči.
Tri mjeseca nakon našeg vjenčanja Vesna mi je prvi put poslala poruku bez ikakve zajedljive opaske.
Pitala me za bakin recept za kolač koji sam donijela Heleni.
Dora se ispričala zbog financijskog izvještaja.
Osoba iz računovodstva koja joj ga je proslijedila dobila je otkaz nakon interne istrage jer se ispostavilo da to nije bio prvi put da je dijelila privatne podatke.
Nisam osjećala zadovoljstvo.
Samo olakšanje.
Jedne večeri, gotovo pola godine nakon našeg prvog susreta, Viktor i ja večerali smo sami.
Na stolu je opet bilo meso sa sniženja.
Ovoga puta on ga je pronašao.
– Rok je sutra – rekao je vrlo ozbiljno dok mi je pokazivao pakiranje.
– Ponosna sam.
– Uštedio sam sedamdeset dva eura.
– Možemo u mirovinu.
Nasmijao se.
Nakon večere ostali smo sjediti.
Nije bilo telefona.
Nije bilo laptopa.
Samo nas dvoje.
Viktor me dugo gledao.
– Mogu li te nešto pitati?
– Možeš.
– Jesi li još uvijek u ovom braku samo zato što ti uvjeti odgovaraju?
Iznenadilo me.
– A ti?
– Nisam te pitao prvi.
Spustila sam pogled.
Prije nekoliko mjeseci rekla bih da je to praktičan brak.
Sigurnost.
Dogovor.
Dvoje ljudi koji jedno drugome ne smetaju.
Sada sam znala kada će doći kući po zvuku automobila.
Znala sam da mu treba pet minuta tišine nakon teškog sastanka.
On je znao da mi ne treba skupi poklon kada sam loše raspoložena, nego čaj i mir.
Znao je i koju marku deterdženta kupujem samo kad je na akciji.
– Ne – rekla sam.
– Ne što?
– Nisam više ovdje samo zbog uvjeta.
Viktor nije odmah odgovorio.
– Dobro.
Namrštila sam se.
– Samo „dobro”?
– Što želiš da kažem?
– Ne znam. Nešto romantičnije.
– Nisam baš dobar u tome.
– Primijetila sam.
Nagnuo se malo bliže.
– Mogu pokušati.
– Slušam.
– Drago mi je što sam baš tebe oženio.
Srce mi je zatreperilo.
Ali nisam mu namjeravala olakšati.
– To nije posebno romantično.
– Ne?
– Ne.
– Onda ću pokušati ponovno.
Pogledao me ravno u oči.
– Više mi nije dovoljno da samo živimo u istoj kući.
Ovoga puta nisam imala spreman odgovor.
Nagnuo se još malo.
– Je li to bolje?
– Malo.
– Lana.
– Da?
– Smijem li te poljubiti ili moram prvo pronaći kupon?
Prasnula sam u smijeh.
I upravo tada, prvi put otkako smo potpisali vjenčane papire, naš brak prestao je izgledati kao dogovor između dvoje praktičnih ljudi.
Nekoliko dana poslije opet smo bili u supermarketu.
Vidjela sam poznatu crvenu naljepnicu na wagyuu.
Posegnula sam za jednim pakiranjem.
Viktor je stao iza mene.
– Uzmi dva.
Okrenula sam se.
– Zašto?
Pogledao je cijenu.
– Trideset posto jeftinije.
Zatim me potpuno ozbiljno pogledao.
– Bilo bi rasipanje uzeti samo jedan.
Tada sam shvatila da se čovjek stvarno može promijeniti.
Samo mu ponekad treba dovoljno dobar popust.
Primjedbe