Policija je tražila nestalog mladoženju, njegova majka tvrdila je da leži u bolnici, a nova supruga također je nestala; kad su otvorene snimke iz hotelske garaže i zemljišnoknjižni dokumenti, pokazalo se da je cijeli kaos počeo zbog obećanja koje moj bivši muž nikada nije imao pravo dati
U Zagreb sam se vratila iste večeri.
Nisam kupovala avionsku kartu jer za Portorož to nije imalo smisla. Sjela sam u prvi organizirani prijevoz prema Zagrebu, dok su moji tek raspakirani koferi ponovno bili u prtljažniku.
Na graničnom prijelazu nazvao me inspektor kriminalističke policije, Damir Kovačević.
– Gospođo Kovač?
– Da.
– Kolege iz Slovenije prenijele su nam vašu izjavu.
– Jeste pronašli Ivana?
Kratka stanka.
– Dođite prvo u policijsku postaju.
Nije mi se svidio njegov ton.
Kad sam stigla, bilo je gotovo deset navečer.
Damir je bio muškarac u pedesetima, sivih zalizaka i umornog izraza čovjeka kojem je radni dan trebao završiti prije šest sati.
Na stol je stavio papirnatu čašu vode.
– Prije svega, niste osumnjičeni.
– Utješno.
Nije reagirao.
– Potvrdili smo da ste jučer u 14:16 ušli u Sloveniju. Hotel ima snimku vašeg dolaska, recepcija je potvrdila da niste napuštali objekt do našeg kontakta.
– Dobro.
– Ali trebamo razumjeti odnos između vas i bivšeg supruga.
Prekrižila sam ruke.
– Sedam godina braka. Posljednje dvije uglavnom loše. Prije četiri mjeseca odlučili smo se razvesti. Imovinu smo riješili sporazumno.
– Tko je inicirao razvod?
– Ja.
– Zašto?
Pogledala sam ga nekoliko sekundi.
– Jer sam shvatila da sam mu više majka nego supruga.
Podigao je obrve.
– Možete konkretnije?
– Ivan je bio odrastao muškarac koji nije znao gdje držimo račune, koji lijek uzima kad mu se želudac pogorša, kako se uključuje perilica rublja niti kada mu istječe registracija automobila.
– A njegova majka?
– Uvijek je smatrala da je moj posao brinuti o njemu.
– Je li bilo nevjere?
– Nisam imala dokaz.
– Lorena?
– Znam za nju otprilike tri mjeseca.
Damir me odmah pogledao.
– Kako?
– Ivan mi je rekao da ima osobu s kojom planira nastaviti život čim razvod završi.
– Bez imena?
– Ime sam saznala slučajno preko zajedničkog poznanika.
– I to vam nije predstavljalo problem?
– Razvod je već bio dogovoren.
Inspektor je kratko zapisivao.
– Stan?
– Moj.
– Jeste ga kupili prije braka?
– Ne. Kupili smo ga tijekom braka, ali prema sporazumu ja sam preuzela preostali kredit, a njemu sam isplatila njegov ugovoreni dio iz svoje štednje.
– Koliki?
Rekla sam iznos.
– Znači, gospodin Horvat jučer više nije imao nikakvo vlasničko pravo na taj stan?
– Nikakvo.
Damir je spustio kemijsku.
– To je važno.
– Zašto?
Nije odmah odgovorio.
– Jutros nakon vjenčanja Lorena Babić otišla je s Ivanom u hotel u kojem je bio organiziran ručak.
– Dobro.
– U hotel nisu ušli kroz glavni ulaz. Parkirali su u podzemnoj garaži.
– I?
– Nakon toga dogodila se svađa.
Osjetila sam kako mi se želudac steže.
– Zbog mene?
– Ne.
Otvorio je fascikl.
– Zbog vašeg stana.
Samo sam ga gledala.
– Lorena je policiji svoje obitelji tijekom priprema za brak rekla da će nakon vjenčanja živjeti u stanu u kojem ste vi živjeli s Ivanom.
– To nije moguće.
– Prema njezinim porukama, gospodin Horvat joj je obećao upravo to.
– Stan je moj.
– Znamo.
– I on je znao.
– Pretpostavljamo.
Odjednom sam se sjetila razgovora od prije mjesec dana.
Ivan me pitao:
– Jesi sigurna da želiš baš stan? Mogla bi uzeti više novca, a meni ostaviti nekretninu.
Odbila sam.
Nije se svađao.
Tada sam mislila da je samo pokušao pregovarati.
Sada sam shvatila zašto.
– Lorena je jutros saznala? – pitala sam.
– Izgleda da je noć prije vjenčanja provjerila zemljišne knjige nakon što joj je prijateljica postavila nekoliko pitanja. Vidjela je da se provodi upis isključivo na vaše ime temeljem vašeg sporazuma.
– I svejedno se vjenčala?
– Građanska ceremonija je održana. Prema njezinoj izjavi, nije htjela napraviti scenu pred obitelji i planirala je razgovarati s njim nakon toga.
– Imate njezinu izjavu?
Damir je kimnuo.
– Pronašli smo je prije sat vremena.
– Gdje je bila?
– Kod prijateljice u Samoboru.
Naslonila sam se.
– A Ivan?
Inspektor me dugo gledao.
– Pronašli smo i njega.
– U bolnici?
– U privatnoj klinici izvan Zagreba.
Nada nije lagala.
Barem ne meni.
– Zašto ga onda policija traži kao nestalog?
– Zato što nam njegova majka tijekom prvog razgovora nije rekla da zna gdje je.
Tu sam ostala bez riječi.
– Zašto?
– To pokušavamo razjasniti.
Damir je zatvorio fascikl.
– Ali snimke iz garaže prilično dobro pokazuju što se dogodilo prije nego što je završio u klinici.
Sljedećeg jutra ponovno sam bila u postaji.
Ovoga puta ondje je bila i Lorena.
Prvi put sam je vidjela uživo.
Bila je mlađa od mene četiri ili pet godina, lijepa, uredno odjevena, ali potpuno iscrpljena. Na lijevoj ruci još je nosila novi vjenčani prsten.
Kad su nas smjestili u istu prostoriju, obje smo nekoliko sekundi samo gledale jedna drugu.
Ona je prva progovorila.
– Vi ste Marina?
– Jesam.
– Žao mi je.
– Zbog čega?
Spustila je pogled.
– Zbog svega.
Nisam znala što bih joj rekla.
Nisam bila sigurna koliko je znala prije razvoda.
Damir je ušao s prijenosnim računalom.
– Pogledat ćemo snimku samo zato što ste obje povezane s događajem i zato što postoje tvrdnje koje moramo usporediti.
Na ekranu se pojavila hotelska garaža.
Ivanov automobil stigao je u 9:47.
Izašli su zajedno.
Lorena je gotovo odmah počela govoriti nešto vrlo burno.
Bez zvuka nije se moglo znati što.
Ali govor tijela bio je dovoljan.
Ivan je pokušao uzeti njezin telefon.
Ona ga je povukla.
On joj je ponovno prišao.
Nije ju udario.
Ni ona njega.
Ali dok su se prepirali pokraj betonskog stubišta, Ivan je zakoračio unatrag.
Peta mu je promašila rub prve stepenice.
Pao je niz gotovo cijelo stubište.
Lorena je odmah potrčala za njim.
Na snimci je kleknula pokraj njega i izvadila telefon.
– Ja sam zvala hitnu – rekla je tiho.
Damir je zaustavio video.
– To potvrđuju zapisi poziva.
Nastavio je.
Hitna pomoć stigla je petnaest minuta poslije.
A s njom i Nada.
– Kako je ona tako brzo došla? – pitala sam.
Lorena se nasmijala bez veselja.
– Ivan ju je nazvao usred naše svađe.
– Zašto?
– Zato što sam rekla da je prevarant.
Pogledala me.
– Rekao mi je da je stan praktički njegov, da ste se vi samo privremeno upisali zbog kredita i da će nakon razvoda sve riješiti.
Osjetila sam val bijesa.
Ne zato što je lagao njoj.
Nego zato što je čak i nakon razvoda računao s mojom imovinom kao s nečim čime može trgovati.
– Kad sam mu pokazala izvadak iz zemljišnih knjiga – nastavila je – rekao je da će vas nagovoriti.
– Mene?
– Da.
– Na što?
– Da mu vratite stan.
Nasmijala sam se.
Jedino sam to mogla.
– Naravno.
Damir je nastavio snimku.
Nada je ušla u vozilo hitne pomoći.
Lorena je ostala na parkiralištu.
Petnaest minuta poslije sjela je u taksi i otišla.
– Zašto nisi otišla s njim? – pitala sam.
Pogledala me.
– Jer sam upravo shvatila da sam se udala za čovjeka koji mi je mjesecima lagao.
Nisam mogla proturječiti.
– Zašto si ugasila telefon?
– Moja majka je vrištala. Otac je zvao. Ivanova majka mi je poslala sedamnaest poruka da sam ja kriva za sve.
Ruka joj je otišla na čelo.
– Otišla sam kod prijateljice i nisam htjela nikoga vidjeti.
– Tvoja obitelj vas je zato prijavila kao nestale?
– Kad se ni ja ni Ivan nismo pojavili na ručku i nitko se nije javljao, da.
Damir je ugasio snimku.
– Gospodin Horvat nije životno ugrožen. Ima prijelom zdjelice, noge i nekoliko rebara. Oporavak će trajati.
– Zašto privatna klinika? – pitala sam.
– Njegova majka inzistirala je da ga se nakon početnog bolničkog zbrinjavanja prebaci tamo.
– I policiji nije rekla gdje je?
Damir se naslonio.
– Tvrdila je da je bila „u šoku” i da je mislila kako je potraga već obustavljena.
Lorena je prezirno odmahnula glavom.
– Nije bila u šoku.
Pogledali smo je.
– Rekla mi je da nikome ne govorim gdje je Ivan dok se ne „dogovorimo kao obitelj”.
– Dogovorimo što?
– Stan.
Naravno.
Sve se ponovno vratilo na stan.
Lorena je otvorila svoju torbu i izvadila nekoliko isprintanih poruka.
– Ovo sam već dala policiji.
Jednu je gurnula prema meni.
Nada:
„Nemoj sada dizati paniku. Marina će se vratiti. Ona zna s Ivanom. Kad ga vidi ovakvog, neće imati srca odbiti pomoći.”
Druga:
„Ako Marina privremeno vrati stan Ivanu, možete se useliti čim se oporavi.”
Treća:
„Ona ima dovoljno ušteđevine. Ne treba joj baš taj stan.”
Gledala sam papir i osjetila kako mi lice gori.
Nisam znala što me više vrijeđa.
To što su mislili da imam dovoljno pa mogu dati nešto svoje.
Ili činjenica da su bili potpuno uvjereni da ću, samo zato što je Ivan ozlijeđen, automatski ponovno preuzeti ulogu njegove žene.
– Zato me zvala – rekla sam.
Damir je kimnuo.
– Vjerojatno.
– Nije me trebala samo za njegu.
Lorena me pogledala.
– Htjela je da dođete prije nego što ja saznam sve.
– Sve?
Lorena je izvadila još jedan papir.
Bankovni izvadak.
Ivan je gotovo cijeli iznos koji sam mu isplatila za njegov dio stana već potrošio.
Kapara za svadbu.
Automobil.
Dug koji je ranije skrivao.
Luksuzno putovanje za medeni mjesec.
Na računu mu je ostalo manje od deset tisuća eura.
A privatna klinika, rehabilitacija i nekoliko mjeseci bez normalnog rada tek su dolazili.
Odjednom sam razumjela cijelu Nadininu paniku.
Njezin sin nije imao stan.
Nije imao veliku štednju.
Nova žena već je shvatila da joj je lagao.
A osoba koja je sedam godina rješavala sve njegove probleme upravo je otišla u Portorož s vlastitim novcem.
Ja.
– Želim nešto jasno reći – rekla sam inspektoru.
Damir je podigao pogled.
– Ne želim nikakav kontakt s Ivanom osim ako je nužan za ovaj postupak.
– Razumijem.
– Neću plaćati njegove medicinske troškove.
– Nitko to od vas ne može tražiti kao od bivše supruge.
– Neću ga njegovati.
– Također nije vaša obveza.
– I stan je moj.
Lorena se gotovo gorko nasmijala.
– U to sam se osobno uvjerila.
Policija je nekoliko dana poslije zatvorila dio postupka vezan uz nestanak.
Nije bilo otmice.
Nije bilo napada.
Ivan je pao tijekom svađe, što su potvrdili kamera, hitna pomoć i Lorena.
Nada je dobila vrlo neugodan razgovor zbog toga što je policiji dala nepotpune i proturječne podatke dok je znala gdje joj je sin.
Za mene je slučaj trebao biti završen.
Naravno da nije.
Nada me nazvala čim je shvatila da policija više nema razloga držati me u Zagrebu.
Nisam se javila.
Poslala je poruku:
„Marina, molim te. Dođi samo jednom u kliniku.”
Izbrisala sam je.
Druga:
„Ivan pita za tebe.”
Izbrisala sam.
Treća:
„Sedam godina braka ti ništa ne znači?”
Na tu sam odgovorila.
„Znači. Zato znam da je sedam godina dovoljno.”
Nije se javila do sljedećeg jutra.
Onda se pojavila pred mojim stanom.
Nisam znala kako je ušla u zgradu.
Kad sam otvorila, u ruci je držala vrećicu s medicinskim nalazima.
– Samo pet minuta.
– Ne.
– Marina, on ne može sam ni do toaleta.
– Onda mu treba medicinska sestra.
– Privatna sestra košta!
– Da.
– Govoriš kao da je stranac.
Pogledala sam je.
– Jest.
Ta ju je riječ pogodila.
– Kako možeš biti toliko hladna?
– Nisam hladna.
– Onda dođi.
– Ne.
Povisila je glas.
– Lorena je otišla!
– To je stvar između njih dvoje.
– Podnijela je zahtjev za razvod!
Zastala sam.
Dakle, brak koji je započeo jutro nakon završetka mojega nije izdržao ni tjedan.
Nisam osjećala zadovoljstvo.
Samo nevjerojatan umor.
– Žao mi je.
– Nije ti žao.
– Nije.
Nada je zaplakala.
– Što će sada biti s njim?
– Ima majku.
– Ja sam stara.
– Ima prijatelje.
– Svi rade.
– Može platiti pomoć.
– Nema više toliko novca!
Eto ga.
Napokon pravi problem.
– A ja imam?
– Ti imaš ušteđevinu.
Gotovo sam se nasmijala.
– Znači ipak smo došli do toga.
– Nisam to tako mislila.
– Točno ste tako mislili.
Otvorila sam vrata malo šire.
– Sedam godina sam kuhala vašem sinu. Vodila evidenciju računa. Rezervirala mu liječnika. Pakirala mu kofere. Podsjećala ga na rođendane vaše obitelji. Plaćala dio njegovih dugova kad je njegov mali posao propao.
Nada je šutjela.
– Kad sam rekla da više ne mogu, rekli ste mi da dobra žena ne broji što radi za muža.
– Obitelj ne broji.
– Ali sada ste vrlo dobro izračunali koliko ja imam na računu.
Pocrvenjela je.
– Marina…
– Ivan je jučer dobio novu obitelj.
– Ta žena ga je ostavila!
– Onda je to njegov problem.
Zatvorila sam vrata.
Tri dana poslije nazvao me Ivan.
Iz klinike.
Razmišljala sam hoću li se javiti.
Jesam.
Ne zbog njega.
Zbog sebe.
– Marina.
Glas mu je bio slab.
– Da?
– Mama kaže da nećeš doći.
– Dobro ti je rekla.
– Samo jednom.
– Zašto?
Dugo je šutio.
– Želim te vidjeti.
– Vidio si me jučer na sudu.
– Znaš što mislim.
– Ne.
Čula sam njegovo teško disanje.
– Lorena odlazi.
– Znam.
– Traži poništenje… odnosno razvod čim bude moguće.
– Dobro.
– Lagao sam joj.
– Znam i to.
– Za stan.
– Da.
– Mislio sam da ću te nagovoriti.
Nasmijala sam se.
– Kako?
– Ne znam.
– To je problem s tobom, Ivane. Uvijek prvo nešto obećaš drugima, a onda očekuješ da ja riješim posljedice.
Nije odgovorio.
– Trebao sam drukčije.
– Trebao si.
– Sedam godina…
– Nemoj.
– Samo kažem da nismo bili uvijek loši.
– Nismo.
To ga je iznenadilo.
– Bilo je i lijepih stvari – nastavila sam. – Zato sam ostala sedam godina.
– Onda možda…
– Ne.
– Nisam još ništa rekao.
– Znam što ćeš reći.
S druge strane nastala je tišina.
– Da Lorena više nije tu. Da si ozlijeđen. Da sada shvaćaš što si izgubio. I da bismo možda mogli pokušati ponovno.
Nije zanijekao.
– Ivan, jučer si se oženio drugom ženom.
– Pogriješio sam.
– Ne.
Spustila sam glas.
– Nisi pogriješio kad si se oženio njome. Pogriješio si kad si mislio da možeš otići iz našeg braka, obećati moj stan drugoj ženi, potrošiti svoj dio novca i onda, kad sve propadne, nazvati mene da ponovno budem rješenje.
Dugo se ništa nije čulo.
Na kraju je pitao:
– Stvarno se nećeš vratiti?
– Neću.
– Ni da mi pomogneš dok se ne oporavim?
– Ne.
– A ako nemam nikoga?
Pogledala sam svoj kofer koji još nisam ponovno raspakirala.
– Imaš sebe.
Prekinula sam.
Tog popodneva nazvala sam hotel u Portorožu.
Apartman je još bio slobodan.
Recepcionarka je rekla:
– Možemo vam vratiti preostale dane rezervacije ako dolazite sutra.
– Dolazim.
Sljedećeg jutra stavila sam kofer u automobil.
Prije polaska dobila sam poruku od Lorene.
Nisam znala zašto mi piše.
„Samo želim reći da nisam znala da stan pripada vama niti da vaš razvod još nije bio završen kad mi je počeo govoriti o braku. To ne opravdava sve. Znala sam da ste još formalno vjenčani i trebala sam biti pametnija.”
Dugo sam gledala poruku.
Odgovorila sam:
„Ono što ste vi imali s njim više nije moja stvar. Čuvajte sebe.”
Nakon nekoliko minuta stiglo je:
„I vi.”
To je bilo sve.
Nada više nije zvala.
Kasnije sam preko zajedničkih poznanika čula da je Ivan proveo gotovo tri mjeseca na rehabilitaciji.
Naučio je hodati s pomagalima.
Zatim bez njih.
Morao je prodati automobil da podmiri dio dugova i troškova.
Nada se preselila k njemu na nekoliko mjeseci.
Prvi put u životu morala je svakodnevno raditi ono što je godinama podrazumijevala da ću ja raditi bez pitanja.
Lorena je pokrenula razvod.
Njihov brak trajao je kraće od njegova oporavka.
Nisam slavila nijednu od tih stvari.
Kad se čovjek napokon oslobodi starog života, nije pobjeda gledati kako se taj život raspada bez njega.
Pobjeda je prestati gledati.
U Portorožu sam ostala još deset dana.
Svako jutro doručkovala sam na terasi.
Jednog dana platila sam masažu bez gledanja cijene.
Drugog sam otišla brodom do Pirana.
Trećeg nisam radila ništa.
Samo sam ležala uz prozor i čitala knjigu.
Sedam godina prije svaki od tih trenutaka izgledao bi mi sebično.
Sada nije.
Posljednje večeri sjedila sam uz more kada je stigla jedna poruka.
Ivan.
„Oprosti.”
Samo to.
Nisam je izbrisala.
Nisam ni odgovorila.
Spremila sam telefon u torbu.
More je bilo mirno, potpuno drukčije nego prvog dana kad je policija pokucala na vrata mog apartmana.
Pomislila sam na pitanje koje mi je Ivan postavio:
„A ako nemam nikoga?”
Nekada bih se na tu rečenicu odmah vratila.
Rezervirala kartu.
Otkazala svoj plan.
Stavila njegov život ispred svojega.
Sada sam napokon razumjela nešto što sam trebala naučiti puno ranije.
Biti nekome važan ne znači biti odgovoran za svaku posljedicu njegovih odluka.
Ivan je sam izabrao novi brak.
Sam je lagao novoj supruzi.
Sam joj je obećao ono što mu nije pripadalo.
A kad se sve raspalo, pokušao je vratiti staru osobu koja je godinama skupljala komadiće iza njega.
Taj posao više nije bio moj.
Sutradan sam se odjavila iz hotela, stavila sunčane naočale i krenula prema automobilu.
Recepcionar me pitao:
– Jeste se barem uspjeli malo odmoriti?
Nasmijala sam se.
– Jesam.
I prvi put nakon razvoda odgovor nije bio samo pristojnost.
Stvarno jesam.
Jer sada, kad bi telefon zazvonio, više nisam morala trčati spašavati čovjeka koji je sam odlučio izaći iz mog života.
Nisam kupovala avionsku kartu jer za Portorož to nije imalo smisla. Sjela sam u prvi organizirani prijevoz prema Zagrebu, dok su moji tek raspakirani koferi ponovno bili u prtljažniku.
Na graničnom prijelazu nazvao me inspektor kriminalističke policije, Damir Kovačević.
– Gospođo Kovač?
– Da.
– Kolege iz Slovenije prenijele su nam vašu izjavu.
– Jeste pronašli Ivana?
Kratka stanka.
– Dođite prvo u policijsku postaju.
Nije mi se svidio njegov ton.
Kad sam stigla, bilo je gotovo deset navečer.
Damir je bio muškarac u pedesetima, sivih zalizaka i umornog izraza čovjeka kojem je radni dan trebao završiti prije šest sati.
Na stol je stavio papirnatu čašu vode.
– Prije svega, niste osumnjičeni.
– Utješno.
Nije reagirao.
– Potvrdili smo da ste jučer u 14:16 ušli u Sloveniju. Hotel ima snimku vašeg dolaska, recepcija je potvrdila da niste napuštali objekt do našeg kontakta.
– Dobro.
– Ali trebamo razumjeti odnos između vas i bivšeg supruga.
Prekrižila sam ruke.
– Sedam godina braka. Posljednje dvije uglavnom loše. Prije četiri mjeseca odlučili smo se razvesti. Imovinu smo riješili sporazumno.
– Tko je inicirao razvod?
– Ja.
– Zašto?
Pogledala sam ga nekoliko sekundi.
– Jer sam shvatila da sam mu više majka nego supruga.
Podigao je obrve.
– Možete konkretnije?
– Ivan je bio odrastao muškarac koji nije znao gdje držimo račune, koji lijek uzima kad mu se želudac pogorša, kako se uključuje perilica rublja niti kada mu istječe registracija automobila.
– A njegova majka?
– Uvijek je smatrala da je moj posao brinuti o njemu.
– Je li bilo nevjere?
– Nisam imala dokaz.
– Lorena?
– Znam za nju otprilike tri mjeseca.
Damir me odmah pogledao.
– Kako?
– Ivan mi je rekao da ima osobu s kojom planira nastaviti život čim razvod završi.
– Bez imena?
– Ime sam saznala slučajno preko zajedničkog poznanika.
– I to vam nije predstavljalo problem?
– Razvod je već bio dogovoren.
Inspektor je kratko zapisivao.
– Stan?
– Moj.
– Jeste ga kupili prije braka?
– Ne. Kupili smo ga tijekom braka, ali prema sporazumu ja sam preuzela preostali kredit, a njemu sam isplatila njegov ugovoreni dio iz svoje štednje.
– Koliki?
Rekla sam iznos.
– Znači, gospodin Horvat jučer više nije imao nikakvo vlasničko pravo na taj stan?
– Nikakvo.
Damir je spustio kemijsku.
– To je važno.
– Zašto?
Nije odmah odgovorio.
– Jutros nakon vjenčanja Lorena Babić otišla je s Ivanom u hotel u kojem je bio organiziran ručak.
– Dobro.
– U hotel nisu ušli kroz glavni ulaz. Parkirali su u podzemnoj garaži.
– I?
– Nakon toga dogodila se svađa.
Osjetila sam kako mi se želudac steže.
– Zbog mene?
– Ne.
Otvorio je fascikl.
– Zbog vašeg stana.
Samo sam ga gledala.
– Lorena je policiji svoje obitelji tijekom priprema za brak rekla da će nakon vjenčanja živjeti u stanu u kojem ste vi živjeli s Ivanom.
– To nije moguće.
– Prema njezinim porukama, gospodin Horvat joj je obećao upravo to.
– Stan je moj.
– Znamo.
– I on je znao.
– Pretpostavljamo.
Odjednom sam se sjetila razgovora od prije mjesec dana.
Ivan me pitao:
– Jesi sigurna da želiš baš stan? Mogla bi uzeti više novca, a meni ostaviti nekretninu.
Odbila sam.
Nije se svađao.
Tada sam mislila da je samo pokušao pregovarati.
Sada sam shvatila zašto.
– Lorena je jutros saznala? – pitala sam.
– Izgleda da je noć prije vjenčanja provjerila zemljišne knjige nakon što joj je prijateljica postavila nekoliko pitanja. Vidjela je da se provodi upis isključivo na vaše ime temeljem vašeg sporazuma.
– I svejedno se vjenčala?
– Građanska ceremonija je održana. Prema njezinoj izjavi, nije htjela napraviti scenu pred obitelji i planirala je razgovarati s njim nakon toga.
– Imate njezinu izjavu?
Damir je kimnuo.
– Pronašli smo je prije sat vremena.
– Gdje je bila?
– Kod prijateljice u Samoboru.
Naslonila sam se.
– A Ivan?
Inspektor me dugo gledao.
– Pronašli smo i njega.
– U bolnici?
– U privatnoj klinici izvan Zagreba.
Nada nije lagala.
Barem ne meni.
– Zašto ga onda policija traži kao nestalog?
– Zato što nam njegova majka tijekom prvog razgovora nije rekla da zna gdje je.
Tu sam ostala bez riječi.
– Zašto?
– To pokušavamo razjasniti.
Damir je zatvorio fascikl.
– Ali snimke iz garaže prilično dobro pokazuju što se dogodilo prije nego što je završio u klinici.
Sljedećeg jutra ponovno sam bila u postaji.
Ovoga puta ondje je bila i Lorena.
Prvi put sam je vidjela uživo.
Bila je mlađa od mene četiri ili pet godina, lijepa, uredno odjevena, ali potpuno iscrpljena. Na lijevoj ruci još je nosila novi vjenčani prsten.
Kad su nas smjestili u istu prostoriju, obje smo nekoliko sekundi samo gledale jedna drugu.
Ona je prva progovorila.
– Vi ste Marina?
– Jesam.
– Žao mi je.
– Zbog čega?
Spustila je pogled.
– Zbog svega.
Nisam znala što bih joj rekla.
Nisam bila sigurna koliko je znala prije razvoda.
Damir je ušao s prijenosnim računalom.
– Pogledat ćemo snimku samo zato što ste obje povezane s događajem i zato što postoje tvrdnje koje moramo usporediti.
Na ekranu se pojavila hotelska garaža.
Ivanov automobil stigao je u 9:47.
Izašli su zajedno.
Lorena je gotovo odmah počela govoriti nešto vrlo burno.
Bez zvuka nije se moglo znati što.
Ali govor tijela bio je dovoljan.
Ivan je pokušao uzeti njezin telefon.
Ona ga je povukla.
On joj je ponovno prišao.
Nije ju udario.
Ni ona njega.
Ali dok su se prepirali pokraj betonskog stubišta, Ivan je zakoračio unatrag.
Peta mu je promašila rub prve stepenice.
Pao je niz gotovo cijelo stubište.
Lorena je odmah potrčala za njim.
Na snimci je kleknula pokraj njega i izvadila telefon.
– Ja sam zvala hitnu – rekla je tiho.
Damir je zaustavio video.
– To potvrđuju zapisi poziva.
Nastavio je.
Hitna pomoć stigla je petnaest minuta poslije.
A s njom i Nada.
– Kako je ona tako brzo došla? – pitala sam.
Lorena se nasmijala bez veselja.
– Ivan ju je nazvao usred naše svađe.
– Zašto?
– Zato što sam rekla da je prevarant.
Pogledala me.
– Rekao mi je da je stan praktički njegov, da ste se vi samo privremeno upisali zbog kredita i da će nakon razvoda sve riješiti.
Osjetila sam val bijesa.
Ne zato što je lagao njoj.
Nego zato što je čak i nakon razvoda računao s mojom imovinom kao s nečim čime može trgovati.
– Kad sam mu pokazala izvadak iz zemljišnih knjiga – nastavila je – rekao je da će vas nagovoriti.
– Mene?
– Da.
– Na što?
– Da mu vratite stan.
Nasmijala sam se.
Jedino sam to mogla.
– Naravno.
Damir je nastavio snimku.
Nada je ušla u vozilo hitne pomoći.
Lorena je ostala na parkiralištu.
Petnaest minuta poslije sjela je u taksi i otišla.
– Zašto nisi otišla s njim? – pitala sam.
Pogledala me.
– Jer sam upravo shvatila da sam se udala za čovjeka koji mi je mjesecima lagao.
Nisam mogla proturječiti.
– Zašto si ugasila telefon?
– Moja majka je vrištala. Otac je zvao. Ivanova majka mi je poslala sedamnaest poruka da sam ja kriva za sve.
Ruka joj je otišla na čelo.
– Otišla sam kod prijateljice i nisam htjela nikoga vidjeti.
– Tvoja obitelj vas je zato prijavila kao nestale?
– Kad se ni ja ni Ivan nismo pojavili na ručku i nitko se nije javljao, da.
Damir je ugasio snimku.
– Gospodin Horvat nije životno ugrožen. Ima prijelom zdjelice, noge i nekoliko rebara. Oporavak će trajati.
– Zašto privatna klinika? – pitala sam.
– Njegova majka inzistirala je da ga se nakon početnog bolničkog zbrinjavanja prebaci tamo.
– I policiji nije rekla gdje je?
Damir se naslonio.
– Tvrdila je da je bila „u šoku” i da je mislila kako je potraga već obustavljena.
Lorena je prezirno odmahnula glavom.
– Nije bila u šoku.
Pogledali smo je.
– Rekla mi je da nikome ne govorim gdje je Ivan dok se ne „dogovorimo kao obitelj”.
– Dogovorimo što?
– Stan.
Naravno.
Sve se ponovno vratilo na stan.
Lorena je otvorila svoju torbu i izvadila nekoliko isprintanih poruka.
– Ovo sam već dala policiji.
Jednu je gurnula prema meni.
Nada:
„Nemoj sada dizati paniku. Marina će se vratiti. Ona zna s Ivanom. Kad ga vidi ovakvog, neće imati srca odbiti pomoći.”
Druga:
„Ako Marina privremeno vrati stan Ivanu, možete se useliti čim se oporavi.”
Treća:
„Ona ima dovoljno ušteđevine. Ne treba joj baš taj stan.”
Gledala sam papir i osjetila kako mi lice gori.
Nisam znala što me više vrijeđa.
To što su mislili da imam dovoljno pa mogu dati nešto svoje.
Ili činjenica da su bili potpuno uvjereni da ću, samo zato što je Ivan ozlijeđen, automatski ponovno preuzeti ulogu njegove žene.
– Zato me zvala – rekla sam.
Damir je kimnuo.
– Vjerojatno.
– Nije me trebala samo za njegu.
Lorena me pogledala.
– Htjela je da dođete prije nego što ja saznam sve.
– Sve?
Lorena je izvadila još jedan papir.
Bankovni izvadak.
Ivan je gotovo cijeli iznos koji sam mu isplatila za njegov dio stana već potrošio.
Kapara za svadbu.
Automobil.
Dug koji je ranije skrivao.
Luksuzno putovanje za medeni mjesec.
Na računu mu je ostalo manje od deset tisuća eura.
A privatna klinika, rehabilitacija i nekoliko mjeseci bez normalnog rada tek su dolazili.
Odjednom sam razumjela cijelu Nadininu paniku.
Njezin sin nije imao stan.
Nije imao veliku štednju.
Nova žena već je shvatila da joj je lagao.
A osoba koja je sedam godina rješavala sve njegove probleme upravo je otišla u Portorož s vlastitim novcem.
Ja.
– Želim nešto jasno reći – rekla sam inspektoru.
Damir je podigao pogled.
– Ne želim nikakav kontakt s Ivanom osim ako je nužan za ovaj postupak.
– Razumijem.
– Neću plaćati njegove medicinske troškove.
– Nitko to od vas ne može tražiti kao od bivše supruge.
– Neću ga njegovati.
– Također nije vaša obveza.
– I stan je moj.
Lorena se gotovo gorko nasmijala.
– U to sam se osobno uvjerila.
Policija je nekoliko dana poslije zatvorila dio postupka vezan uz nestanak.
Nije bilo otmice.
Nije bilo napada.
Ivan je pao tijekom svađe, što su potvrdili kamera, hitna pomoć i Lorena.
Nada je dobila vrlo neugodan razgovor zbog toga što je policiji dala nepotpune i proturječne podatke dok je znala gdje joj je sin.
Za mene je slučaj trebao biti završen.
Naravno da nije.
Nada me nazvala čim je shvatila da policija više nema razloga držati me u Zagrebu.
Nisam se javila.
Poslala je poruku:
„Marina, molim te. Dođi samo jednom u kliniku.”
Izbrisala sam je.
Druga:
„Ivan pita za tebe.”
Izbrisala sam.
Treća:
„Sedam godina braka ti ništa ne znači?”
Na tu sam odgovorila.
„Znači. Zato znam da je sedam godina dovoljno.”
Nije se javila do sljedećeg jutra.
Onda se pojavila pred mojim stanom.
Nisam znala kako je ušla u zgradu.
Kad sam otvorila, u ruci je držala vrećicu s medicinskim nalazima.
– Samo pet minuta.
– Ne.
– Marina, on ne može sam ni do toaleta.
– Onda mu treba medicinska sestra.
– Privatna sestra košta!
– Da.
– Govoriš kao da je stranac.
Pogledala sam je.
– Jest.
Ta ju je riječ pogodila.
– Kako možeš biti toliko hladna?
– Nisam hladna.
– Onda dođi.
– Ne.
Povisila je glas.
– Lorena je otišla!
– To je stvar između njih dvoje.
– Podnijela je zahtjev za razvod!
Zastala sam.
Dakle, brak koji je započeo jutro nakon završetka mojega nije izdržao ni tjedan.
Nisam osjećala zadovoljstvo.
Samo nevjerojatan umor.
– Žao mi je.
– Nije ti žao.
– Nije.
Nada je zaplakala.
– Što će sada biti s njim?
– Ima majku.
– Ja sam stara.
– Ima prijatelje.
– Svi rade.
– Može platiti pomoć.
– Nema više toliko novca!
Eto ga.
Napokon pravi problem.
– A ja imam?
– Ti imaš ušteđevinu.
Gotovo sam se nasmijala.
– Znači ipak smo došli do toga.
– Nisam to tako mislila.
– Točno ste tako mislili.
Otvorila sam vrata malo šire.
– Sedam godina sam kuhala vašem sinu. Vodila evidenciju računa. Rezervirala mu liječnika. Pakirala mu kofere. Podsjećala ga na rođendane vaše obitelji. Plaćala dio njegovih dugova kad je njegov mali posao propao.
Nada je šutjela.
– Kad sam rekla da više ne mogu, rekli ste mi da dobra žena ne broji što radi za muža.
– Obitelj ne broji.
– Ali sada ste vrlo dobro izračunali koliko ja imam na računu.
Pocrvenjela je.
– Marina…
– Ivan je jučer dobio novu obitelj.
– Ta žena ga je ostavila!
– Onda je to njegov problem.
Zatvorila sam vrata.
Tri dana poslije nazvao me Ivan.
Iz klinike.
Razmišljala sam hoću li se javiti.
Jesam.
Ne zbog njega.
Zbog sebe.
– Marina.
Glas mu je bio slab.
– Da?
– Mama kaže da nećeš doći.
– Dobro ti je rekla.
– Samo jednom.
– Zašto?
Dugo je šutio.
– Želim te vidjeti.
– Vidio si me jučer na sudu.
– Znaš što mislim.
– Ne.
Čula sam njegovo teško disanje.
– Lorena odlazi.
– Znam.
– Traži poništenje… odnosno razvod čim bude moguće.
– Dobro.
– Lagao sam joj.
– Znam i to.
– Za stan.
– Da.
– Mislio sam da ću te nagovoriti.
Nasmijala sam se.
– Kako?
– Ne znam.
– To je problem s tobom, Ivane. Uvijek prvo nešto obećaš drugima, a onda očekuješ da ja riješim posljedice.
Nije odgovorio.
– Trebao sam drukčije.
– Trebao si.
– Sedam godina…
– Nemoj.
– Samo kažem da nismo bili uvijek loši.
– Nismo.
To ga je iznenadilo.
– Bilo je i lijepih stvari – nastavila sam. – Zato sam ostala sedam godina.
– Onda možda…
– Ne.
– Nisam još ništa rekao.
– Znam što ćeš reći.
S druge strane nastala je tišina.
– Da Lorena više nije tu. Da si ozlijeđen. Da sada shvaćaš što si izgubio. I da bismo možda mogli pokušati ponovno.
Nije zanijekao.
– Ivan, jučer si se oženio drugom ženom.
– Pogriješio sam.
– Ne.
Spustila sam glas.
– Nisi pogriješio kad si se oženio njome. Pogriješio si kad si mislio da možeš otići iz našeg braka, obećati moj stan drugoj ženi, potrošiti svoj dio novca i onda, kad sve propadne, nazvati mene da ponovno budem rješenje.
Dugo se ništa nije čulo.
Na kraju je pitao:
– Stvarno se nećeš vratiti?
– Neću.
– Ni da mi pomogneš dok se ne oporavim?
– Ne.
– A ako nemam nikoga?
Pogledala sam svoj kofer koji još nisam ponovno raspakirala.
– Imaš sebe.
Prekinula sam.
Tog popodneva nazvala sam hotel u Portorožu.
Apartman je još bio slobodan.
Recepcionarka je rekla:
– Možemo vam vratiti preostale dane rezervacije ako dolazite sutra.
– Dolazim.
Sljedećeg jutra stavila sam kofer u automobil.
Prije polaska dobila sam poruku od Lorene.
Nisam znala zašto mi piše.
„Samo želim reći da nisam znala da stan pripada vama niti da vaš razvod još nije bio završen kad mi je počeo govoriti o braku. To ne opravdava sve. Znala sam da ste još formalno vjenčani i trebala sam biti pametnija.”
Dugo sam gledala poruku.
Odgovorila sam:
„Ono što ste vi imali s njim više nije moja stvar. Čuvajte sebe.”
Nakon nekoliko minuta stiglo je:
„I vi.”
To je bilo sve.
Nada više nije zvala.
Kasnije sam preko zajedničkih poznanika čula da je Ivan proveo gotovo tri mjeseca na rehabilitaciji.
Naučio je hodati s pomagalima.
Zatim bez njih.
Morao je prodati automobil da podmiri dio dugova i troškova.
Nada se preselila k njemu na nekoliko mjeseci.
Prvi put u životu morala je svakodnevno raditi ono što je godinama podrazumijevala da ću ja raditi bez pitanja.
Lorena je pokrenula razvod.
Njihov brak trajao je kraće od njegova oporavka.
Nisam slavila nijednu od tih stvari.
Kad se čovjek napokon oslobodi starog života, nije pobjeda gledati kako se taj život raspada bez njega.
Pobjeda je prestati gledati.
U Portorožu sam ostala još deset dana.
Svako jutro doručkovala sam na terasi.
Jednog dana platila sam masažu bez gledanja cijene.
Drugog sam otišla brodom do Pirana.
Trećeg nisam radila ništa.
Samo sam ležala uz prozor i čitala knjigu.
Sedam godina prije svaki od tih trenutaka izgledao bi mi sebično.
Sada nije.
Posljednje večeri sjedila sam uz more kada je stigla jedna poruka.
Ivan.
„Oprosti.”
Samo to.
Nisam je izbrisala.
Nisam ni odgovorila.
Spremila sam telefon u torbu.
More je bilo mirno, potpuno drukčije nego prvog dana kad je policija pokucala na vrata mog apartmana.
Pomislila sam na pitanje koje mi je Ivan postavio:
„A ako nemam nikoga?”
Nekada bih se na tu rečenicu odmah vratila.
Rezervirala kartu.
Otkazala svoj plan.
Stavila njegov život ispred svojega.
Sada sam napokon razumjela nešto što sam trebala naučiti puno ranije.
Biti nekome važan ne znači biti odgovoran za svaku posljedicu njegovih odluka.
Ivan je sam izabrao novi brak.
Sam je lagao novoj supruzi.
Sam joj je obećao ono što mu nije pripadalo.
A kad se sve raspalo, pokušao je vratiti staru osobu koja je godinama skupljala komadiće iza njega.
Taj posao više nije bio moj.
Sutradan sam se odjavila iz hotela, stavila sunčane naočale i krenula prema automobilu.
Recepcionar me pitao:
– Jeste se barem uspjeli malo odmoriti?
Nasmijala sam se.
– Jesam.
I prvi put nakon razvoda odgovor nije bio samo pristojnost.
Stvarno jesam.
Jer sada, kad bi telefon zazvonio, više nisam morala trčati spašavati čovjeka koji je sam odlučio izaći iz mog života.

Primjedbe