Rafaela je ušla u kuću uvjerena da joj moj sin pripada, da je trudnoća njegove žene samo prepreka i da će njezine poruke s njim opravdati sve što je učinila. Ali kad je Nikša otvorio vrata, morao je pred vlastitom majkom, suprugom i policijom objasniti što znači njegova rečenica: „Riješi to prije nego što se vratim.”
Nikša je ostao na vratima.
Prvo je pogledao mene.
Onda Dinu.
Zatim Rafaelu.
Nikad ga nisam vidjela da tako brzo izgubi boju iz lica.
— Mama?
Rafaela se okrenula prema njemu.
— Nikša, dobro da si došao.
Prišla mu je kao da je situacija potpuno jasna.
— Ona me udarila. I Dina je dovela ovu ženu da glumi tvoju majku. Rekla sam im da—
Nikša ju je odgurnuo.
Ne snažno.
Ali dovoljno da zastane usred rečenice.
— To je moja majka.
Tišina.
Žena koja me držala za nadlakticu istog me trena pustila.
Druga je odstupila od Dine.
Rafaela je gledala Nikšu.
— Što?
— Rekao sam da je to moja majka.
Pogledala je mene.
Pa ponovno njega.
— Ali ti si rekao da je u Švicarskoj.
— Trebala je biti.
— Onda zašto…
— Zato što sam se vratila ranije — rekla sam.
Polako sam ustala.
Koljeno mi je gorjelo.
Dina mi je odmah prišla.
— Jeste dobro?
— Jesam.
Nisam bila.
Ali ona je bila trudna i tresla se, pa sam je prvo sjela na kauč.
Nikša je krenuo prema njoj.
— Dina.
Ona se trgnula kao da joj je prišao stranac.
— Nemoj.
Zaustavio se.
Rafaela je još uvijek pokušavala vratiti kontrolu.
— Nikša, ja sam samo napravila ono što si rekao.
Pogledala sam sina.
— Što si joj rekao?
— Mama, nije vrijeme.
— Upravo jest.
— Dina treba liječnika.
— Hitna je na putu.
To ga je iznenadilo.
— Zvala si hitnu?
— I policiju.
Rafaela je naglo rekla:
— Policiju? Zbog čega?
Pogledala sam je.
— Zbog toga što ste trudnu ženu držale na podu. Zbog udarca. Zbog toga što ste mene srušile. I zbog pokušaja da je fizički prisilite da ode na medicinski zahvat koji ne želi.
— Nitko ju nije ozlijedio!
Dina je podigla lice.
Crveni trag prstiju još se vidio na obrazu.
Rafaela je progutala.
— Samo sam je jednom udarila.
— Hvala što si to odmah razjasnila — rekla sam.
Nikša je spustio glas.
— Rafaela, idi.
— Molim?
— Odlazi odavde.
Ona se nasmijala u nevjerici.
— Sad ćeš tako?
— Ne želim scenu.
— Scenu?
Izvadila je telefon.
— Cijeli tjedan govoriš da ti je dosta nje. Kažeš da ne želiš dijete. Pošalješ mene da riješim papire, a sad pred mamicom glumiš muža?
Dina je pogledala Nikšu.
— Ti si je poslao?
— Nije tako.
— Jesi li je poslao?
— Poslao sam joj dokumente da ih preda.
— Koje dokumente?
Nije odgovorio.
Rafaela je odgovorila umjesto njega.
— Prijedlog za razvod.
Dina je zurila u njega.
— Meni?
— Htio sam razgovarati kad se vratim.
— Ali njoj si dao papire.
— Dina…
— I rekao si joj da ne želiš dijete?
Nikša je stisnuo čeljust.
— Bio sam ljut.
— Na koga?
— Na situaciju.
— Koju situaciju?
Nije znao kako odgovoriti.
Rafaela je otvorila njihove poruke.
— Hoćeš da ja pokažem?
Nikša se okrenuo prema njoj.
— Spusti telefon.
— Ne.
— Rafaela.
— Neću ja sad ispasti luda žena koja je sve sama izmislila.
To je prvi put da je zvučala uplašeno.
Skrolala je.
— Evo.
Pružila je meni telefon.
Nikša je krenuo prema nama.
— Mama, ne moraš ovo čitati.
Uzela sam telefon.
Poruka od prije pet dana:
Nikša:
„Dina je trudna.”
Rafaela:
„I?”
Nikša:
„Katastrofa.”
Rafaela:
„Ti to dijete želiš?”
Nikša:
„Ne želim ništa što me još više veže uz ovaj brak.”
Rafaela:
„Onda riješi.”
Nikša:
„Ne mogu se sad vratiti. Daj joj papire. Reci da želim razvod.”
Rafaela:
„A dijete?”
Duga stanka između poruka.
Onda:
Nikša:
„Reci joj da ga ne želim i da ne računam na to da ćemo ga odgajati zajedno.”
To nije bila naredba da je netko napadne.
Nije bila naredba za prisilni zahvat.
Ali bilo je dovoljno.
Dovoljno da Dina shvati koliko je malo vrijedilo sve što je tri godine štitila.
Dalje je bilo još gore.
Rafaela:
„Ako odbije?”
Nikša:
„Riješi to prije nego što se vratim. Ne mogu sada opet s njezinim plakanjem.”
Rafaela:
„Vjeruješ mi?”
Nikša:
„Da.”
Vratila sam joj telefon.
— Dakle nisi joj rekao da je fizički napadne.
Nikša je odmah rekao:
— Nisam!
— Nisam te pitala još.
Zašutio je.
— Ali poslao si ljubavnicu u kuću svoje trudne žene s papirima za razvod.
— Nisam rekao da je moja ljubavnica.
Rafaela ga je pogledala.
— Ozbiljno?
To je bilo gotovo smiješno.
— Nikša — rekla je. — Spavao si kod mene četiri noći prošli tjedan.
Dina je zatvorila oči.
— Prestani.
Rafaela je krenula govoriti.
— Imam fotografije, račune hotela, poruke…
— Rekla sam prestani — ponovila je Dina.
Nije vikala.
Upravo zato su svi zašutjeli.
Dina je jednom rukom držala trbuh.
Drugom rub kauča.
— Dosta mi je dokaza.
Nikša joj je prišao.
— Dina, saslušaj me.
— Tri godine te saslušavam.
— Nije bilo tri godine.
— Koliko onda?
Šutio je.
— Koliko dugo?
— Osam mjeseci.
Dina se jedva nasmiješila.
— Hvala. To je puno bolje.
Izvana se začula sirena.
Rafaela je panično pogledala prema prozoru.
— Stvarno si zvala policiju?
— Jesam.
— Jasenka, možemo ovo riješiti među sobom.
Prvi put me nazvala imenom.
Prije deset minuta bila sam „baba”.
— Vi ste to pokušavale riješiti među sobom — rekla sam. — Vidjela sam rezultat.
Jedna njezina prijateljica počela je skupljati torbu.
— Ja nisam ništa napravila.
Dina ju je pogledala.
— Držala si mi lijevu ruku.
Žena se zaustavila.
Druga je rekla:
— Nisam znala da je trudna.
— Vidjela si trbuh — rekla sam.
— Mislila sam da je možda…
— Nemoj.
Nije završila.
Prvo je stigla hitna.
Dinu su odveli u drugu sobu da je pregledaju.
Nisam htjela pustiti njezinu ruku.
Liječnica hitne pitala je:
— Imate li bolove?
— Donji dio trbuha me zateže.
— Krvarenje?
— Ne.
— Vrtoglavica?
— Malo.
Nikša je stajao na vratima.
— Idem s njom.
Dina je odmah rekla:
— Ne.
On je zastao.
Liječnica je pogledala Dinu.
— Koga želite uz sebe?
Pokazala je prema meni.
— Mamu.
Nikša je spustio pogled.
To je bio prvi put te večeri da nije dobio ono što je smatrao svojim pravom.
U kolima hitne Dina je tiho rekla:
— Oprostite.
Okrenula sam se.
— Za što?
— Što vam nisam rekla.
— O čemu?
— O njemu.
— Nemaš se zbog čega ispričavati meni.
— Svaki put kad ste pitali je li dobar prema meni, lagala sam.
Glas joj se raspao.
— Govorila sam da puno radi. Da je umoran. Da samo nije čovjek koji zna pokazati osjećaje.
Stisnula sam joj ruku.
— Zašto?
— Jer sam mislila da ste sretni što smo zajedno.
To me zaboljelo više nego udarac u koljeno.
— Dina, ja sam bila sretna jer sam mislila da si ti sretna.
Okrenula je lice.
— Nisam htjela da mislite da ste pogriješili s vlastitim sinom.
Nisam znala odgovoriti.
Jer jesam pogriješila.
Ne zato što sam ga rodila.
Nego zato što sam godinama gledala rezultate, titule i njegovu pristojnost predamnom kao dokaz karaktera koji kod kuće očito nije imao.
Pregled je trajao više od sat vremena.
Nije bilo znakova da je trudnoća prekinuta ili neposredno ugrožena.
Liječnica je bila jasna:
— Trenutno je sve stabilno. Ali zbog udarca, stresa i bolova želim vas zadržati na promatranju.
Dina je počela plakati tek kad je čula da se trudnoća zasad uredno razvija.
Ja sam također.
Nisam joj govorila da će „sve biti dobro”.
To nitko nije mogao obećati.
Samo sam sjedila pokraj kreveta.
Nikša je došao u bolnicu.
Nije ga pustila unutra.
Sjedio je u hodniku.
Četiri sata.
Kad sam izašla, ustao je.
— Kako je?
— Stabilna.
Oči su mu se zatvorile od olakšanja.
— Beba?
— Trenutno dobro.
Sjeo je ponovno.
— Hvala Bogu.
Gledala sam ga.
— Prije nekoliko sati nisi je htio.
Podigao je glavu.
— Mama.
— Što?
— Ne možeš sve svesti na jednu poruku.
— Ne svodim.
Sjela sam preko puta njega.
— Zato ćemo proći sve.
— Sad?
— Da.
— Jesi li znao za trudnoću prije Rafaele?
— Dina mi je rekla prije pet dana.
— Što si odgovorio?
— Da moram razmisliti.
— I onda si otišao Rafaeli.
— Bio sam poslovno u Opatiji.
— S njom.
Šutio je.
— Jesi li Dini rekao da želiš razvod?
— Nisam još.
— Ali si Rafaeli dao papire.
— Dao sam joj nacrt koji mi je odvjetnik poslao.
— Zašto njoj?
— Bila je sa mnom.
— Znači ljubavnica je sjedila kraj tebe dok si pripremao razvod od trudne žene.
— Nemoj tako.
— Kako?
— Kao da sam neki monstrum.
Pogledala sam ga.
— Nisam te nazvala monstrumom.
— Ali misliš.
— Trenutno mislim da si kukavica.
To ga je pogodilo.
— Htio sam razvod i prije trudnoće — rekao je.
— Zašto ga onda nisi tražio?
— Zbog tebe.
— Mene?
— Znaš koliko voliš Dinu.
— Pa?
— Znao sam da ćeš stati na njezinu stranu.
— Znači ostao si u braku koji ne želiš jer si se bojao majčina mišljenja.
— Ne samo toga.
— Čega još?
— Tvrtke.
Napokon.
Nisam rekla ništa.
On je nastavio.
— Nemoj se praviti da nije povezano. Svaki put kad sam spomenuo da želim živjeti drukčije, govorila si da direktor obiteljske grupe mora paziti kako se ponaša.
— Govorila sam ti da glavni direktor tvrtke s četiri tisuće zaposlenih ne može po medijima pijano izlaziti iz klubova.
— Upravo.
— To nije isto što i brak.
— Meni jest. Cijeli život sve što radim postane pitanje „što će reći dioničari”, „što će reći mama”, „što će reći ljudi”.
— Pa si odlučio imati tajnu vezu.
— S Rafaelom se osjećam kao svoj.
— Onda si se trebao razvesti.
Nije odgovorio.
— Prije osam mjeseci.
— Znam.
— Prije nego što si spavao s obje žene.
Pocrvenio je.
— Mama.
— Nemoj mi sada glumiti privatnost. Tvoja supruga je zbog tvoje privatnosti završila na promatranju.
Nikša se nagnuo naprijed.
— Ja nisam znao da će Rafaela to napraviti.
— Vjerujem.
Iznenadio se.
— Stvarno?
— Da.
— Onda razumiješ.
— Ne.
Zastao je.
— To što joj nisi rekao „udari moju ženu” ne pere te od onoga što jesi napravio.
— Nisam htio nasilje.
— Ali htio si da netko drugi obavi najgori razgovor umjesto tebe.
— Da.
— Htio si da se Dina riješi trudnoće?
Dugo je šutio.
— Nisam želio dijete u braku koji je gotov.
— To nije isto pitanje.
— Rekao sam da ga ne želim.
— Znam što si napisao.
Nagnula sam se prema njemu.
— Pitam jesi li htio da ona prekine trudnoću.
— Mislio sam da bi tako bilo najbolje.
— Za koga?
Nije odgovorio.
Nisam ga udarila.
Nisam vikala.
Samo sam rekla:
— Od sutra više ne ulaziš u sjedište kao glavni direktor.
Podigao je glavu.
— Molim?
— Čuo si.
— Ne možeš me smijeniti zato što ti se ne sviđa moj privatni život.
— Ne smjenjujem te sada.
— Upravo si rekla—
— Rekla sam da sutra nećeš obavljati funkciju dok nadzorni odbor ne odluči o privremenoj suspenziji ovlasti.
Ustao je.
— Zbog afere?
— Zbog procjene rizika.
— Kakvog rizika?
— Danas je žena s kojom si u vezi ušla u kuću koja je u vlasništvu obiteljske kompanije, pozivala se na tvoje ime, koristila dokumente za razvod koje si joj dao i tvrdila da postupa po tvojoj volji.
— To nema veze s firmom.
— Ima ako glavni direktor ne razlikuje privatnu vezu od ovlasti koje ljudi pripisuju njegovu položaju.
— Mama, ovo je osveta.
— Zato neću sama odlučiti konačno.
Izvadila sam telefon.
— Već sam zamolila Cvitu da sazove izvanrednu sjednicu nadzornog odbora. Ti ćeš iznijeti svoju stranu.
Gledao me.
— Ti imaš većinu.
— Imam 61 posto holdinga.
— Dakle ishod je unaprijed jasan.
— Ne.
Pogledala sam ga.
— Jasno je samo da ti tvrtka nije nasljedno pravo.
Njegovo lice se promijenilo.
Tu sam vidjela što ga zapravo plaši.
— Ti bi meni zbog Dine uzela sve?
— Ništa tvoje ti ne uzimam.
— Ti znaš što mislim.
— Znam.
— Cijeli život radim za Pavković Grupu.
— I za to si dobivao plaću, bonuse i funkciju.
— Rekla si da će jednog dana biti moje.
— Rekla sam da ćeš jednog dana preuzeti više odgovornosti ako pokažeš da ih možeš nositi.
— Ja vodim firmu četiri godine.
— Da.
— Uspješno.
— Poslovno uglavnom da.
— Onda?
— Danas sam vidjela kako rješavaš problem koji nema kvartalni izvještaj.
Zašutio je.
— Pošalješ drugu osobu da odradi prljavi dio, ne kažeš cijelu istinu nijednoj strani, a onda se pojaviš kad je situacija već eksplodirala.
Spustila sam glas.
— Ne znam želim li takav obrazac na vrhu tvrtke koju sam gradila trideset godina.
Policija nas je kontaktirala kasnije te večeri.
Već su uzeli izjave od Rafaele i dvije žene koje su bile s njom.
Dina je svoju dala u bolnici.
Ja svoju također.
Nije bilo potrebe da glumim pravnicu.
Ispričala sam što sam vidjela.
Što sam čula.
Tko me držao.
Tko me udario.
Tko je držao Dinu.
Što je Rafaela izgovorila o trudnoći.
Ostatak je bio njihov posao.
Rafaela me nazvala s nepoznatog broja u dva ujutro.
Javila sam se jer sam mislila da zove iz bolnice.
— Gospođo Pavković.
Glas joj više nije bio bahat.
— Što želite?
— Nikša me ne želi saslušati.
— To nije moj problem.
— Morate znati da me on doveo do ovoga.
— Ne.
— Kako možete reći ne?
— Zato što su dvije stvari istinite istodobno.
Šutjela je.
— Moj sin te lagao, koristio i slao tamo gdje nije imao hrabrosti doći sam.
— Eto!
— Ali ti si odrasla žena koja je odlučila udariti trudnicu, srušiti mene na pod i pokušati fizički prisiliti Dinu.
— Nisam je htjela ozlijediti.
— Držale ste je.
— Htjela sam je odvesti liječniku.
— Protiv njezine volje.
— Nikša je rekao—
— Nikša nije tvoje opravdanje.
Nije odgovorila.
Onda je tiho rekla:
— On mi je obećao brak.
— Vjerujem da jest.
— Rekao je da će se nakon razvoda sve promijeniti.
— To riješi s njim.
— Rekao je da će mi dati mjesto u grupi.
Tu sam zastala.
— Kakvo mjesto?
Rafaela je zašutjela.
— Gospođo Pavković…
— Kakvo mjesto?
— Voditeljica komunikacija za jedan od novih projekata.
— Imaš li to napismeno?
— Imam poruke.
To je bila druga vrsta problema.
— Pošalji ih pravnoj službi.
— Mislila sam da ćete reći da lažem.
— Ako imaš dokaz, neka ga provjere.
— I onda?
— Onda će se utvrditi je li Nikša obećavao radno mjesto mimo procedure.
— Hoćete ga uništiti?
— Ne.
Pogledala sam kroz bolnički prozor.
— Sam se dovoljno potrudio.
Sutradan je Dina zatražila da joj donesem odjeću iz kuće.
— Ne želim se vratiti tamo.
— Ne moraš.
— Mogu kod vas nekoliko dana?
Pogledala sam je.
— Možeš koliko god treba.
Odmah je spustila pogled.
— Ne želim vam biti teret.
— Nemoj nikad više predamnom izgovoriti tu riječ za sebe.
Oči su joj se napunile.
— Dobro.
Kad sam došla po njezine stvari, Nikša je već bio u kući.
Sjedio je za kuhinjskim stolom.
Na njemu dvije šalice kave.
Kao da očekuje mene.
— Dina se neće vratiti?
— Ne danas.
— A sutra?
— Pitaj nju.
— Ne javlja mi se.
— To je odgovor za danas.
Gurnuo je telefon prema meni.
— Rafaela mi šalje prijetnje.
— Sačuvaj ih.
— Kaže da će objaviti sve poruke.
— Neka pravna služba procijeni što je poslovno, a ti odluči što ćeš s privatnim.
— Tako hladno?
— Kako želiš da reagiram?
— Ja sam ti sin.
— Jesi.
— Ponašaš se kao da sam stranac.
Stala sam.
— Nikša, kad sam sinoć ušla u ovu kuću, tvoja trudna žena klečala je na podu.
Nije me pogledao.
— Nemoj od mene tražiti da ti danas olakšam osjećaj posljedica.
Dinin ormar bio je napola prazan.
Ne zato što se već selila.
Nego zato što je, kako sam tek tada shvatila, u bračnoj sobi imala samo dvije police.
Ostatak Nikšin.
U kupaonici njezina kozmetika u jednoj maloj košari.
Njegove stvari preko cijelog ormarića.
U noćnom ormariću prenatalni vitamini.
Nalaz s ultrazvuka.
Nikša ga očito nikad nije otvorio.
Na omotnici je pisalo:
„12+4 tjedna.”
Uzela sam je.
Spustila.
Nije bila moja stvar.
Kad sam se vratila s kovčegom, Nikša je još sjedio.
— Mama.
— Da?
— Zna li se spol?
Pogledala sam ga.
— Ne znam.
— Dina mi nije rekla.
— Jesi pitao?
Šutio je.
Uzela sam kovčeg i otišla.
Izvanredna sjednica održana je istog popodneva.
Nikša je došao u odijelu.
Upravo onom u kojem je obično vodio prezentacije investitorima.
Kao da će profesionalni izgled poništiti prethodnu noć.
Za stolom nas je bilo sedam.
Nisam započela s njegovom aferom.
Započela sam činjenicama.
— Izvršni direktor dao je osobi s kojom je u privatnom odnosu dokumente povezane sa svojim razvodom. Ta osoba pozivala se na njegovo ime i položaj, ušla u nekretninu povezanu s obitelji većinskog vlasnika i sudjelovala u incidentu zbog kojeg su intervenirali hitna pomoć i policija.
Nikša je odmah rekao:
— Nisam joj dao nikakvu poslovnu ovlast.
Jedan član odbora pitao je:
— Je li joj obećano zaposlenje?
Tišina.
— Ne formalno.
— Neformalno?
— Rekao sam da možemo razgovarati kad se otvori projekt.
— Postoji li otvorena pozicija?
— Ne trenutno.
Drugi član odbora pogledao ga je.
— Jeste li joj rekli da će je dobiti?
Nikša je stisnuo usne.
— U privatnom razgovoru rekao sam stvari koje nisam trebao.
To je bilo dovoljno.
Nismo ga „izbacili iz firme” u deset minuta.
Odbor je glasovao da mu se privremeno oduzmu izvršne ovlasti dok se interno ne provjere njegove odluke povezane s Rafaelom i dok se ne smiri reputacijski rizik incidenta.
Pet glasova za.
Jedan protiv.
Nikša nije glasovao.
Privremeno vođenje preuzeo je operativni direktor koji je već godinama bio njegov zamjenik.
Kad je odluka donesena, Nikša je pogledao mene.
— Zadovoljna?
— Ne.
— Nemoj lagati.
— Misliš da mi je zadovoljstvo gledati kako vlastiti sin sjedi s druge strane stola jer nije znao razdvojiti želju od odgovornosti?
— Mogla si ovo riješiti privatno.
— Pokušao si privatno riješiti brak. Vidjela sam kako je završilo.
Dina je tri dana poslije izašla iz bolnice.
Smjestila se u moju kuću.
Prvu večer pojela je pola zdjele juhe i rekla da nema apetita.
Sljedećeg jutra povratila je.
Trećeg dana dugo je sjedila pred prozorom s čajem koji se ohladio.
Nisam je tjerala da govori o Nikši.
Samo sam joj jednom rekla:
— Ako želiš ostati u braku, neću ti govoriti da si slaba.
Podigla je oči.
— A ako želim otići?
— Neću ti govoriti da uništavaš obitelj.
Tada je počela plakati.
— Ja stvarno ne znam.
— Ne moraš danas.
Nikša joj je svakodnevno pisao.
Prva dva dana poruke su bile duge.
„Nisam htio da te povrijedi.”
„Nikad nisam naredio Rafaeli da te dira.”
„Bio sam kukavica.”
„Razgovaraj sa mnom.”
Treći dan:
„Želim vidjeti dijete na ultrazvuku.”
Dina je dugo gledala poruku.
— Što da mu odgovorim?
— Što želiš.
— Ne znam.
— Onda ništa.
Spustila je telefon.
— Vi ga nećete braniti?
— Od čega?
— Od mene.
— Ne.
— Pa ipak vam je sin.
— Upravo zato.
Pogledala me zbunjeno.
— Ako ga budem štitila od svake posljedice, što sam mu onda majka?
Tjedan dana kasnije pristala je na razgovor s njim.
Ne kod kuće.
Ne kod mene.
Kod bračne savjetnice koju je sama odabrala.
Tražila je da budem u blizini, ali ne unutra.
Sjedila sam u kafiću preko puta gotovo dva sata.
Kad je izašla, oči su joj bile crvene.
Nikša je izašao pet minuta poslije.
Nije joj prišao.
To sam zapamtila.
U autu mi je rekla:
— Priznao je da je s Rafaelom bio osam mjeseci.
Nisam ništa rekla.
— Priznao je da je razvod planirao tri mjeseca.
— Dobro.
— Kaže da je mislio da trudnoća komplicira nešto što je već odlučio.
— Razumijem njegovu logiku. Ne znači da je opravdavam.
— Rekao je da se bojao vama reći.
— I to vjerujem.
— Pitala sam ga je li se ikad namjeravao vratiti meni da nisam ostala trudna.
Glas joj je zadrhtao.
— Rekao je ne.
Stisnula sam volan.
— Žao mi je.
Dina je odmahivala glavom.
— Nemojte.
— Zašto?
— Jer je to prvi put u tri godine da je bio iskren.
Podnijela je zahtjev za razvod dva tjedna poslije.
Nikša ga nije osporavao.
Nije pokušao tražiti da se trudnoća „riješi”.
Naprotiv, želio je biti uključen u život djeteta.
Dina mu nije automatski oprostila zato što je promijenio stav.
Postavila je uvjete.
Sve komunikacije o trudnoći pisanim putem dok se ne smiri situacija.
Na preglede ide samo kad ga ona pozove.
Nema Rafaele.
Nema dolazaka bez najave.
Nema korištenja mene kao posrednika.
Kad mi je pokazala popis, rekla sam:
— Dobro.
— Ne mislite da je prestrogo?
— Ne.
— Čak ni za vašeg sina?
— Pogotovo za mojeg sina.
Rafaela je nastavila slati poruke.
Prvo Nikši.
Onda novinarima.
Nekoliko portala objavilo je da je glavni direktor Pavković Grupe privremeno udaljen zbog „privatnog skandala”.
Nismo komentirali detalje trudnoće niti Dinin identitet više nego što je već bilo javno.
Tvrtka je objavila samo da je došlo do privremene promjene upravljanja i da interni proces traje.
Rafaela je pokušala dokazati da joj je Nikša obećao posao.
Poruke su pokazale da je doista pisao:
„Kad sve ovo prođe, ubacit ću te na komunikacije za novi projekt.”
Nije postojao ugovor.
Nije provedena selekcija.
Ali odboru je bilo dovoljno da zaključi kako je miješao privatni odnos s obećanjem poslovnog utjecaja.
Nikša se tri mjeseca nije vratio na funkciju.
Kad se interni postupak završio, odbor mu nije vratio mjesto glavnog direktora.
Ponudili smo mu nižu savjetničku poziciju bez izvršnih ovlasti, uz uvjet da prođe razdoblje procjene i upravljačkog coachinga ako želi ostati u grupi.
Došao je k meni iste večeri.
— Znači gotovo je.
— Kao glavni direktor, za sada da.
— Za sada?
— Neću ti obećati povratak.
— Sve što sam izgradio…
— Nisi sve izgradio sam.
— Znam.
— Mislim da ne znaš.
Pogledao me.
— Hoćeš da kažem da je sve tvoje?
— Ne.
— Onda što?
— Želim da prestaneš govoriti kao da si izgubio nešto što ti je prirodno pripadalo.
Sjela sam.
— Dobio si priliku. Bio si dobar u mnogim dijelovima posla. Onda si pokazao da u osobnom sukobu koristiš položaj kao produžetak sebe.
— I zato sam gotov.
— Ne.
— Kako ne?
— Zato više nisi glavni direktor. To nije isto što i biti gotov.
Nije odgovorio.
Nakon duge tišine pitao je:
— Kako je Dina?
— Pitaj nju.
— Ne odgovara uvijek.
— Onda poštuj to.
— Beba?
— Dobro je koliko znam.
Pogledao je u pod.
— Mrziš li me?
To je bilo prvi put da me to pita otkako je sve počelo.
— Ne.
Podigao je oči.
— Onda zašto…
— Zato što ljubav prema djetetu ne znači da mu moraš dati ono što nije zaslužio.
Šutio je.
— I zato što sam predugo mislila da te uspjeh čini zrelim.
— Nisam dijete.
— Ne. Zato ćeš snositi odrasle posljedice.
Rafaela je nakon incidenta dobila zabranu približavanja Dini tijekom trajanja postupka, a daljnje odluke preuzela su nadležna tijela.
Nisam pratila svaki pravni korak.
Dina je morala nekoliko puta davati izjavu.
Ja također.
Dvije Rafaelине prijateljice pokušale su umanjiti svoju ulogu.
Jedna je tvrdila da je samo „držala Dinu da se smiri”.
Dina joj je mirno odgovorila:
— Držali ste mi ruke dok mi je druga osoba govorila da će me odvesti na zahvat koji nisam htjela.
Nakon toga nije više koristila riječ „smiriti”.
Najveća promjena ipak nije bila ni u firmi ni u policijskim zapisnicima.
Bila je u Dini.
Trudnoća je odmicala.
Počela je ponovno jesti.
Vratila se svom poslu na pola radnog vremena.
Kupila je malu komodu za dječju odjeću.
Jednog popodneva zatekla sam je kako sastavlja krevetić.
— Mogla si čekati da netko dođe.
— Mogu sama.
— Znam. Samo sam ponudila.
Pogledala me.
— Onda držite ovu stranu.
Držala sam.
To je bila razlika.
Nisam preuzela.
Pomogla sam kad je tražila.
Na kontrolu u sedmom mjesecu pozvala je Nikšu.
Nisam išla.
Vratila se navečer.
— Kako je prošlo?
— Dobro.
— I?
— Djevojčica je.
Srce mi je stalo na trenutak.
— Djevojčica?
Prvi put nakon svega nasmiješila se bez sjene.
— Da.
— Zna li Nikša?
— Bio je tamo.
— Kako je reagirao?
Dina je dugo šutjela.
— Plakao je.
Nisam rekla da je to dokaz promjene.
Nije.
Samo podatak.
Nikša je nekoliko dana poslije došao k meni.
Donio je ultrazvučnu fotografiju.
— Dina mi je dopustila kopiju.
Pogledala sam je.
Malo lice u profilu.
— Lijepa.
Nasmijao se.
— Svi fetusi na ultrazvuku izgledaju čudno.
— Ne moj unuk.
— Unuka.
— Još bolje.
Prvi put smo se nasmijali zajedno otkako sam se vratila iz Züricha.
Ali onda je postao ozbiljan.
— Mama.
— Da?
— Ja sam tada stvarno mislio da dijete ne želim.
— Znam.
— Sad mi je sram reći.
— Nemoj prepravljati prošlost samo zato što ti je sada neugodno.
Kimnuo je.
— Savjetnica mi je rekla isto.
— Pametna žena.
— Rekla je da ako želim jednog dana biti dobar otac, prvo moram prestati glumiti da sam oduvijek bio spreman.
— Još pametnija.
Dina je rodila početkom proljeća.
Nije bilo dramatičnog pomirenja pred rađaonicom.
Nikša nije dotrčao s buketom i dobio oprost.
Bio je u bolnici jer ga je Dina pozvala.
Čekao je vani.
Kad se djevojčica rodila, sestra ga je pustila u sobu nakon što je Dina pristala.
Ja sam ušla kasnije.
Dina je držala malu djevojčicu uz prsa.
Nikša je sjedio sa strane.
Oči su mu bile crvene.
Nije dirao Dinu.
Nije glumio muža.
Samo je prstom dotaknuo bebinu šaku kad mu je Dina dopustila.
— Kako se zove? — pitala sam.
Dina je pogledala mene.
— Zora.
Skoro sam se nasmijala.
Ime je bilo jednostavno.
Novo jutro bez velikih obećanja.
Šest mjeseci poslije razvod je bio završen.
Dina se preselila u svoj stan.
Nikša je viđao Zoru prema dogovoru.
Prvih nekoliko mjeseci uz Dinin pristanak i u jasno dogovoreno vrijeme.
Kasnije ju je počeo sam voditi u šetnje.
Nije se vratio Rafaeli.
Je li to bilo iz ljubavi prema Dini, straha od posljedica ili stvarnog sazrijevanja, nisam nagađala.
Rafaela više nije bila Dinin problem.
To je bilo najvažnije.
Nikša se u Pavković Grupi nije vratio na čelo.
Prihvatio je savjetničku ulogu.
Godinu dana kasnije dobio je vodstvo jednog manjeg projekta.
Ne zato što je moj sin.
Nego nakon što je uprava procijenila rezultate i ponašanje tijekom tog razdoblja.
Kad je prvi put ponovno vodio važniji sastanak, došao mi je poslije.
— Nisam mislio da će mi toliko značiti da sam nešto dobio ponovno, umjesto da se podrazumijeva.
Pogledala sam ga.
— Dobro.
— Samo dobro?
— Što želiš, medalju?
Nasmijao se.
— Evo moje mame.
— Nikad nisam otišla.
— Znam.
Zastao je.
— Samo sam dugo mislio da ćeš uvijek stajati iza mene.
— Stojim.
Pogledao me zbunjeno.
— Ali ne tako da te guram ispred drugih.
Na Zorin prvi rođendan okupili smo se u malom restoranu u Samoboru.
Dina je sjedila na jednom kraju stola.
Nikša na drugom.
Nisu bili par.
Ali kad je Zora bacila komad torte na pod, oboje su istodobno posegnuli po maramicu.
Dina se nasmijala.
Nikša također.
Bez intime.
Bez lažnih obećanja.
Samo dvoje roditelja koji su naučili biti u istoj prostoriji bez toga da jedno drugome duguju brak.
Kasnije sam uzela Zoru u naručje.
Prsti su joj bili ljepljivi od kreme.
Uhvatila me za ogrlicu.
— Ne, mala lopovice — rekla sam.
Dina se nasmijala.
— Mama, pustite je.
Okrenula sam se prema njoj.
Još me tako zvala.
Ne zato što je bila moja snaha.
Više nije.
Nego zato što smo obje odlučile da odnos koji smo imale nije nestao zajedno s njezinim brakom.
Nikša je čuo.
Nije se pobunio.
Prišao je Zori i obrisao joj kremu s obraza.
Na stolu pred nama nije bilo papira za razvod.
Nije bilo poruka koje netko skriva.
Nije bilo žene koja tvrdi da govori u njegovo ime.
Samo torta, razbacane maramice i dijete koje je nekada nazvao komplikacijom.
Zora je ispružila obje ruke prema njemu.
Nikša ju je uzeo.
A ja sam ovaj put stajala sa strane i gledala što će napraviti kad nitko drugi ne rješava stvari umjesto njega.
Prvo je pogledao mene.
Onda Dinu.
Zatim Rafaelu.
Nikad ga nisam vidjela da tako brzo izgubi boju iz lica.
— Mama?
Rafaela se okrenula prema njemu.
— Nikša, dobro da si došao.
Prišla mu je kao da je situacija potpuno jasna.
— Ona me udarila. I Dina je dovela ovu ženu da glumi tvoju majku. Rekla sam im da—
Nikša ju je odgurnuo.
Ne snažno.
Ali dovoljno da zastane usred rečenice.
— To je moja majka.
Tišina.
Žena koja me držala za nadlakticu istog me trena pustila.
Druga je odstupila od Dine.
Rafaela je gledala Nikšu.
— Što?
— Rekao sam da je to moja majka.
Pogledala je mene.
Pa ponovno njega.
— Ali ti si rekao da je u Švicarskoj.
— Trebala je biti.
— Onda zašto…
— Zato što sam se vratila ranije — rekla sam.
Polako sam ustala.
Koljeno mi je gorjelo.
Dina mi je odmah prišla.
— Jeste dobro?
— Jesam.
Nisam bila.
Ali ona je bila trudna i tresla se, pa sam je prvo sjela na kauč.
Nikša je krenuo prema njoj.
— Dina.
Ona se trgnula kao da joj je prišao stranac.
— Nemoj.
Zaustavio se.
Rafaela je još uvijek pokušavala vratiti kontrolu.
— Nikša, ja sam samo napravila ono što si rekao.
Pogledala sam sina.
— Što si joj rekao?
— Mama, nije vrijeme.
— Upravo jest.
— Dina treba liječnika.
— Hitna je na putu.
To ga je iznenadilo.
— Zvala si hitnu?
— I policiju.
Rafaela je naglo rekla:
— Policiju? Zbog čega?
Pogledala sam je.
— Zbog toga što ste trudnu ženu držale na podu. Zbog udarca. Zbog toga što ste mene srušile. I zbog pokušaja da je fizički prisilite da ode na medicinski zahvat koji ne želi.
— Nitko ju nije ozlijedio!
Dina je podigla lice.
Crveni trag prstiju još se vidio na obrazu.
Rafaela je progutala.
— Samo sam je jednom udarila.
— Hvala što si to odmah razjasnila — rekla sam.
Nikša je spustio glas.
— Rafaela, idi.
— Molim?
— Odlazi odavde.
Ona se nasmijala u nevjerici.
— Sad ćeš tako?
— Ne želim scenu.
— Scenu?
Izvadila je telefon.
— Cijeli tjedan govoriš da ti je dosta nje. Kažeš da ne želiš dijete. Pošalješ mene da riješim papire, a sad pred mamicom glumiš muža?
Dina je pogledala Nikšu.
— Ti si je poslao?
— Nije tako.
— Jesi li je poslao?
— Poslao sam joj dokumente da ih preda.
— Koje dokumente?
Nije odgovorio.
Rafaela je odgovorila umjesto njega.
— Prijedlog za razvod.
Dina je zurila u njega.
— Meni?
— Htio sam razgovarati kad se vratim.
— Ali njoj si dao papire.
— Dina…
— I rekao si joj da ne želiš dijete?
Nikša je stisnuo čeljust.
— Bio sam ljut.
— Na koga?
— Na situaciju.
— Koju situaciju?
Nije znao kako odgovoriti.
Rafaela je otvorila njihove poruke.
— Hoćeš da ja pokažem?
Nikša se okrenuo prema njoj.
— Spusti telefon.
— Ne.
— Rafaela.
— Neću ja sad ispasti luda žena koja je sve sama izmislila.
To je prvi put da je zvučala uplašeno.
Skrolala je.
— Evo.
Pružila je meni telefon.
Nikša je krenuo prema nama.
— Mama, ne moraš ovo čitati.
Uzela sam telefon.
Poruka od prije pet dana:
Nikša:
„Dina je trudna.”
Rafaela:
„I?”
Nikša:
„Katastrofa.”
Rafaela:
„Ti to dijete želiš?”
Nikša:
„Ne želim ništa što me još više veže uz ovaj brak.”
Rafaela:
„Onda riješi.”
Nikša:
„Ne mogu se sad vratiti. Daj joj papire. Reci da želim razvod.”
Rafaela:
„A dijete?”
Duga stanka između poruka.
Onda:
Nikša:
„Reci joj da ga ne želim i da ne računam na to da ćemo ga odgajati zajedno.”
To nije bila naredba da je netko napadne.
Nije bila naredba za prisilni zahvat.
Ali bilo je dovoljno.
Dovoljno da Dina shvati koliko je malo vrijedilo sve što je tri godine štitila.
Dalje je bilo još gore.
Rafaela:
„Ako odbije?”
Nikša:
„Riješi to prije nego što se vratim. Ne mogu sada opet s njezinim plakanjem.”
Rafaela:
„Vjeruješ mi?”
Nikša:
„Da.”
Vratila sam joj telefon.
— Dakle nisi joj rekao da je fizički napadne.
Nikša je odmah rekao:
— Nisam!
— Nisam te pitala još.
Zašutio je.
— Ali poslao si ljubavnicu u kuću svoje trudne žene s papirima za razvod.
— Nisam rekao da je moja ljubavnica.
Rafaela ga je pogledala.
— Ozbiljno?
To je bilo gotovo smiješno.
— Nikša — rekla je. — Spavao si kod mene četiri noći prošli tjedan.
Dina je zatvorila oči.
— Prestani.
Rafaela je krenula govoriti.
— Imam fotografije, račune hotela, poruke…
— Rekla sam prestani — ponovila je Dina.
Nije vikala.
Upravo zato su svi zašutjeli.
Dina je jednom rukom držala trbuh.
Drugom rub kauča.
— Dosta mi je dokaza.
Nikša joj je prišao.
— Dina, saslušaj me.
— Tri godine te saslušavam.
— Nije bilo tri godine.
— Koliko onda?
Šutio je.
— Koliko dugo?
— Osam mjeseci.
Dina se jedva nasmiješila.
— Hvala. To je puno bolje.
Izvana se začula sirena.
Rafaela je panično pogledala prema prozoru.
— Stvarno si zvala policiju?
— Jesam.
— Jasenka, možemo ovo riješiti među sobom.
Prvi put me nazvala imenom.
Prije deset minuta bila sam „baba”.
— Vi ste to pokušavale riješiti među sobom — rekla sam. — Vidjela sam rezultat.
Jedna njezina prijateljica počela je skupljati torbu.
— Ja nisam ništa napravila.
Dina ju je pogledala.
— Držala si mi lijevu ruku.
Žena se zaustavila.
Druga je rekla:
— Nisam znala da je trudna.
— Vidjela si trbuh — rekla sam.
— Mislila sam da je možda…
— Nemoj.
Nije završila.
Prvo je stigla hitna.
Dinu su odveli u drugu sobu da je pregledaju.
Nisam htjela pustiti njezinu ruku.
Liječnica hitne pitala je:
— Imate li bolove?
— Donji dio trbuha me zateže.
— Krvarenje?
— Ne.
— Vrtoglavica?
— Malo.
Nikša je stajao na vratima.
— Idem s njom.
Dina je odmah rekla:
— Ne.
On je zastao.
Liječnica je pogledala Dinu.
— Koga želite uz sebe?
Pokazala je prema meni.
— Mamu.
Nikša je spustio pogled.
To je bio prvi put te večeri da nije dobio ono što je smatrao svojim pravom.
U kolima hitne Dina je tiho rekla:
— Oprostite.
Okrenula sam se.
— Za što?
— Što vam nisam rekla.
— O čemu?
— O njemu.
— Nemaš se zbog čega ispričavati meni.
— Svaki put kad ste pitali je li dobar prema meni, lagala sam.
Glas joj se raspao.
— Govorila sam da puno radi. Da je umoran. Da samo nije čovjek koji zna pokazati osjećaje.
Stisnula sam joj ruku.
— Zašto?
— Jer sam mislila da ste sretni što smo zajedno.
To me zaboljelo više nego udarac u koljeno.
— Dina, ja sam bila sretna jer sam mislila da si ti sretna.
Okrenula je lice.
— Nisam htjela da mislite da ste pogriješili s vlastitim sinom.
Nisam znala odgovoriti.
Jer jesam pogriješila.
Ne zato što sam ga rodila.
Nego zato što sam godinama gledala rezultate, titule i njegovu pristojnost predamnom kao dokaz karaktera koji kod kuće očito nije imao.
Pregled je trajao više od sat vremena.
Nije bilo znakova da je trudnoća prekinuta ili neposredno ugrožena.
Liječnica je bila jasna:
— Trenutno je sve stabilno. Ali zbog udarca, stresa i bolova želim vas zadržati na promatranju.
Dina je počela plakati tek kad je čula da se trudnoća zasad uredno razvija.
Ja sam također.
Nisam joj govorila da će „sve biti dobro”.
To nitko nije mogao obećati.
Samo sam sjedila pokraj kreveta.
Nikša je došao u bolnicu.
Nije ga pustila unutra.
Sjedio je u hodniku.
Četiri sata.
Kad sam izašla, ustao je.
— Kako je?
— Stabilna.
Oči su mu se zatvorile od olakšanja.
— Beba?
— Trenutno dobro.
Sjeo je ponovno.
— Hvala Bogu.
Gledala sam ga.
— Prije nekoliko sati nisi je htio.
Podigao je glavu.
— Mama.
— Što?
— Ne možeš sve svesti na jednu poruku.
— Ne svodim.
Sjela sam preko puta njega.
— Zato ćemo proći sve.
— Sad?
— Da.
— Jesi li znao za trudnoću prije Rafaele?
— Dina mi je rekla prije pet dana.
— Što si odgovorio?
— Da moram razmisliti.
— I onda si otišao Rafaeli.
— Bio sam poslovno u Opatiji.
— S njom.
Šutio je.
— Jesi li Dini rekao da želiš razvod?
— Nisam još.
— Ali si Rafaeli dao papire.
— Dao sam joj nacrt koji mi je odvjetnik poslao.
— Zašto njoj?
— Bila je sa mnom.
— Znači ljubavnica je sjedila kraj tebe dok si pripremao razvod od trudne žene.
— Nemoj tako.
— Kako?
— Kao da sam neki monstrum.
Pogledala sam ga.
— Nisam te nazvala monstrumom.
— Ali misliš.
— Trenutno mislim da si kukavica.
To ga je pogodilo.
— Htio sam razvod i prije trudnoće — rekao je.
— Zašto ga onda nisi tražio?
— Zbog tebe.
— Mene?
— Znaš koliko voliš Dinu.
— Pa?
— Znao sam da ćeš stati na njezinu stranu.
— Znači ostao si u braku koji ne želiš jer si se bojao majčina mišljenja.
— Ne samo toga.
— Čega još?
— Tvrtke.
Napokon.
Nisam rekla ništa.
On je nastavio.
— Nemoj se praviti da nije povezano. Svaki put kad sam spomenuo da želim živjeti drukčije, govorila si da direktor obiteljske grupe mora paziti kako se ponaša.
— Govorila sam ti da glavni direktor tvrtke s četiri tisuće zaposlenih ne može po medijima pijano izlaziti iz klubova.
— Upravo.
— To nije isto što i brak.
— Meni jest. Cijeli život sve što radim postane pitanje „što će reći dioničari”, „što će reći mama”, „što će reći ljudi”.
— Pa si odlučio imati tajnu vezu.
— S Rafaelom se osjećam kao svoj.
— Onda si se trebao razvesti.
Nije odgovorio.
— Prije osam mjeseci.
— Znam.
— Prije nego što si spavao s obje žene.
Pocrvenio je.
— Mama.
— Nemoj mi sada glumiti privatnost. Tvoja supruga je zbog tvoje privatnosti završila na promatranju.
Nikša se nagnuo naprijed.
— Ja nisam znao da će Rafaela to napraviti.
— Vjerujem.
Iznenadio se.
— Stvarno?
— Da.
— Onda razumiješ.
— Ne.
Zastao je.
— To što joj nisi rekao „udari moju ženu” ne pere te od onoga što jesi napravio.
— Nisam htio nasilje.
— Ali htio si da netko drugi obavi najgori razgovor umjesto tebe.
— Da.
— Htio si da se Dina riješi trudnoće?
Dugo je šutio.
— Nisam želio dijete u braku koji je gotov.
— To nije isto pitanje.
— Rekao sam da ga ne želim.
— Znam što si napisao.
Nagnula sam se prema njemu.
— Pitam jesi li htio da ona prekine trudnoću.
— Mislio sam da bi tako bilo najbolje.
— Za koga?
Nije odgovorio.
Nisam ga udarila.
Nisam vikala.
Samo sam rekla:
— Od sutra više ne ulaziš u sjedište kao glavni direktor.
Podigao je glavu.
— Molim?
— Čuo si.
— Ne možeš me smijeniti zato što ti se ne sviđa moj privatni život.
— Ne smjenjujem te sada.
— Upravo si rekla—
— Rekla sam da sutra nećeš obavljati funkciju dok nadzorni odbor ne odluči o privremenoj suspenziji ovlasti.
Ustao je.
— Zbog afere?
— Zbog procjene rizika.
— Kakvog rizika?
— Danas je žena s kojom si u vezi ušla u kuću koja je u vlasništvu obiteljske kompanije, pozivala se na tvoje ime, koristila dokumente za razvod koje si joj dao i tvrdila da postupa po tvojoj volji.
— To nema veze s firmom.
— Ima ako glavni direktor ne razlikuje privatnu vezu od ovlasti koje ljudi pripisuju njegovu položaju.
— Mama, ovo je osveta.
— Zato neću sama odlučiti konačno.
Izvadila sam telefon.
— Već sam zamolila Cvitu da sazove izvanrednu sjednicu nadzornog odbora. Ti ćeš iznijeti svoju stranu.
Gledao me.
— Ti imaš većinu.
— Imam 61 posto holdinga.
— Dakle ishod je unaprijed jasan.
— Ne.
Pogledala sam ga.
— Jasno je samo da ti tvrtka nije nasljedno pravo.
Njegovo lice se promijenilo.
Tu sam vidjela što ga zapravo plaši.
— Ti bi meni zbog Dine uzela sve?
— Ništa tvoje ti ne uzimam.
— Ti znaš što mislim.
— Znam.
— Cijeli život radim za Pavković Grupu.
— I za to si dobivao plaću, bonuse i funkciju.
— Rekla si da će jednog dana biti moje.
— Rekla sam da ćeš jednog dana preuzeti više odgovornosti ako pokažeš da ih možeš nositi.
— Ja vodim firmu četiri godine.
— Da.
— Uspješno.
— Poslovno uglavnom da.
— Onda?
— Danas sam vidjela kako rješavaš problem koji nema kvartalni izvještaj.
Zašutio je.
— Pošalješ drugu osobu da odradi prljavi dio, ne kažeš cijelu istinu nijednoj strani, a onda se pojaviš kad je situacija već eksplodirala.
Spustila sam glas.
— Ne znam želim li takav obrazac na vrhu tvrtke koju sam gradila trideset godina.
Policija nas je kontaktirala kasnije te večeri.
Već su uzeli izjave od Rafaele i dvije žene koje su bile s njom.
Dina je svoju dala u bolnici.
Ja svoju također.
Nije bilo potrebe da glumim pravnicu.
Ispričala sam što sam vidjela.
Što sam čula.
Tko me držao.
Tko me udario.
Tko je držao Dinu.
Što je Rafaela izgovorila o trudnoći.
Ostatak je bio njihov posao.
Rafaela me nazvala s nepoznatog broja u dva ujutro.
Javila sam se jer sam mislila da zove iz bolnice.
— Gospođo Pavković.
Glas joj više nije bio bahat.
— Što želite?
— Nikša me ne želi saslušati.
— To nije moj problem.
— Morate znati da me on doveo do ovoga.
— Ne.
— Kako možete reći ne?
— Zato što su dvije stvari istinite istodobno.
Šutjela je.
— Moj sin te lagao, koristio i slao tamo gdje nije imao hrabrosti doći sam.
— Eto!
— Ali ti si odrasla žena koja je odlučila udariti trudnicu, srušiti mene na pod i pokušati fizički prisiliti Dinu.
— Nisam je htjela ozlijediti.
— Držale ste je.
— Htjela sam je odvesti liječniku.
— Protiv njezine volje.
— Nikša je rekao—
— Nikša nije tvoje opravdanje.
Nije odgovorila.
Onda je tiho rekla:
— On mi je obećao brak.
— Vjerujem da jest.
— Rekao je da će se nakon razvoda sve promijeniti.
— To riješi s njim.
— Rekao je da će mi dati mjesto u grupi.
Tu sam zastala.
— Kakvo mjesto?
Rafaela je zašutjela.
— Gospođo Pavković…
— Kakvo mjesto?
— Voditeljica komunikacija za jedan od novih projekata.
— Imaš li to napismeno?
— Imam poruke.
To je bila druga vrsta problema.
— Pošalji ih pravnoj službi.
— Mislila sam da ćete reći da lažem.
— Ako imaš dokaz, neka ga provjere.
— I onda?
— Onda će se utvrditi je li Nikša obećavao radno mjesto mimo procedure.
— Hoćete ga uništiti?
— Ne.
Pogledala sam kroz bolnički prozor.
— Sam se dovoljno potrudio.
Sutradan je Dina zatražila da joj donesem odjeću iz kuće.
— Ne želim se vratiti tamo.
— Ne moraš.
— Mogu kod vas nekoliko dana?
Pogledala sam je.
— Možeš koliko god treba.
Odmah je spustila pogled.
— Ne želim vam biti teret.
— Nemoj nikad više predamnom izgovoriti tu riječ za sebe.
Oči su joj se napunile.
— Dobro.
Kad sam došla po njezine stvari, Nikša je već bio u kući.
Sjedio je za kuhinjskim stolom.
Na njemu dvije šalice kave.
Kao da očekuje mene.
— Dina se neće vratiti?
— Ne danas.
— A sutra?
— Pitaj nju.
— Ne javlja mi se.
— To je odgovor za danas.
Gurnuo je telefon prema meni.
— Rafaela mi šalje prijetnje.
— Sačuvaj ih.
— Kaže da će objaviti sve poruke.
— Neka pravna služba procijeni što je poslovno, a ti odluči što ćeš s privatnim.
— Tako hladno?
— Kako želiš da reagiram?
— Ja sam ti sin.
— Jesi.
— Ponašaš se kao da sam stranac.
Stala sam.
— Nikša, kad sam sinoć ušla u ovu kuću, tvoja trudna žena klečala je na podu.
Nije me pogledao.
— Nemoj od mene tražiti da ti danas olakšam osjećaj posljedica.
Dinin ormar bio je napola prazan.
Ne zato što se već selila.
Nego zato što je, kako sam tek tada shvatila, u bračnoj sobi imala samo dvije police.
Ostatak Nikšin.
U kupaonici njezina kozmetika u jednoj maloj košari.
Njegove stvari preko cijelog ormarića.
U noćnom ormariću prenatalni vitamini.
Nalaz s ultrazvuka.
Nikša ga očito nikad nije otvorio.
Na omotnici je pisalo:
„12+4 tjedna.”
Uzela sam je.
Spustila.
Nije bila moja stvar.
Kad sam se vratila s kovčegom, Nikša je još sjedio.
— Mama.
— Da?
— Zna li se spol?
Pogledala sam ga.
— Ne znam.
— Dina mi nije rekla.
— Jesi pitao?
Šutio je.
Uzela sam kovčeg i otišla.
Izvanredna sjednica održana je istog popodneva.
Nikša je došao u odijelu.
Upravo onom u kojem je obično vodio prezentacije investitorima.
Kao da će profesionalni izgled poništiti prethodnu noć.
Za stolom nas je bilo sedam.
Nisam započela s njegovom aferom.
Započela sam činjenicama.
— Izvršni direktor dao je osobi s kojom je u privatnom odnosu dokumente povezane sa svojim razvodom. Ta osoba pozivala se na njegovo ime i položaj, ušla u nekretninu povezanu s obitelji većinskog vlasnika i sudjelovala u incidentu zbog kojeg su intervenirali hitna pomoć i policija.
Nikša je odmah rekao:
— Nisam joj dao nikakvu poslovnu ovlast.
Jedan član odbora pitao je:
— Je li joj obećano zaposlenje?
Tišina.
— Ne formalno.
— Neformalno?
— Rekao sam da možemo razgovarati kad se otvori projekt.
— Postoji li otvorena pozicija?
— Ne trenutno.
Drugi član odbora pogledao ga je.
— Jeste li joj rekli da će je dobiti?
Nikša je stisnuo usne.
— U privatnom razgovoru rekao sam stvari koje nisam trebao.
To je bilo dovoljno.
Nismo ga „izbacili iz firme” u deset minuta.
Odbor je glasovao da mu se privremeno oduzmu izvršne ovlasti dok se interno ne provjere njegove odluke povezane s Rafaelom i dok se ne smiri reputacijski rizik incidenta.
Pet glasova za.
Jedan protiv.
Nikša nije glasovao.
Privremeno vođenje preuzeo je operativni direktor koji je već godinama bio njegov zamjenik.
Kad je odluka donesena, Nikša je pogledao mene.
— Zadovoljna?
— Ne.
— Nemoj lagati.
— Misliš da mi je zadovoljstvo gledati kako vlastiti sin sjedi s druge strane stola jer nije znao razdvojiti želju od odgovornosti?
— Mogla si ovo riješiti privatno.
— Pokušao si privatno riješiti brak. Vidjela sam kako je završilo.
Dina je tri dana poslije izašla iz bolnice.
Smjestila se u moju kuću.
Prvu večer pojela je pola zdjele juhe i rekla da nema apetita.
Sljedećeg jutra povratila je.
Trećeg dana dugo je sjedila pred prozorom s čajem koji se ohladio.
Nisam je tjerala da govori o Nikši.
Samo sam joj jednom rekla:
— Ako želiš ostati u braku, neću ti govoriti da si slaba.
Podigla je oči.
— A ako želim otići?
— Neću ti govoriti da uništavaš obitelj.
Tada je počela plakati.
— Ja stvarno ne znam.
— Ne moraš danas.
Nikša joj je svakodnevno pisao.
Prva dva dana poruke su bile duge.
„Nisam htio da te povrijedi.”
„Nikad nisam naredio Rafaeli da te dira.”
„Bio sam kukavica.”
„Razgovaraj sa mnom.”
Treći dan:
„Želim vidjeti dijete na ultrazvuku.”
Dina je dugo gledala poruku.
— Što da mu odgovorim?
— Što želiš.
— Ne znam.
— Onda ništa.
Spustila je telefon.
— Vi ga nećete braniti?
— Od čega?
— Od mene.
— Ne.
— Pa ipak vam je sin.
— Upravo zato.
Pogledala me zbunjeno.
— Ako ga budem štitila od svake posljedice, što sam mu onda majka?
Tjedan dana kasnije pristala je na razgovor s njim.
Ne kod kuće.
Ne kod mene.
Kod bračne savjetnice koju je sama odabrala.
Tražila je da budem u blizini, ali ne unutra.
Sjedila sam u kafiću preko puta gotovo dva sata.
Kad je izašla, oči su joj bile crvene.
Nikša je izašao pet minuta poslije.
Nije joj prišao.
To sam zapamtila.
U autu mi je rekla:
— Priznao je da je s Rafaelom bio osam mjeseci.
Nisam ništa rekla.
— Priznao je da je razvod planirao tri mjeseca.
— Dobro.
— Kaže da je mislio da trudnoća komplicira nešto što je već odlučio.
— Razumijem njegovu logiku. Ne znači da je opravdavam.
— Rekao je da se bojao vama reći.
— I to vjerujem.
— Pitala sam ga je li se ikad namjeravao vratiti meni da nisam ostala trudna.
Glas joj je zadrhtao.
— Rekao je ne.
Stisnula sam volan.
— Žao mi je.
Dina je odmahivala glavom.
— Nemojte.
— Zašto?
— Jer je to prvi put u tri godine da je bio iskren.
Podnijela je zahtjev za razvod dva tjedna poslije.
Nikša ga nije osporavao.
Nije pokušao tražiti da se trudnoća „riješi”.
Naprotiv, želio je biti uključen u život djeteta.
Dina mu nije automatski oprostila zato što je promijenio stav.
Postavila je uvjete.
Sve komunikacije o trudnoći pisanim putem dok se ne smiri situacija.
Na preglede ide samo kad ga ona pozove.
Nema Rafaele.
Nema dolazaka bez najave.
Nema korištenja mene kao posrednika.
Kad mi je pokazala popis, rekla sam:
— Dobro.
— Ne mislite da je prestrogo?
— Ne.
— Čak ni za vašeg sina?
— Pogotovo za mojeg sina.
Rafaela je nastavila slati poruke.
Prvo Nikši.
Onda novinarima.
Nekoliko portala objavilo je da je glavni direktor Pavković Grupe privremeno udaljen zbog „privatnog skandala”.
Nismo komentirali detalje trudnoće niti Dinin identitet više nego što je već bilo javno.
Tvrtka je objavila samo da je došlo do privremene promjene upravljanja i da interni proces traje.
Rafaela je pokušala dokazati da joj je Nikša obećao posao.
Poruke su pokazale da je doista pisao:
„Kad sve ovo prođe, ubacit ću te na komunikacije za novi projekt.”
Nije postojao ugovor.
Nije provedena selekcija.
Ali odboru je bilo dovoljno da zaključi kako je miješao privatni odnos s obećanjem poslovnog utjecaja.
Nikša se tri mjeseca nije vratio na funkciju.
Kad se interni postupak završio, odbor mu nije vratio mjesto glavnog direktora.
Ponudili smo mu nižu savjetničku poziciju bez izvršnih ovlasti, uz uvjet da prođe razdoblje procjene i upravljačkog coachinga ako želi ostati u grupi.
Došao je k meni iste večeri.
— Znači gotovo je.
— Kao glavni direktor, za sada da.
— Za sada?
— Neću ti obećati povratak.
— Sve što sam izgradio…
— Nisi sve izgradio sam.
— Znam.
— Mislim da ne znaš.
Pogledao me.
— Hoćeš da kažem da je sve tvoje?
— Ne.
— Onda što?
— Želim da prestaneš govoriti kao da si izgubio nešto što ti je prirodno pripadalo.
Sjela sam.
— Dobio si priliku. Bio si dobar u mnogim dijelovima posla. Onda si pokazao da u osobnom sukobu koristiš položaj kao produžetak sebe.
— I zato sam gotov.
— Ne.
— Kako ne?
— Zato više nisi glavni direktor. To nije isto što i biti gotov.
Nije odgovorio.
Nakon duge tišine pitao je:
— Kako je Dina?
— Pitaj nju.
— Ne odgovara uvijek.
— Onda poštuj to.
— Beba?
— Dobro je koliko znam.
Pogledao je u pod.
— Mrziš li me?
To je bilo prvi put da me to pita otkako je sve počelo.
— Ne.
Podigao je oči.
— Onda zašto…
— Zato što ljubav prema djetetu ne znači da mu moraš dati ono što nije zaslužio.
Šutio je.
— I zato što sam predugo mislila da te uspjeh čini zrelim.
— Nisam dijete.
— Ne. Zato ćeš snositi odrasle posljedice.
Rafaela je nakon incidenta dobila zabranu približavanja Dini tijekom trajanja postupka, a daljnje odluke preuzela su nadležna tijela.
Nisam pratila svaki pravni korak.
Dina je morala nekoliko puta davati izjavu.
Ja također.
Dvije Rafaelине prijateljice pokušale su umanjiti svoju ulogu.
Jedna je tvrdila da je samo „držala Dinu da se smiri”.
Dina joj je mirno odgovorila:
— Držali ste mi ruke dok mi je druga osoba govorila da će me odvesti na zahvat koji nisam htjela.
Nakon toga nije više koristila riječ „smiriti”.
Najveća promjena ipak nije bila ni u firmi ni u policijskim zapisnicima.
Bila je u Dini.
Trudnoća je odmicala.
Počela je ponovno jesti.
Vratila se svom poslu na pola radnog vremena.
Kupila je malu komodu za dječju odjeću.
Jednog popodneva zatekla sam je kako sastavlja krevetić.
— Mogla si čekati da netko dođe.
— Mogu sama.
— Znam. Samo sam ponudila.
Pogledala me.
— Onda držite ovu stranu.
Držala sam.
To je bila razlika.
Nisam preuzela.
Pomogla sam kad je tražila.
Na kontrolu u sedmom mjesecu pozvala je Nikšu.
Nisam išla.
Vratila se navečer.
— Kako je prošlo?
— Dobro.
— I?
— Djevojčica je.
Srce mi je stalo na trenutak.
— Djevojčica?
Prvi put nakon svega nasmiješila se bez sjene.
— Da.
— Zna li Nikša?
— Bio je tamo.
— Kako je reagirao?
Dina je dugo šutjela.
— Plakao je.
Nisam rekla da je to dokaz promjene.
Nije.
Samo podatak.
Nikša je nekoliko dana poslije došao k meni.
Donio je ultrazvučnu fotografiju.
— Dina mi je dopustila kopiju.
Pogledala sam je.
Malo lice u profilu.
— Lijepa.
Nasmijao se.
— Svi fetusi na ultrazvuku izgledaju čudno.
— Ne moj unuk.
— Unuka.
— Još bolje.
Prvi put smo se nasmijali zajedno otkako sam se vratila iz Züricha.
Ali onda je postao ozbiljan.
— Mama.
— Da?
— Ja sam tada stvarno mislio da dijete ne želim.
— Znam.
— Sad mi je sram reći.
— Nemoj prepravljati prošlost samo zato što ti je sada neugodno.
Kimnuo je.
— Savjetnica mi je rekla isto.
— Pametna žena.
— Rekla je da ako želim jednog dana biti dobar otac, prvo moram prestati glumiti da sam oduvijek bio spreman.
— Još pametnija.
Dina je rodila početkom proljeća.
Nije bilo dramatičnog pomirenja pred rađaonicom.
Nikša nije dotrčao s buketom i dobio oprost.
Bio je u bolnici jer ga je Dina pozvala.
Čekao je vani.
Kad se djevojčica rodila, sestra ga je pustila u sobu nakon što je Dina pristala.
Ja sam ušla kasnije.
Dina je držala malu djevojčicu uz prsa.
Nikša je sjedio sa strane.
Oči su mu bile crvene.
Nije dirao Dinu.
Nije glumio muža.
Samo je prstom dotaknuo bebinu šaku kad mu je Dina dopustila.
— Kako se zove? — pitala sam.
Dina je pogledala mene.
— Zora.
Skoro sam se nasmijala.
Ime je bilo jednostavno.
Novo jutro bez velikih obećanja.
Šest mjeseci poslije razvod je bio završen.
Dina se preselila u svoj stan.
Nikša je viđao Zoru prema dogovoru.
Prvih nekoliko mjeseci uz Dinin pristanak i u jasno dogovoreno vrijeme.
Kasnije ju je počeo sam voditi u šetnje.
Nije se vratio Rafaeli.
Je li to bilo iz ljubavi prema Dini, straha od posljedica ili stvarnog sazrijevanja, nisam nagađala.
Rafaela više nije bila Dinin problem.
To je bilo najvažnije.
Nikša se u Pavković Grupi nije vratio na čelo.
Prihvatio je savjetničku ulogu.
Godinu dana kasnije dobio je vodstvo jednog manjeg projekta.
Ne zato što je moj sin.
Nego nakon što je uprava procijenila rezultate i ponašanje tijekom tog razdoblja.
Kad je prvi put ponovno vodio važniji sastanak, došao mi je poslije.
— Nisam mislio da će mi toliko značiti da sam nešto dobio ponovno, umjesto da se podrazumijeva.
Pogledala sam ga.
— Dobro.
— Samo dobro?
— Što želiš, medalju?
Nasmijao se.
— Evo moje mame.
— Nikad nisam otišla.
— Znam.
Zastao je.
— Samo sam dugo mislio da ćeš uvijek stajati iza mene.
— Stojim.
Pogledao me zbunjeno.
— Ali ne tako da te guram ispred drugih.
Na Zorin prvi rođendan okupili smo se u malom restoranu u Samoboru.
Dina je sjedila na jednom kraju stola.
Nikša na drugom.
Nisu bili par.
Ali kad je Zora bacila komad torte na pod, oboje su istodobno posegnuli po maramicu.
Dina se nasmijala.
Nikša također.
Bez intime.
Bez lažnih obećanja.
Samo dvoje roditelja koji su naučili biti u istoj prostoriji bez toga da jedno drugome duguju brak.
Kasnije sam uzela Zoru u naručje.
Prsti su joj bili ljepljivi od kreme.
Uhvatila me za ogrlicu.
— Ne, mala lopovice — rekla sam.
Dina se nasmijala.
— Mama, pustite je.
Okrenula sam se prema njoj.
Još me tako zvala.
Ne zato što je bila moja snaha.
Više nije.
Nego zato što smo obje odlučile da odnos koji smo imale nije nestao zajedno s njezinim brakom.
Nikša je čuo.
Nije se pobunio.
Prišao je Zori i obrisao joj kremu s obraza.
Na stolu pred nama nije bilo papira za razvod.
Nije bilo poruka koje netko skriva.
Nije bilo žene koja tvrdi da govori u njegovo ime.
Samo torta, razbacane maramice i dijete koje je nekada nazvao komplikacijom.
Zora je ispružila obje ruke prema njemu.
Nikša ju je uzeo.
A ja sam ovaj put stajala sa strane i gledala što će napraviti kad nitko drugi ne rješava stvari umjesto njega.
Primjedbe