Mislila sam da imam srećan brak. Trideset godina zajedničkog života, podignuta deca, prebrođene krize... Verovala sam da je ljubav između mene i mog muža čvrsta i postojana. Ali onda je, niotkuda, došao trenutak koji me je potpuno uništio.
Jednog dana, dok sam kuvala večeru, muž je ušao u kuhinju i rekao mi nešto što mi je ledilo krv u žilama:
– Mislim da je vreme da ideš.
Isprva sam pomislila da se šali. Ali njegov ozbiljan izraz lica govorio je drugačije.
– Kako to misliš? – upitala sam, zbunjena i uplašena.
– Ovo više nije tvoj dom. Našao sam nekoga drugog. Ti i ja smo završili.
Tlo mi se izmaklo pod nogama. Kako je moguće da me nakon toliko godina zajedničkog života jednostavno izbaci iz kuće?
Ali najgore je tek usledilo...
Nekoliko dana kasnije, saznala sam da je žena zbog koje me je napustio – moja najbolja prijateljica. Osoba kojoj sam se poveravala, kojoj sam pričala o svojim strahovima i nadanjima, sada je zauzimala moje mesto u sopstvenom domu.
Osećala sam se izdano, slomljeno, poniženo. Ali nisam imala vremena za plakanje – morala sam da nađem način da nastavim dalje.
Da li biste vi mogli da oprostite ovakvu izdaju?
Primjedbe