Otac nas je napustio kad sam imala 5 godina – sada se vratio i traži nešto što me je slomilo


Odrasla sam uz majku. Bila je snažna žena koja je radila dva posla da me izvede na pravi put. 

Nikada mi nije govorila loše o ocu, ali nisam bila naivna – znala sam da nas je ostavio i da ga nije bilo briga.

Nikada me nije pozvao na rođendan, nikada nije poslao ni pismo, ni poklon. Za njega nisam postojala.

A onda, 20 godina kasnije, stajao je na mom pragu. Ostariji, iscrpljen, ali sa istim očima koje nisam videla od detinjstva.

– Zdravo, dušo… – rekao je, kao da smo se juče rastali.

Nisam znala da li da zatvorim vrata ili da ga pustim unutra. Srce mi je divlje lupalo.

Seo je, slegnuo ramenima i rekao:

"Znam da sam pogrešio. Znam da sam te napustio. Ali sada mi treba pomoć…"

Pomoć? Posle svega?

Gledala sam ga u neverici. A onda je rekao šta mu treba:

"Nemam gde da odem… Bolestan sam. Treba mi neko da se brine o meni."

Bila sam zatečena. On, koji me je ostavio, sada želi da mu ja budem oslonac?

Pogledala sam u majku. Gledala me je ćutke, bez reči, kao da čeka moju odluku.

Imala sam osećaj da u tom trenutku odlučujem o nečemu što će mi zauvek promeniti život.

Šta biste vi uradili na mom mestu? Da li se prošlost može oprostiti? 💔

Primjedbe