"Otac mi je ostavio ključ i rekao da ga ne smijem koristiti dok on ne umre. Kad sam ga konačno otvorila, sve što sam znala o svom životu se promijenilo."
Moj otac je bio tih i čudan čovjek. Nije volio da priča o prošlosti.
Uvijek je ponavljao istu rečenicu:
"Kad umrem, u donjoj ladici naći ćeš ključ. Otvori sef tek tada."
Kad je preminuo, sahranili smo ga skromno. Majka je šutjela, brat se nije ni pojavio.
Otišla sam kući i otvorila ladicu. Ključ je bio tamo, baš gdje je rekao.
Sef je stajao na tavanu. Otvorila sam ga drhtavim rukama.
Unutra nije bilo novca.
Nije bilo ni nakita.
Bile su samo fotografije i papiri.
Na svakoj slici bila je neka žena s djetetom u naručju. Žena mi je bila potpuno nepoznata.
A dijete?
Dijete je bilo ja.
Ispod slika bio je i jedan papir. Rješenje o usvajanju.
Nisam znala da sam usvojena.
Nisam znala ko je žena sa slika.
Ali sad znam zašto je moj brat uvijek govorio da nisam "prava sestra".
Sad znam i zašto je otac šutio sve te godine.
Primjedbe