"Pet dana je dolazio u bolnicu i sjedio kraj pogrešnog kreveta. A onda je rekao: ‘Znam. Ali nisam imao gdje drugo da idem.’"

Bio je stariji čovjek, nosio je smeđi kaput i hodao sporo. Svaki dan, tačno u 14:00, dolazio je u sobu broj 213. Sjedeo bi tiho, uz prozor, pored kreveta u kojem leži žena u komi.

Problem je bio — to nije bila njegova žena.

Osoblje je u početku mislilo da je pogriješio.

– Gospodine, vaša supruga je u 211.

On bi samo klimnuo glavom, tiho:

– Znam.

I ostajao.

Peti dan, sestra nije izdržala:

– Zašto dolazite ovdje, kad znate da nije ona?

Pogledao je kroz prozor, pa rekao:

– Moja žena je umrla prije godinu dana. I otkad je nema, nema ni mene. Ali ova žena… ima isti miris u kosi. Isto diše. Isto ćuti. Kad sam ovdje, osjećam se kao da nisam sam.

– A šta kad se probudi?

– Onda idem. I zahvalim joj. Što me čuvala, a da nije znala.

Narednog dana — nije došao.

A žena u krevetu 213 pitala je s osmijehom:

– Gdje je onaj fini gospodin?

I niko nije znao šta da kaže.

Osim da — neki ljudi samo svrate u naš život da nas podsjete kako je i tišina ponekad oblik ljubavi.