Park ispred bolnice bio je tih, gotovo zaboravljen. Jedna klupa bila je uvijek zauzeta — stari čovjek u smeđem kaputu sjedio bi svakog dana tačno u 16:00. Kiša, sunce, vjetar – ništa ga nije sprječavalo.
Prolaznici su ga znali, ali niko nije znao ko je.
Jedna medicinska sestra, Sanja, pitala ga je jednog dana:
- “Djede, čekate li nekoga?”
On je samo rekao:
- “Čekam nju. Doći će.”
Narednih dana joj je bilo žao što je pitala. Svaki put kad bi ga vidjela, srce bi joj zadrhtalo. Bio je sam, uvijek sa cvijetom u ruci.
Mislili su da mu je neko u bolnici. Nisu ga nikad viđali unutra.
A onda, jedne srijede, nije došao. Ni u četvrtak. Ni u petak.
Sanja se zabrinula. Čak je pitala portira, obližnje prodavače, apoteku. Niko nije znao gdje je.
U subotu ujutro, pred bolnicom je bila gužva. Dva policijska auta, hitna pomoć i mnoštvo ljudi. Na klupi je ležao stari kaput. Na njemu – ruža. I pismo.
Sanja je, drhteći, pročitala sadržaj:
- “Zvao sam je prije mnogo godina ‘svojom’. Onda su je odveli ovdje. Rekli su da neće prepoznati nikoga. Ali ja sam znao da će jednog dana proći ovuda. Samo da je pogledam još jednom, pa mogu otići.
Nije došla. Ali danas sam joj oprostio. I sebi, što sam toliko čekao.”
Na dnu je bilo ime – i broj sobe.
Sanja je potrčala unutra. Otvorila je vrata. U sobi je bila žena – sijeda, blijeda, ali živa.
Pogledala je Sanju i rekla:
“On dolazi svaki dan, zar ne?”
Sanja je samo klimnula.
“Znam… i danas ga nisam prepoznala. Opet.”
Primjedbe