👔 Kupovao je samo markiranu garderobu — i smijao se onima koji nose “obične” stvari
Kad je otišao u inostranstvo, vratio se drugačiji.
Prvo je promijenio telefon.
Onda auto.
Onda garderobu.
Majice sa velikim logom.
Patike skuplje od nečije plate.
Sat koji je stalno “slučajno” okretao da se vidi marka.
Na svakoj kafi ista rečenica:
— Ne mogu ja više nositi te pijacarske stvari.
Smijao se drugovima iz djetinjstva.
— Brate, još nosiš to?
— Koliko je to, deset eura?
Oni bi se smješkali.
Niko mu nije odgovarao.
Majka mu je jednom tiho rekla:
— Sine, nije važno šta nosiš.
On se nasmijao.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
— Mama, danas te ljudi cijene po izgledu.
Počeo je izbjegavati stare prijatelje.
Nije htio sjediti u istom kafiću.
— To je za one koji nisu uspjeli — govorio je.
A onda je firma u kojoj je radio propala.
Brzo.
Bez upozorenja.
Kredit za auto je ostao.
Stan pod hipotekom.
Računi isti.
Plate više nema.
Vratio se kući tiše nego ikad.
Bez sunčanih naočala.
Bez bahatog hoda.
Na sebi je imao staru jaknu iz srednje škole.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Sjeo je u isti onaj kafić koji je zvao “za sirotinju”.
Prijatelji su ga vidjeli.
Niko se nije nasmijao.
Niko nije rekao: “Eto ti sad.”
Samo su pomjerili stolicu.
— Sjedi.
Nakon pola sata rekao je:
— Bio sam budala.
Jedan od njih je slegnuo ramenima.
— Nisi. Samo si zaboravio ko si.
Te večeri je skinuo sat i stavio ga na sto.
— Sve ovo ništa ne vrijedi ako nemaš s kim popiti kafu.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Niko nije gledao sat.
Gledali su njega.
Prvi put bez etikete.
Bez loga.
Bez maske.
Shvatio je nešto važno.
Marka može kupiti pažnju.
Ali ne može kupiti poštovanje.
A najmanje prijateljstvo.
Danas opet radi.
Nosi obične majice.
Ponekad čak i one “pijacarske”.
I kad vidi nekog u skupoj garderobi kako se razmeće, samo se nasmije.
Jer zna — nije stvar u onome što nosiš.
Stvar je u tome da li te ljudi poštuju kad skineš sve što košta.
Primjedbe