U selu su je zvali Danica, ali ne zato što je bila svijetla kao jutarnja zvijezda, nego zato što se prva budila da vidi tko se odnekud vraća i zadnja lijegala da provjeri tko se u mraku iskrao. Danica nije bila obična tračara; ona je bila strateški analitičar tuđih života. Imala je bilježnicu u kuhinji u kojoj je vodila evidenciju: tko je kupio meso izvan akcije, kome je poštar donio plavu kuvertu i čija je kćer „malo prebrzo“ odlučila stati pred oltar.
Svojim „poslovnim uspjehom“ Danica se smatrala kad je napokon podigla svoj spomenik.
Od novca koji joj je slao brat iz Australije (kojem je lagala da je bolesna i da joj treba za operacije), Danica je sagradila kuću koja je prkosila seoskoj skromnosti. Bila je to mrcina od tri kata, s fasadom koja je bliještala toliko da su ptice u letu mijenjale smjer. Oko posjeda je postavila ogradu od inoksa s vrhovima oštrim poput njezinog jezika, a u dvorištu su stajali vrtni patuljci koji su, prema seoskoj legendi, imali ugrađene diktafone.
Trava je bila savršeno podšišana, jer Danica nije trpjela nered – ni u vrtu, ni u tuđim obiteljima. Svake subote bi priredila „informativni roštilj“. Okretala bi janjce, točila najbolju rakiju i kao paučica plela mrežu. „Jesi čula za malu od Stipe? Kažu da je u gradu našla nekog... a on već ima troje djece,“ rekla bi uz gutljaj rakije, čekajući da sugovornik doda svoj začin na tu priču.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
No, preokret je stigao na dan njezine krsne slave.
Danica je pozvala cijelo selo, želeći još jednom pokazati svoj sjaj. Stolovi su se savijali pod pečenjem, inoks je blještao pod reflektorima, a Danica je ponosno stajala na balkonu drugog kata kao kraljica informacija. No, usred večere, u dvorište je ušao onaj isti brat iz Australije, kojeg nitko nije očekivao.
Nije došao s poklonima. Došao je s odvjetnikom.
„Sestro,“ rekao je pred svima, „drago mi je da su ti operacije uspjele. Vidim, izliječila si se mramorom i inoksom.“ Nastala je tišina u kojoj se čulo samo pucketanje vatre pod ražnjem. Ispostavilo se da je brat, sumnjajući u njezine stalne molbe za novac, unajmio privatnog detektiva. Ali detektiv nije samo slikao kuću; on je snimao Danicu dok je po selu širila najgore laži o vlastitom bratu kako bi opravdala zašto on „nikad ne šalje dovoljno“.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Tada je uslijedio udarac koji nijedna fasada nije mogla ublažiti.
Brat je pred svima otvorio fascikl i počeo čitati pisma koja je Danica slala njemu u Australiju. U tim pismima, Danica je popljuvala svakog tko je u tom trenutku sjedio u njezinom dvorištu i jeo njezino janje. Za susjeda Antu je pisala da krade drva, za kumu Maru da je „pijandura“, a za svećenika da kocka u sakristiji.
Gosti su počeli ustajati jedan po jedan. Ostavljali su pune tanjure i odlazili bez riječi. Danica je vrištala s balkona, pokušavajući se opravdati, ali njezine su riječi sada padale na uši koje više nisu htjele slušati.
- - - Tekst se nastavlja ispod oglasa - - -
Brat je uzeo ključeve i rekao: „Kuća je na moje ime, Danice. Budući da si toliko voljela znati što se događa u tuđim kućama, red je da napokon počneš živjeti u nekoj drugoj. Ovu prodajem lokalnoj zajednici za dom za nezbrinutu djecu. Oni barem neće tračati one koji im daju krov nad glavom.“
Danica je završila u maloj garsonijeri iznad trgovine. I dalje sjedi na prozoru, i dalje gleda tko prolazi, ali njezina „kula od stakla“ sada je puna dječje vike. Njezin inoks više ne blješti za nju, a njezini patuljci su završili na smetlištu. Shvatila je, prekasno, da jezik može sagraditi kuću od tri kata, ali ga samo jedna istina može srušiti do temelja.
Primjedbe