Kuća je bila tako gusta tišina da ste gotovo mogli čuti otkucavanje starinskog zidnog sata u hodniku.

Kuća je bila tako gusta tišina da ste gotovo mogli čuti otkucavanje starinskog zidnog sata u hodniku. Domaćica je zbunjeno pogledala suprugu, pokušavajući shvatiti ono što je čula. Ilona, koja je do prije minutu optuživala Timikea da je zamalo poprskala vodu, sada je sjedila blijeda, šokirana, kao da je stjerana u kut.

– Ovo….. to je nemoguće… – mucao je. – Lažeš… sigurno sve izmišljaš! Odakle ti taj novac?

Timea mu je polako pružila mapu. Unutra su bili svi službeni papiri, ugovori, bankovni transferi, pečati. U to nije bilo nikakve sumnje.

Radila sam, teta Ilona, odgovorila je nježnim, ali oštrim glasom. – Ne u tvornici kao domaćica, ali radila sam danju i noću. Vodio sam knjigovodstvo, pomagao poduzetnicima, davao savjete. Godinama. Zato sam uspjela spasiti kuću.

Polako je ustala od stola. Na licu mu je bila napetost, ali u očima su mu blistali ponos i nepovjerenje. Prišao je supruzi i stavio joj ruku na rame.

– Timi… zašto mi nisi rekla? Zašto ste to skrivali od mene?

Odgovorila je žena sa slabim osmijehom:

Jer nisam željela sažaljenje.Htjela sam priznanje. Nisam se htjela žaliti, htjela sam govoriti samo kad sam mogla pokazati rezultate.

U međuvremenu se Ilona uhvatila za rub stola kao da je to jedina ograda. Pogled mu je lebdio između papira, snahe i sina. Cijeli je život želio kontrolirati sve, ali prvi put je osjetio da mu moć izmiče iz ruku.

– ali … zašto? napokon je šapnuo: – zašto ste sve to učinili za nas?

– Ne razumijete, teta Ilona, – Timea ju je mirno pogledala. – To je za obitelj. Za ljubavnicu. Da osiguramo našu budućnost. Da ovaj dom ostane u obitelji.

U sobi je zavladala tišina. Automobil je prošao kroz prozor, vjetar je zavijao u vrtu, ali unutra su svi samo stajali i slušali.

Odjednom je Miša čvrsto zagrlio svoju ženu.

– Žao mi je… promuklo je šapnuo. Nisam znao kroz što prolaziš. Ponosan sam na tebe. Vrlo ponosan!

Ilona je polako briznula u plač. Dugi niz godina nosio je gorčinu u sebi, a sada se činilo da sve to istodobno izlazi iz njega. Polako je ustao, prišao Timiki i prvi put u životu nježno stavio ruku na njezino rame.

– Žao mi je… rekao je jedva čujno. – Pogriješio sam. Mislio sam da si samo parazit na nas… ali ti… spasila nam je kuću.

Kuhinja je bila ispunjena novom tišinom. Ne gušenje, već mirno, toplo. Ona u kojoj se činilo da zidovi dišu.

Timaine su se oči ispunile suzama, ali ona je kimnula. Nije očekivala da će je svekrva prihvatiti ili voljeti u jednoj večeri, ali znala je: sada se nešto promijenilo. U zidu se pojavila pukotina kroz koju je napokon prodrla svjetlost.

Gulaš na štednjaku nastavio je polako trunuti, ispunjavajući sobu svojim mirisom, kao znak da se život — nakon svake oluje-nastavlja. I u tom je trenutku Timea shvatila: prvi put u Dugih pet godina osjećala se ne samo kao kuharica ili domaćica, već kao prava ljubavnica kuće. U svom domu.