Djevojčica se žalila na jake bolove u stomaku nakon vikenda provedenog s očuhom — a kada je doktor pogledao ultrazvuk, odmah je pozvala hitnu pomoć.

Klara je osjetila kako joj se bolnička soba vrti pred očima. Pogledala je u blijedo, izmučeno lice svoje kćerke i pokušala da sakrije očaj. Ljekar je izgledao smireno, ali se u njenim očima jasno vidjela zabrinutost koju nije mogla sakriti.

— „Dušo, molim te… reci nam tačno šta se desilo u subotu navečer?“ — upitala je doktorica tihim glasom, nagnuvši se prema djevojčici.

Mala lutka zagrizla je usnu, a suze su joj krenule niz obraze.

— „Boljelo je mnogo… a Marti mi je rekao da ne govorim mami… da bi se samo brinula. Dao mi je neke pilule… jako gorke. Poslije toga… sad se svega dobro sjećam.“

Klari se krv sledila u žilama. Pilule? Zašto bi, do vraga, Marti dao djevojčici lijekove, a da nikome ništa ne kaže?

Doktorica je odmah reagovala:
— „Važno je da znamo kakve si supstance unijela u organizam. Već sam naručila dodatne analize i uradićemo sve potrebne pretrage u bolnici. Ovo nije samo probava.“

Svaka sekunda vukla se kao vječnost. Konačno, stigla je hitna pomoć. Plava svjetla obasjala su sobu dok su bolničari prebacivali djevojčicu na nosila i odmah počeli sa stabilizacijom.

Klara je hodala bolničkim hodnikom, jedva suzdržavajući suze. U mislima joj se stalno vrtjelo isto pitanje: Kako ga prije nisam prozrela? Kako sam mogla ostaviti svoju kćerku samu s Martijem?

Na putu doktorica joj je rekla:
— „Simptomi i ono što smo vidjeli na ultrazvuku ukazuju da je tijelo bilo izloženo nečemu čemu nije smjelo. Jetra i želudac pokazuju oštećenja. Konačnu potvrdu dobićemo nakon laboratorijskih nalaza.“

U čekaonici, prvi put je osjetila gorući bijes, pomiješan s nepodnošljivom krivicom. Marti. Čovjek kojem je povjerila svoj život i život svoje kćeri. Čovjek kojem je vjerovala. Šta je zapravo krio?

Telefon joj je zatreperio. Poruka od Martija:
„Je li sve u redu? Ja sam sada kući. Jeste li vi dobro?“

Klara je stisnula šake. Nije odgovorila. U tom trenutku doktorica je izašla iz vrata hitne službe.

— „Stanje male je stabilno, ali imamo ozbiljne sumnje. Moramo obavijestiti nadležne. Vrlo je vjerovatno da je unijela toksične supstance.“

Riječi „moramo obavijestiti nadležne“ pogodile su Klaru kao munja. Shvatila je da je noćna mora tek počela.

Pogledala je kćerkino izblijedjelo lice iza stakla bolničke sobe. I tada je donijela nepovratnu odluku: Martiju više nikada neće dopustiti da priđe njenoj djevojčici.

A duboko u srcu znala je — istina o tom vikendu biće mnogo mračnija nego što je ikada mogla zamisliti.