Martinovo lice se iskrivilo u grimasu prezira i besa. Sofija je dobro znala taj izraz. Znala je šta će uslediti-talas optužbi, vrištanja, možda nešto gore. Već je bilo.
Ali te večeri u njoj se nešto pokvarilo. Ne iz straha. Upravo suprotno. Više se nije plašila. Nije želela da se opravda. Nije želela više da leti tuđim greškama sopstvenim bolom. Ustala je iza stola polako, bez reči. U njenim očima nije bilo molbe ili suza — samo tiha, čvrsta tišina.
Gde ideš? pitao je, srušivši se, osećajući da gubi kontrolu.
Odlazim, mirno je rekla.
Kratko se, prezirno nasmejao:
– A gde ćeš ići, Sofija? Svojim “devojkama” Ili nekom od vaših kolega na poslu? Mislite da će vam neko pomoći?
Nije odgovorila. Ušla je u spavaću sobu, posegnula za starom putnom torbom i počela da pakuje osnovne stvari: dokumente, nekoliko stvari, telefon, punjač. Srce je brzo kucalo, ali ovaj put je to bio dah slobode, a ne straha.
Martin je pojurio za njom, zgrabio je za zglob.
– Ne ideš nigde. Jesi li razumeo? To je moja kuća!
Sofija ga je pogledala pravo u oči-prvi put posle nekoliko meseci.
– To nije kuća. To je mesto gde je moj duh izbledeo preko noći. I da, odlazim. Sada.
Iznenađenje u njegovim očima trajalo je trenutak. Želeo je da je ponovo zaustavi, ali ona je izbila snagom za koju sama nije znala. Prošla je pored njega, zgrabila torbu, kaput i ključeve. Stavila je cipele i zatvorila vrata za sobom.
Prvi put u godinama, vazduh spolja izgledao je lagano. Noć je sigurna. Još nije znala gde će tačno ići. Ali znala je jedno-neće se vratiti.
**
Nikola ju je prihvatila bez pitanja. Skuvala je čaj, dala ćebe, pustila je da bude. Sofija je dugo plakala. Ali prvi put u duže vreme-od olakšanja, a ne od bola.
Sledećeg dana je počela da zove — fondaciju, referentne centre, psihologa. Dobila je podršku. Pravna pomoć. Započela je terapiju. Hodala je polako, ali hodala je.
Nekoliko meseci je živela kod Nikole. Zatim je pronašla mali studio pored posla. Ona je zatražila da se promeni pozicija-kladionica. Teži posao, ali više plaćen. Menadžer ju je dobro poznavao, dao joj šansu. Prihvatila ju je-uznemireno, ali i sa nadom.
**
Prošlo je skoro godinu dana pre nego što je osetila da ponovo živi stvarno. Svaki dan je bila mala pobeda: plaćeni račun, veče bez napetosti, tihi smeh, tišina bez napetosti.
Na prvu godišnjicu bextva napisala je sebi pismo:
“Draga Sofija,
Hvala Vam što ste skupili hrabrosti da odete. Da ste verovali u sebe kada niko oko vas nije verovao. Da ste naučili da volite sebe — korak po korak.
Možda nikada nećete zaboraviti ove dane. Ali ne morate. Oni dokazuju da ste preživeli.
Sa ljubavlju,
Žena kakva si danas.”
**
Dve godine kasnije počela je volontirati u Fondaciji za podršku ženama nakon nasilja. Nije sebe smatrala heroinom. Govorila je samo:
– Znam kako je to. I znam da iz toga možete izaći.
Nakon jednog od sastanaka, prišla joj je mlada devojka-oči mokre, glas drhtav:
– U svakoj vašoj priči video sam sebe. Ne znam odakle da počnem…
Sofija ju je zgrabila za ruku.:
– Počinješ odmah. Onog trenutka kada znate da zaslužujete više. Ovde sam. Nisi sama.
**
Nekoliko godina kasnije, u udobnom kafiću, Sofia je sedela sa laptopom. Napisala je članak za fondaciju. U blizini je druga žena pregledala list o pomoći žrtvama nasilja. Na njenom zglobu je jednostavna narukvica sa natpisom:
“Moja snaga je u meni.”
Sofija se nasmešila.
Život je nije poštedeo. Ali to ju je naučilo ko je zapravo.
Primjedbe