Oženio sam beskućnicu iz inata prema roditeljima — mjesec dana kasnije vratio sam se kući i ostao bez riječi kad sam vidio što me dočekalo.

Imam 34 godine, i moji roditelji nisu prestajali pritiskati me zbog toga što sam samac. Ucjenjivali su me čak i nasljedstvom – ako se ne oženim do 35. rođendana, neću dobiti ništa. Ostalo mi je još samo nekoliko mjeseci.

Jednog dana, potpuno frustriran, ugledao sam ženu koja je sjedila na uglu. Bila je prljava, s raščupanom kosom, ali s blagim očima i kartonom na kojem je pisalo: „Trebam pomoć.“

Bez razmišljanja sam joj rekao: „Želiš se udati za mene? Samo da moji roditelji odustanu.“ U zamjenu – krov nad glavom, hrana i odjeća. Samo gluma.

Zvala se Jessica. Pristala je. Sredio sam je, kupio joj odjeću i predstavio kao svoju zaručnicu. Roditelji su bili oduševljeni.

Vjenčali smo se. Ali mjesec dana kasnije, kad sam došao kući — šokirao sam se.

Sve je bilo čisto. Stol je bio postavljen. Cvijeće, miris hrane, Jessica sa smiješkom:

„Napravila sam tvoje omiljeno jelo.“

To nije bila ista žena s ulice. Nije više glumila. Postala je dio mog života.

Tada mi je pružila mali dnevnik – ispunjen njezinim mislima i snovima.

A zatim je izgovorila rečenicu koja mi je promijenila život:

„Nisam trebala spas. Trebala sam samo nekoga tko će me vidjeti.“